7 kompozicija za ispraćaj s ovog svijeta

Music-to-die-for-01

U redu, tema je možda morbidna, ali bože moj, ljudi smo i kao takvi svi prije ili kasnije odlazimo tamo odakle nema povratka. Osim toga, neka baci kamen onaj kome u nekom trenutku života nije palo na pamet koja bi bila idealna kompozicija za vlastiti ispraćaj. U svakom slučaju, razmišljam o tome od puberteta, odnosno od trenutka kada je glazba u meni počela izazivati hormonalne devijacije, a prva velika ljubav dala nogu. Kako god, ovo su moji kandidati, mojih 7 kompozicija za otići s ovog svijeta.

1. Flower Duet – Leo Delibes (opera Lakmé)

Godinama nisam znao tko stoji iza ove kompozicije. Čuo sam ju mnogo puta na radiju i sa svakim bi me slušanjem bacala u neko vantjelesno stanje. Da ne kažem da sam i danas mišljenja kako je ta kompozicija nastala na nekoj drugoj planeti. Na kraju sam saznao tko je autor zahvaljujući PIK-ovoj TV reklami za šunku. Kako moj prijatelj radi u marketinškoj agenciji čiji je klijent upravo PIK, došao sam do vrijedne informacije. Doduše, nisam se mogao pomiriti s činjenicom da je moj glazbeni idol povezan sa svinjskim nogama.

Postoje stotine izvedbi, neke bolje, neke lošije, ali bez ikakve sumnje, osobni mi je favorit izvedba Anne Netrebko i Eline Garanče s gala koncerta održanog 2007. godine u Festspielhausu u Baden-Badenu. Stoga, ako je netko u dobrim odnosima sa spomenutim divama, bit ću zahvalan ako ih tog dana uspije dovući da otpjevaju Flower Duet. Ako ne, poslužit će i CD u izdanju Deutsche Grammophona.


2. I Asked For Love – Lisa Gerrard & Patrick Cassidy

Lisa i ja smo već godinama u emotivnoj vezi. OK, možda ja više s Lisom, nego Lisa sa mnom, ali činjenica je da me njezin glas prati od 1988. godine i albuma Dead Can Dancea, The Serpent’s Egg. Tada je naslovna kompozicija, The Host of Seraphim, u meni probudila osjećaj da možda jednog dana kročim u neki imaginarni svijet u kojem se spajaju izgubljene civilizacije i kulture. Morate uzeti u obzir da sam tada imao 15 godina te da sam, baš kao i većina pubertetlija želio zbrisati negdje gdje me neće proganjati škola i starci.

Nastavio sam pratiti stvaralački opus Dead Can Dancea, kasnije i samostalni Lise Gerrard. Njezin raspon glasa i dalje me očarava iz albuma u album, a kulminaciju sam pronašao u kompoziciji I Asked For Love, s albuma Immortal Memory iz 2004. godine. Tada se ujedno i rodila ideja. Znate već koja.


3. Kad sam bio na tvom grobu – Tradicionalna

Do ove sam pjesme došao zahvaljujući jednom zadarskom audiofilu. Naime, pred nekih 10 godina vodio sam zagrebački klub audiofila i tada smo na poklon od mnogih članova i prijatelja kluba dobili naslove za klupsku fonoteku. Među tim darovima našla se i Pripovid o Dalmaciji iz 2003., kolekcija tradicionalnih hrvatskih pjesama u izvedbi najpoznatijih muških i ženskih klapa. Neću sad objašnjavati o kakvom se glazbenom dragulju radi, ali ću skrenuti pažnju na interpretaciju pjesme Kad sam bio na tvom grobu, klape Maestral. Naravno, postoje mnoge verzije, ali po mom skromnom sudu, ovoj se niti jedna ne može miljama približiti. Nažalost, otkako je prebačena na online streaming servise, više nije dostupna na YouTubeu. No da biste stvorili sliku, poslužit će i sasvim solidna izvedba klape Kumpanji.

Pjesma je u suštini jednostavna, gotovo primitivna, ali je zato teška i pogađa u najdublje emocije. Da stvar bude gora, snimak je izvrstan i na dobrom HIFI sustavu možete čuti svu ljepotu i slojevitost accapela pjevanja. Samo nebo zna koliko su se puta suze slijevale niz lice dok sam slušao Kad sam bio na tvom grobu. Dobra je vijest ta, da kad dođe dan, pjesma traje samo 3 minute pa će se okupljeni s knedlom u grlu samo kratko pitati – Pa gdje je baš tu pjesmu odabrao?!


4. To Die – Zbigniew Preisner & Teresa Salgueiro

Zvuk harfe ide uz Nebo, zar ne? O da, ide, itekako. Pogotovo ako se nađe u kompoziciji jednog od meni najdražih filmskih kompozitora svih vremena, Poljaka Zbigniewa Preisnera. Ako ste gledali filmove Krzysztofa Kieślowskog, primjerice Dekalog, Dvostruki život Veronike ili Tri boje: Plava, Bijela, Crvena, znat ćete o kome govorim. Bogati opus Krzysztofa Kieślowskog obuhvaća i klasične albume, a jedan takav je Silence, Night & Dream iz 2007. godine.

Između ostalih, na albumu se nalazi i kompozicija To Die (zanimljivo, zar ne?) koja me više puta natjerala da preispitam svoj život. U svojoj univerzalnoj ljepoti kompozicija krije zamku i gotovo kao da poziva na onaj svijet. Pa dobro, nije da mi se baš žuri, ali se neću u tom trenutku opirati božanskom vokalu Terese Salugueiro i predivnoj orkestraciji. U stvari, neću ni moći.


5. Intermezzo, ‘I Gioielli della Madonna’ – Ermanno Wolf-Ferrari

Smrt je ozbiljna stvar. Klasična glazba je ozbiljna stvar. Jedno s drugim jako dobro ide o čemu svjedoče mnogobrojni rekvijemi i posmrtni marševi. No, moj je scenarij, uvjetno rečeno, nešto vedriji pa bih volio čuti tj. da drugi slušaju, izvedbu Intermeca iz opere Dragulji Madone.

Riječ je o kompoziciji koja ima fantastičan protok nota i koja se tematski kreće od smirenog uvodnog dijela pa sve do kulminacije kada cijeli orkestar u punom zamahu naglasi dramu u kakvoj smo se u nekom trenutku života svi našli. Bar ja jesam i u tim sam se trenucima više puta prepoznao. Nakon toga slijedi smiraj i kompozicija se bliži kraju, nagovještavajući da s krajem prestaju sve ovozemaljske muke. Kompozicija je zaista prekrasna i na nju treba gledati kao na djelo koje veliča život samom činjenicom da uopće postoji, a mi ju imamo priliku čuti. Čisto sumnjam da će se simfonijski orkestar okupiti na ispraćaju, ali ako ništa drugo, poželjan je pristojan razglas.

Izvedbi Intermeca ima mnogo, najviše sam slušao onu u kojoj Eiji Oue dirigira Minnesota simfonijskim orkestrom. Pronaći ćete je na albumu Reveries u izdanju Reference Recordingsa iz 2002. godine. Međutim, moj naklon ide maestru Wolfgangu Sawallischu i tokijskom NHK simfonijskom orkestru te izvedbi s koncerta iz 1988. godine u Suntory Hallu u Tokiju.


6. The Flesh Failures (Let the Sunshine In) – Galt MacDermot

Iako sam imao priliku u dva navrata gledati mjuzikl Hair uživo, osobno mi je film draži. I to ne samo draži, nego je jedan od najboljih koje su moje oči gledale. Slična stvar je i s glazbom iz filma koju potpisuje Galt MacDermot. Prvenstveno se to odnosi na bogatiju i bolju orkestraciju te na izvrsne solističke vokalne izvedbe. S druge strane, riječ je o jednom od najboljih antiratnih filmova, a ja sam vojsku oduvijek prezirao. Bilo koju.

Film sam pogledao tko zna koliko puta, a soundtrack odslušao bar peterostruko puta više. Naravno, tu je i neraskidiva veza s pubertetom kada me taj film rešetao poput strojnice Boška Buhe.

Završne scene (spoiler alert!) u kojima Berger umjesto Claudea odlazi u Vijetnam, sljedeća u kojoj se filmski kran podiže iznad Bergerovih prijatelja, otkrivajući grobove poginulih u ratu, među njima i Bergerov te konačno, okupljanje hipija ispred Bijele Kuće, sve praćeno pjesmom The Flesh Failures (Let the Sunshine In), šalje toliko snažnu poruku da sam se uvijek i iznova pitao – zašto je tako prokleto teško živjeti u miru?

Stoga, raširite tog dana dva prsta i podignite ih visoko u zrak, slavite život, prizovite Sunce i ne zaboravite, otišao je još jedan Aquarius. Jasno, marihuana po potrebi.


7. O jednoj mladosti – Karlo Metikoš & Ivica Krajač

Po mnogima, a i po meni, jedan od najboljih rock albuma svih vremena bivše Jugoslavije, Dnevnik jedne ljubavi, snimljen je u veljači 1973. godine, odnosno istog mjeseca i godine kad sam ugledao svjetlo dana na ovoj planeti. Možda već tu kreće neka poveznica, ali i činjenica da sam zahvaljujući prisnim prijateljskim odnosima mog oca i Karla Metikoša, Ivice Krajača i Josipe Lisac, često kao klinac svjedočio druženjima i slušanju glazbe.

Kasnijih godina, dobro sam se upoznao s bezvremenskim tekstom Ivice Krajača i dijela u kojem govori o nekom drugom, boljem svijetu. I zaista, tko zna, možda nas sve čeka neki bolji svijet. Možda, teško je znati. U svakom slučaju, pjesma mi se čini idealnom za pozdrav sa životnim ciklusom punog izgubljenog vremena i propuštenih prilika. Ruku na srce, bilo ih je. Vjerojatno će ih do toga dana biti još.


Eto, sad znate što priželjkujem da drugi slušaju tog dana. Iako su kompozicije stavljene uz redne brojeve, redoslijed je proizvoljan. Može bilo koja od 7 navedenih. Mogu i sve, ali bojim se da bi se tada okupljeni prerano razišli. Međutim, volio bih u komentarima pročitati koji su vaši glazbeni kandidati. Nemojte mi reći da ih nemate. Samo hrabro, jednom se živi.

Inače, kolega s posla sugerirao je da tekst objavim 1. 11., na blagdan Svih svetih tj. na Dan mrtvih. Iako se ideja čini dobrom, odustao sam od nje jer do tada – tko živ, a tko mrtav.

13 thoughts on “7 kompozicija za ispraćaj s ovog svijeta

  1. Morao bih se složiti oko cvjetnog dua. Prvo, jer je dovoljno poznata i ljudi je dovoljno vole, da se netko još ne sruši sa mnom dolje. Drugo, kad bih birao nešto po svom ukusu, izgledalo bi kao da se osvećujem ljudima iz groba. Treće, stvar koju bih najradije odabrao su toliko izraubali po filmovima i serijama da bi trebalo sto godina da je nitko ne čuje i zaboravi, pa da je opet možemo birati za ispraćaj. Beethovenova sedma, fkors. :)

    • A gle, ionako postoji šansa da netko pomisli kako se odlaskom svetiš iz ovih ili onih razloga, tako da je izbor glazbe u tom slučaju najmanji problem. :) A za Beethovena palac gore!

  2. “thousand kisses deep” Leonarda Cohena, Ne znam zasto, valjda i zato sto sam je čuo u televizijskoj reportaži s ispraćaja Željka Malnara.
    “dazed an confused” led zeppelina: bilo koja od live verzija (najbolje verzije duljo od 30 minuta) hahahahahahaha, prokleli bi me svi na ispraćaju

  3. Veliki pozdrav tebi Nebojša i svima ostalima.
    Veliki sam ljubitelj svakakve muzike ama baš svakakve :)
    Ovih dana odlučio sam, da kupim Bowers & Wilkins 685 S2 i eto gde sam uleteo :) i hvala ti na savetima.
    A sad oko mog izbora muzike na odlasku odnosno ispračaju. Neznam zašto, prvi put kad sam čuo “Dreams” iako se bude čudno čulo, poželio sam da to čujem na svom, da svom :) ispračaju. Od tada, slušao sam nebroj puta i svaki put suze na oči i drhtavica.
    https://www.youtube.com/watch?v=ppPwFCCzpU8

    • Jože, što reći osim, jako dobar izbor. Kako zvučnika, tako i kompozicije za šetnju među oblacima. :) Slušao sam taj album više puta. Ima tu svakakvih utjecaja, ali da, itekako je vrijedan slušanja.

      Lijepi pozdrav!

  4. Vrlo lijepo! Slučajno sam naišao na ovo godinu dana nakon što je objavljeno! Slažem se sa vašim izborom samo bih, što se tiče klapskih pjesama, još dodao i pjesmu “Zaspalo je siroče” – slažete li se??

    Lp
    Blaž

    • Nisam slušao, ali bacit ću uho na navedenu kompoziciju. Hvala na preporuci. Lijepi pozdrav!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *