Album mjeseca: Anouar Brahem – Blue Maqams

Anouar Brahem – Foto: Marco Borggreve

ECM, 2017. (ECM 2580) – Format: CD/2LP/Hi-res download (24 bit/96 kHz) – Žanr: jazz Glazba: 5 – Kvaliteta zvuka: 5


Svaki mjesec poslušam bar dva, tri albuma koje bih mogao bez ikakve dvojbe staviti na blog i istaknuti kao albume mjeseca. Nažalost, želje su jedno, a dostupno vrijeme za pisanje, nešto drugo. Međutim, kad me pogodi album poput ovog, vrijeme postaje irelevantan pojam i sve što u tom trenutku vidim, jest novi tekst na blogu kojeg ću rado podijeliti s vama.

Nakon najave da u listopadu izlazi Blue Maqams, novi album Anouara Brahema te nakon što sam pročitao tko će sve uz njega svirati na albumu, jedva sam dočekao da ga poslušam. Brahem je s Daveom Hollandom surađivao na albumu Thimar iz 1998., ali nije s Djangom Batesom i Jackom DeJohnettom. I dok mi je Django Bates nepoznanica, Dave Holland i Jack DeJohnette nisu. Štoviše, obojicu sam slušao u par navrata uživo, a da ne kažem da sam preslušao na desetke albuma, i od jednog i od drugog u različitim postavama.

Glazbu Brahema od prvog susreta doživljavam kao nešto posebno u svijetu jazza. Miris orijenta nije novost u jazzu i mnogi su glazbenici kroz povijest koketirali s istokom uvodeći atipičan zvuk u kontekst zapadnjačkog jazza. Moderan jazz kakvog danas poznajem, postao mi je općenito teško zamisliv bez takvih ‘egzotičnih’ instrumentalnih kombinacija te suradnji glazbenika sa svih kontinenta koji nude svježinu u jazzu.

Ta svježina odlazi u neku novu sferu, tako da je u konačnici teško zaključiti i kategorički smjestiti takvu glazbu u jedan određeni žanr tj. u jazz. Često se tu s jazzom isprepliće ambient, world, ethno, elektronika, filmska glazba i drugi žanrovi. Brahem nije iznimka i njegova glazba može lako prevariti slušatelja koji nije upoznat s opusom. Štoviše, prilično sam siguran da bi za neke kompozicije s ranijih albuma, posljednje zaključili kako se radi o jazzu.

Anouar Brahem – Foto: Marco Borggreve

Međutim, Brahem se istaknuo u mojim očima kao glazbenik izrazitog senzibiliteta čija glazba prodire duboko u emotivne slojeve. Uvijek me odvede na putovanje u neki imaginarni svijet iz kojeg se ne želim vratiti. Brahemova glazba s jedne je strane uzbudljiva, sofisticirana i tjera na dodatni angažman prilikom slušanja, dok s druge beskrajno opušta. Često sam se ulovio kako uopće ne razmišljam o tome tko i kako svira, već o sljedećoj destinaciji određenoj samom kompozicijom.

Onaj pak dio, angažirani, svijet je za sebe i tu promatram svaki detalj u glazbenom tkivu. Tu leži prava drama, uzbudljiva na svoj način jer količina informacija koja kola kroz kompozicije doslovno oduzima dah. Anouar Brahem, kao virtuoz na udu, neosporno vlada strunama i izražava suptilnost kakva se rijetko sreće u jazzu. Bar je ja rijetko nalazim. Govorim o simbiozi glazbenika i instrumenta, kad ne morate biti poznavatelj nota ili sviračkih tehnika da biste osjetili da su Brahem i ud jedno.

Dosad sam više puta preslušao sve dosad objavljene albume Anouara Brahema i trenutno ga smatram jednim od najboljih jazz glazbenika koje njegova matična izdavačka kuća ECM ima u svojim redovima. No bez obzira na dosadašnja pozitivna iskustva, ne mogu reći da nisu postojala dodatna očekivanja od novog albuma, poglavito nakon spoznaje da će sudjelovati i Jack DeJohnette.

Višestruko se pokazalo da Brahem zna odabrati izvrsne partnere na albumima, tako da u svojoj diskografiji bilježi sjajnu suradnju s Françoisom Couturierom, Björnom Meyerom, Janom Garbarekom, Jean-Louisom Matinierom, Dave Hollandom i drugima.

Pa ipak, Jack DeJohnette glasi kao ‘otac bubnjara’ i jako se dobro zna da se s Keithom Jarrettom i Garyem Peacockom tj. s trijom, upisao među najbolje jazz glazbenike svih vremena. Rekao bih da su u takvim okolnostima moja očekivanja opravdana, a ako još ubacim u cijelu priču i Davea Hollanda, očekivanja dodatno rastu. Kao što sam već na početku napomenuo, jedina nepoznanica bio mi je britanski kompozitor i pijanist Django Bates, međutim čisto sumnjam da je zalutao na Blue Maqams upravo iz ranije spomenutih razloga.

Rekao bih su očekivanja u potpunosti ispunjena jer se novi album zaista ističe kao novost u Brahemovom stvaralaštvu i predstavlja odmak od posljednjih izdanja. Ako govorimo o modernom jazzu, pogotovo onakvom kakvog ga možete pronaći u katalogu ECM-a, nedvojbeno je prisutan i na ovom albumu. Pritom ne mislim na specifičnu produkciju i kvalitetu snimljenog materijala, nego na samu glazbu.

Blue Maqams je dosad ‘najjazz’ album Anouara Brahema, iako se i dalje snažno veže uz istočnjačke glazbene korijene. Osim toga, sam naziv albuma sadrži arapsku riječ ‘maqams’. Maqams u doslovnom prijevodu znači, mjesto, ali znači i nešto daleko zanimljivije. Maqams označava vrstu melodije, odnosno improvizaciju u kojoj se ističu fragmenti specifični za arapsku glazbu.

Dakle, Brahem i dalje ostaje vjeran svojoj glazbi, ali sudjelovanjem novih glazbenika dozvoljava da se ta ista glazba transformira u nešto novo. Uz izvrsne solističke dionice koje se protežu albumom, ipak su me najviše dojmile kompozicije u kojima su glazbenici komunicirao brilijantnu suradnju.

Dovoljno je poslušati kompoziciju Bahia i bešavno spajanje ritam sekcije u uvodni dio Anouara Brahema kako bi se doživjelo o čemu pišem. Dobar su primjer i kompozicije Bom Dia Rio i Unexpected Outcome koje također ocrtavaju izvrsnu uigranost te međusobno razumijevanje.

Dave Holland (kontrabas), Anouar Brahem (ud), Jack DeJohnette (bubnjevi) i Django Bates (klavir) – Foto: Bart Babinski / ECM Records

Što se tiče kvalitete obrađenog snimljenog materijala, mogu slobodno napisati da se radi o još jednom vrhunskom izdanju ECM-a. O albumu pišem temeljem kupljenog i preslušanog Hi-res audio zapisa (24 bit/96 kHz), ali očekujem svakog dana poštara i s dvostrukim vinilom. Osobnog sam stava da niti s jednim formatom nećete pogriješiti jer se radi o odličnim izdanjima u kojima su instrumenti uvjerljivi, a cijela zvučna predstava proteže se u raskošnoj pozornici prepunoj detalja, esencijalnih za doživljaj glazbe Anouara Brahema.

Album je toliko dobar da već sad razmišljam kako da u travnju sljedeće godine otiđem u Minhen na koncert. Nažalost, to je najbliže što će se Anouar Brahem približiti Zagrebu. Karte su već u prodaji, mjesta zasad ima, ali tko zna kako će mi obaveze izgledati tada. Pa opet, ako se vratim na početak, mogao bih ponovno zaključiti da je vrijeme irelevantan pojam kad nešto jako želim. Poslušajte album, mogli biste se vrlo lako složiti sa mnom.

4 thoughts on “Album mjeseca: Anouar Brahem – Blue Maqams

  1. Dugogodišnji sam zaljubljenik u Brahemovu glazbu. Jako lijepa recenzija, zahvaljujući njoj doznao sam za ovaj album. Hvala!

    • Hvala lijepo, Stipe. Vjerujem da će vam se i ovaj album svidjeti. Lijepi pozdrav!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *