Eric Reed Trio u KD Blagoje Bersa

Zagreb, 21. 10. 2017. – Osvrt na koncert Eric Reed trija, održanog u Koncertnoj dvorani Blagoje Bersa u sklopu jesenskog ciklusa Jazz.hr festivala.

Eric Reed

Često u životu lovim posljednji vlak. Izgleda da mi je to negdje u zvijezdama zapisano. I koliko god sam se trudio da to s godinama promijenim, skužio sam da taj posljednji vlak ustvari i nije tako loš. Naime, kroz godine se pokazalo da upravo posljednja prilika najčešće ispadne najbolja. Rekao bih da je tako bilo i neku večer na završnom koncertu jesenskog ciklusa Jazz.hr festivala.

Gledao sam raspored festivala u kojem su se nalazila četiri koncerta, ali se nisam nikako mogao spojiti sa slobodnim vremenom. Situacija je bila bezizlazna i već sam gotovo digao ruke od festivala u ovom ciklusu, a onda se ipak pojavio taj vlak, malo slobodnog vremena, posljednja prilika da otiđem barem na jedan koncert.

Koncert je otvorio Davor Hrvoj, istaknuvši izvrsnu suradnju Erica Reeda i mladih hrvatskih glazbenika koji su se priključili prijepodnevnoj glazbenoj radionici.

Nastupao je Eric Reed, proslavljeni američki jazz pianist čije se ime veže uz suradnju sa svjetski poznatim jazz glazbenicima poput Clarka Terryja, Rona Cartera, Elvina Jonesa, Joea Handersona, Freddieja Hubbarda, Christiana McBridea, Cassandre Wilson, Dianne Reeves i mnogim drugima. Iza Erica Reeda nalazi se oko 30-ak albuma, što samostalnih, što nastalih u suradnji.

Eric Reed u Zagreb je stigao s Williejem Jonesom III (bubnjevi) i Dezronom Douglasom (kontrabas), odnosno u ‘oslabljenoj’ formaciji. Naime, Piero Odorici (saksofon) nije se mogao pridružiti, tako da se kvartet pretvorio u trio tj. u postav u kojem Reed danas vrlo rijetko svira.

Takav razvoj situacije zapravo je pogodovao zagrebačkoj publici jer je trio dobio priliku da u nestandardnoj formaciji pokaže što može. Ovo, nestandardno, treba uvjetno shvatiti jer je Reed upravo s prethodnim trio sastavima snimio veći broj albuma i ostvario značajne suradnje od kojih je možda najvažnija ona s Ronom Carterom i Alom Fosterom.

Willie Jones III

Uz popunjenu dvoranu, dobrom raspoloženju glazbenika treba pripisati i izvrsnu koncertnu dvoranu Blagoje Bersa. Nakon nastupa, Eric Reed napisao je na svojoj službenoj Facebook stranici kako je riječ o čudesnoj akustičnoj dvorani, među najboljim u svijetu. E sad, kad to napiše jedan glazbenik sa stotinu utakmica u nogama diljem planeta, vjerujem da oni koji još nisu bili u toj dvorani na nekom koncertu, dobivaju prilično jasnu sliku o kakvoj je dvorani riječ.

Za razliku od Reeda, ja nisam obišao svijet i stotine koncertnih dvorana, ali na temelju onih koje jesam, složio bih se da je Blagoje Bersa izvrsna dvorana te da je organizator napravio pun pogodak preseljenjem festivala na novu lokaciju. Rekao bih da se te večeri sve posložilo. I akustički uvjeti, i publika, i nestandardna formacija, i Jupiter s Marsom, a i ja sa slobodnim vremenom. Koncert je mogao početi.

Eric Reed

Krenulo je s laganim klavirskim uvodom Erica Reeda, kakav se mogao čuti u još nekoliko navrata tijekom nastupa. Taj uvod poslužio je kao neka vrsta mantre koja se kasnije stapala s ostatkom kompozicije i kroz varijacije ostala postojana do kraja.

Osobno su me najviše dojmili energični, brzi i otvoreni dijelovi kompozicija u kojima se trio ponašao kao jedno, izvrsno uigran i pun međusobnih dijaloga. Naravno, treba istaknuti i sjajne solističke dionice u kojima je, očekivano, najveći pljesak publike pokupio Willie Jones III na bubnjevima, a za njim i sjajni Dezron Douglas na kontrabasu.

Dezron Douglas

Ne mogu, a da se još jedanput ne uhvatim izvrsne akustike dvorane, koja je, uz očito jako dobrog ton majstora, omogućila razgovijetno slušanje pojedinih instrumenata. Često se događa na ovakvim koncertima da glasniji instrument, najčešće bubanj, maskira zvuk tišeg, odnosno u ovom slučaju klavir. U trenucima kada se kompozicija razmaše i krene u vrhunac te kada su svi instrumenti istovremeno uključeni, čujete samo ‘lupetanje’ po bubnjevima, dok klavir odlazi u zaborav, a kontrabas u pozadinsku tutnjavu.

U dvorani Blagoje Bersa to nije bio slučaj, tako sam mogao jasno i razgovijetno čuti sva tri instrumenta u skladnom odnosu, što znači da sam mogao cijelo vrijeme pratiti Erica Reeda i slušati kako vodi trio kroz koncert. Sat i pol koliko je trajao nastup, publika je odlično prihvatila glazbu trija, tako da su glazbenici još jedanput izašli na pozornicu i odsvirali bis. Da se pitalo publiku, izašli bi i dvaput.

Kako se stvari odvijaju, bit će zanimljivo pratiti i buduće cikluse Jazz.hr festivala. Kvalitativna konstanta već je godinama prisutna, što govori da se organizator svojski trudi kako bi i dalje domaćoj publici ponudio kvalitetan jazz program. Za svaku pohvalu. Voljeli jazz ili ne.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *