Kako sam izgubio glazbu i zašto ju neću tražiti

Izgubljena-glazba-01

Ako pratite ovaj blog, vrlo dobro znate da sam audiofil. Isto tako znate koliko audiofili drže do svoje glazbene kolekcije. Ta kolekcija može imati 2 ili 2 milijuna naslova, ali to ne mijenja na činjenici da su audiofili prvenstveno zaljubljeni u zvuk, a tek potom u glazbu. Ako u ta 2 naslova ili u 2 milijuna, nalaze smisao toga što jesu, vrijednost kolekcije je neprocjenjiva i znači im sve – meni znači sve! Međutim, što se događa kada ta kolekcija nestane u sekundi?

Te sam večeri odveo kćer u KD Lisinski na večer klasične glazbe. Kupio sam dvije pretplate za Majstorski ciklus simfonijskog orkestra za sezonu 2015/2016. Računao sam na odlazak na koncerte, ukupno njih 11, sa suprugom. Ono na što nisam računao jest to, da će i moja djeca od 10 i 12 godina pokazati toliki interes za slušanjem klasične glazbe uživo. Sada znam, trebao sam kupiti 4 pretplate, tim više što je jedna koštala 100 kuna ili u prijevodu 9 kuna po koncertu!

Iskreno, ne znam tko stoji iza sufinanciranja tih koncerata, ali ostaje činjenica kako je riječ o vrhunskim glazbenim događajima koji uključuju izvođenje djela najvećih kompozitora klasične glazbe, ali i publiku penzionera i tu i tamo nekoga mlađeg od 20, 30 godina. To je tužna činjenica, ali mi se iskreno živo fućka jer znam zašto i s kojim ciljem ja odlazim na te koncerte.

Izgubljena-glazba-06

Nije preostalo ništa drugo osim da supruga i ja napravimo plan tko će ići s nekim od djece tijekom sezone. Na kraju smo kombinirali, tata-kćer, mama-sin, tata-sin i mama-kćer. Mudro i kako će se pokazati idealno jer koliko god da je riječ o kvalitetnom programu i glazbi, za klince te dobi bilo bi ipak previše odlaziti svako malo na klasiku. Pogotovo ako se u noći dogodi Rahmanjinov ili neki od hrvatskih skladatelja poput Šuleka.

I dok smo te večeri kćer i ja uživali u Dvoržaku, zavibrirao je mobitel u džepu. Polagano sam ga izvukao i s distance pogledao tko zove, a kad ono – moj sin. Naravno da se nisam javio jer se ne telefonira usred koncerta, ali i iz saznanja kako je doma s majkom. Nešto kasnije stiže poruka – Tata, molim te, javi se, hitno je!

E sad sve pada u vodu i razumno se nameće razmišljanje s mirisom zabrinutosti te naposljetku pitanjem, što se u kući događa? Je li se netko ozlijedio, je li mami pozlilo, koji vrag?! Tipkam u polumraku i pitam što se događa. Piše sin – Tata, kako da spojim laptop da mogu gledati filmove preko projektora? Fuck! Zato me zove?! I tu proradi neki čudan osjećaj krivnje, jer eto, ja uživam, a on nema što za raditi. Krene par SMS-a, ali bez rezultata jer prokleti MacBook air nema HDMI izlaz, treba adapter i tu krene objašnjavanje, prvo gdje se u kući nalazi, a zatim i kako se spaja.

Kao naručena dolazi pauza, lovim se moba, zovem i pitam u čemu je problem. Javlja se i supruga, nešto govori i odjedanput u slušalici čujem – tres! Jao, sine, pa što si to srušio?! – Nisam ja! – Jesi! – Halo, ženo, što se događa?, pitam. – Ma ništa, srušio je HDD.

Izgubljena-glazba-07

Mrak mi je pao na oči i u nastavku sam priželjkivao slušati requiem ili neki posmrtni marš. Rekao sam – Više me nemojte zvati!, i prekinuo razgovor. Od tog trenutka sam nekako, nekim čudom, izbacio cijeli taj razgovor iz glave i odlučio uživati u nastavku koncerta. Uživati ne samo u glazbi, nego i u društvu kćeri. Naime, planirali smo kasnije otići na piće i nešto pojesti, a vjerujte mi da takav izlazak 12-godišnjem djetetu s ocem, dakle nas dvoje solo, strašno puno znači. U prijevodu, duga je noć pred nama tako da naprosto nema mjesta frustraciji, ljutnji ili lošim vibrama.

No, dolazak kući je ponudio ipak nešto gori scenarij kada sam saznao što se u stvari dogodilo. Sin je petljao sa kabelom oko stola i nehotice povukao HDD na kojem se nalazila moja glazbena kolekcija pohranjena u digitalnom formatu. Murphy se pobrinuo za to da HDD padne sa stola na pod baš tako, vjerojatno na kant ili ugao, da mu nije bilo spasa. Lupetao je i nije se dalo ama baš ništa pročitati s njega.

Što sam time izgubio? Pa, izgubio sam 5 godina pažljivo slagane glazbene kolekcije u audiofilskim, nekomprimiranim formatima (flac, wav, ape…) bez i jednog, jedinog MP3 zapisa! U pitanju je standardna CD kvaliteta ili Hi-res glazba. Svi su albumi pomno birani i sortirani po žanrovima. Svaka je mapa nosila ime albuma, godinu nastanka i naziv izdavačke kuće. Da skratim, pedantno do boli i vrlo minuciozno složeno.

Ali najveća vrijednost te kolekcije ne leži u kupljenim albumima u digitalnom obliku s raznih portala (iako je i tu potrošen solidan novac), nego u tome što sam uspio nabaviti ripove CD-a koji danas više ne postoje i ne možete ih nigdje naći. Od raznih soundtrackova, rock albuma pa sve do izvorne ciganske glazbe koja je ugledala svjetlo dana na nekoj, danas propaloj rumunjskoj etiketi i nikad više. Takve i još 100-ak stvari tj. albuma nemoguće je naći, bez obzira na to koliko ste spremni platiti.

Izgubljena-glazba-03

Ima još jedna stvar. Riječ je bila o 1TB disku, s nekih 300 GB slobodnog prostora. Da me glazbena megalomanija zanima, vjerojatno bih danas imao 4 ili 5 diskova od 2 ili više TB-a punih raznoraznih albuma. Međutim, takvo što me niti najmanje ne dira i uvijek sam arhivirao ono za što sam vjerovao da vrijedi i što ću u konačnici poslušati više od jedanput.

Žalosno je to da se danas glazba distribuira na principu serviranja hrane u fast food restoranu te da većinu ne zanima popratni sadržaj iz kojeg mogu saznati tko je snimao album, tko ga je miksao, tko remasterirao, gdje je snimljen, zašto, s kojom namjerom, tehnikom, itd. Da ne govorim o biografskim podacima izvođača i tekstovima urednika izdanja. Pa čak i kad je takav materijal dostupan uz digitalni zapis, u istoj mapi, ima ulogu nevidljivog suputnika.

S moje strane, ovog puta prvenstveno glazbofilske, itekako me sve to zanima i svaki od albuma na tom nesretnom HDD-u nudio je upravo takve informacije u obliku skeniranih bookleta ili PDF-a. Okej, bilo ih je i bez, ali kažem, tu se uglavnom radilo o raritetima.

Dakle, shvatili ste kakvo se sranje dogodilo i što sam izgubio. Ako se pitate, jesam li sina prebio, odgovor je – nisam. Nisam čak ni glas podigao. Rekao je – Tata, oprosti. – I ja sam mu te sekunde oprostio. Ono što me zapravo naljutilo jest to što je jako dobro znao gdje se te večeri s njegovom sestrom nalazim i što nije imao strpljenja dok dođemo doma. To me naljutilo, ali čak ni u tome nisam pronašao srdžbu. Pronašao sam ju u nečemu sasvim drugom.

Izgubljena-glazba-05

Pronašao sam je u tome što sam si dozvolio da mi prokleti tehnološki proizvod poput HDD-a kroji glazbeno-audiofilsku sudbinu. Kasnije sam i to otpilio, ali ta glupost s moje strane nema nikakvo uporište u zdravom pogledu na glazbu, preciznije na glazbenu kolekciju. Dozvolio sam si i to, da na nekom mediju imam vrijednost. Da stvar bude gora, otkantao sam bilo koji cloud servis jer mi se nije dalo podizati 700 GB u zemlji s očajnom internetskom infrastrukturom.

Horor ide dalje jer sam zadnjih 5 ili više godina, otkako je u audiofilskom smislu digitalni hype uzeo maha i nije priznavao ništa ispod Red Book (CD) standarda, sustavno odbijao presnimavanje tuđih audiofilskih glazbenih kolekcija. Pita me brat po uhu – Čuj, imam ti sve što je ikad izašlo na JVC XRCD-ima (inače, riječ je uglavnom o vrhunskim izdanjima u tehnološkom i kvalitativnom smislu), želiš li da ti presnimim?

Ne, ne želim! Što će mi parsto albuma o kojima ne znam sve ono o čemu sam gore pisao?! Biserje pred svinje – ne može! Daj mi radije jednu svinju, ali s jabukom u ustima, reci mi gdje je svinja pečena i iz kojeg je voćnjaka jabuka ubrana. Razumijemo se, zar ne?

Izgubljena-glazba-04

S fonotekom od nekih 800 ili više CD-a takva se tragedija ne može dogoditi jer se radi o fizičkom obliku. OK, može, ako bukne požar u stanu ili se dogodi u zadnje vrijeme često spominjan apokaliptični potres pa ode mast u propast. Međutim, to mi se ne može dogoditi i s 200-ak vinila bez obzira na to što je 90% njih prošlo srednjoškolsku tulumarsku havariju. Koliko god da danas ti vinili cvile, pucaju (pucketaju je blaga riječ) i preskaču – tu su, slušljivi.

Ovo sve vodi do više zaključaka kako glazbi pada vrijednost onoga trenutka kada postane dostupna besplatno. Kada ti frend ili frendica glazbu u par minuta sprži na CD (ovo je već pomalo arhaično) ili prebaci na USB stick, pošalje WhatsAppom, Viberom i ostalim kanalima. Obično ta glazba ne ide dalje od MP3 zapisa. No, nebitno.

Takvim pristupom grabljenja glazbe bez rezona i bez cijene, glazba sama sebi postaje svrha i gubi se esencija tj. onaj osjećaj koji nam je prirodom dan. Osim toga, besplatna glazba, gle čuda, nema cijenu pa samim time i vrijednost.

Primjerice, za puki eksperiment, otiđite na neki portal koji prodaje online glazbu u digitalnom formatu. Potrošite 18, 19, 20 ili više dolara, preuzmite sadržaj audio zapisa pa mi recite jeste li pročitali popratni sadržaj koji u 99,9% slučajeva dolazi s legalnom, kupljenom glazbom? Naravno da jeste. Jeste li taj album nakon sat, dva ili par dana izbrisali s diska? Naravno da niste, tja, pa platili ste ga!

A što radite s glazbom koju ste ‘skinuli’ ili vam ju je netko velikodušno presnimio? Odgovor se sam nameće.

Izgubljena-glazba-02

Stoga, kriv sam, prvi bacam kamen jer sam na tom mom, pažljivo slaganom, audiofilsko-štreberskom HDD-u, imao dobar dio glazbe koju nisam platio. Da, točno, za svaki sam se naslov potrudio saznati što, kada, kako i zašto. Nažalost, to ne umanjuje činjenice koje navodim u ovom tekstu. Da sam ju svu platio, vrlo vjerojatno bih se osigurao na vrijeme pa napravio backup, pregrizao pa pomalo podizao na neki cloud servis ili nešto treće. No, kako u ovome u čemu uživam nema predaje, iznova ću složiti digitalnu kolekciju glazbe, ali ovog puta daleko pametnije i s većim respektom.

Da, izgubio sam, ali sam i dobio više nego što sam se nadao. I što sad, da prebijem dijete? Može, ono u sebi.

21 thoughts on “Kako sam izgubio glazbu i zašto ju neću tražiti

  1. Tesko. Potpuno te razumijem.
    I dobro si postupio. Prema djetetu.
    Ali ne i prema tehnici. Tu ti jako zamjeram. Srce me boli sto ti se dogodilo ali ti ne bum oprostil sto si aljkav prema tehnici. Pa zar je tako veliki problem uciniti obicni back-up? Pao si na onome sto njih 80% pada, na sistemu lakocemo, nebu se to meni dogodilo itd.
    Sorry, malo sam grub ….. :(

    • Aljkav prema tehnici? Teško. Aljakav prema backupu? Očito. Međutim, kao što sam napisao, ta aljakavost dolazi iz razloga navedenih u tekstu, a ne iz lijenosti. No, kako se kaže… sutra je novi dan.

      • Ma tehniku sam povezal sa back-up-om. O tvojoj ostaloj tehnici nemam prigovora :) U svakom slucaju pokusaj nekakvo spasavanje podataka, neki puta to kosta ali se i isplati.
        Sretno!

    • Potpuno razumijem svaku napisanu riječ… Istinski suosjećam.
      Moja je praksa naći album u ovom ili onom formatu, i onda kada “legne” padne CD… U najmanju ruku iz poštovanja prema autoru.
      Većina ih je u celofanu, a sluša se i u upotrebi je HDD varijanta. A onda kada npr. Arvo Pärt ili bilo koji drugi umjetnik ima rodjendan ili je dan smrti, otvorim CD kupljen tko zna kada i stisnem Play… Mislim da sam većinu rekao…

  2. Ne želim sada soliti, niti je poanta teksta uopće u tome, ali zašto pobogu samo na jednom disku? Za par stotina kuna se kupi 1TB HDD. Imam svu glazbu na 4 diska (baš jedna ista takva Toshiba). Glavni disk i backup disk u kompu, vanjski backup disk i na kraju “radni disk” spojen na network player. FLAC, HD FLAC i svi moji CD-i zaflacani za svaki slučaj.

    • Eh, Nino, zašto samo jedan. Vrlo vjerojatno jer sam i njega smatrao suvišnim a da to nisam ni znao. Bar tako ispada.

  3. upravo ti je pruzena prilika da se materijalno iskupis za neplaceni sadrzaj, doduse ne autorima i izvodjacima vec informaticarima… ;) cesto puta se to da vratiti, pogotovo ako je tresnuo iskljucen i samo je mehanicki kvar

    ;)

  4. To nije nužno loša stvar.Internet je usrano mjesto puno zla i gluposti,ali što se glazbe tiče uz malo istraživanja se da naći vrhunskih izvodžača ali i isto tako glazbenih talenata.

  5. Ufff Roki.
    Suosjećam, iako vidim da tebe događaj na nekom dubljem nivou zapravo veseli.

    Meni ti to sve smrdi na SaiBabino maslo. Uvijek sam govorio da su u ECMovim izdanjima plinkplonk glazbe sakrivene SaiBabine subliminalne poruke da je upravo novac pravo mjerilo vrijednosti.

    Ili je ovaj post rezultat autogenog treninga i samouvjeravanja da *Nije svako zlo za zlo*. To ti je i moja pokojna baba Ljubica mogla reć, a prije nje vjerovatno i njena baba Mara….moja čukunšukunbaba :-)

    Niš, sad lijepo tih circa tisuću pomno odabranih naslova nabavi na vinilu za cca 200kn/album = 200.000kn.

    Da skratim, vrlo vjerovatno podaci se mogu spasiti, a za kraj citirati ću velikana Hrvatske misli, našeg prijatelja:
    “- Kupi si NAS!, PTM siromašna!!!” :-)

  6. Ja bi si ga sam popravio…Nemoj odustat od tog hdd, to se vjerojatno da spasiti !

    Ne znam koji je razlog da koristiš prijenosni hdd. Razmisli o media centru pruža puno komocije a ne treba biti skup (Raspberry pi).

    Ne znam jesi li upoznat sa SMART monitoringom hdd, za ubuduće. Doduše ne pomaže kod padova :).

    U svakom slučaju backup, backup, backup

    • Pokušat ću ga sljedeći tjedan vratiti u život. Javim razultat. Hvala na savjetima!

  7. Uff,prije 2-3 godine meni se desilo isto,samo sam ga ja bacio na pod,sve što sam godinama skupljao je nestalo u sekund,srečom nisam se htio pomirit s tim i nako puno pokušaja i raznih recovery programa uspio sam spasit 90% klekcije!Sad ima jedan back up i jedan radni disk!
    A ništ bar se na greškama uči!!

  8. Ne brini se puno oko toga, sve se to nadoknadi, lakše ili teže. A što bi recimo ja tek rekao, kao istinski zaljubljenik u glazbu dogodio mi se tinnitus, iz čista mira nakon jače prehlade i ostao. A nikad na glasnom nisam bio. I zaludu sad i najbolja oprema kad imaš ugrađen šum u glavi…
    Ali i dalje uživam u muzici, samo što sad definitivno moram manje ulagati u opremu… Odustao sam i od umalo kupljenih audeze slušalica… Ipak nije svako zlo za zlo :) think positive
    Lp
    Grgo Jelavić

    • Žao mi je pročitati da imaš problema s tinnitusom. Česta je pojava kod mnogih glazbofila i audiofila. Preporučio bih ti da svakako baciš pogled na ovu stranicu i aplikaciju. Možda pomogne. http://www.tinnitus-off.com/

      • Vec jesam u testnoj fazi ali nazalost ne cini mi se obecavajuce! Hvala ti svakako na linku..

  9. Nebojša, znam da si veliki audiofil, i naravno žao mi je, onako ljudski, što ti se to dogodilo. O tome da se na greškama uči, već su prethodnici sve rekli. No interesira me jedna druga stvar. Znam iz priča, a i iz testova koje provodiš, da imaš super sistem, reklo bi beskompromisan. No moje iskustvo sa MiniMac-om kaže da se bolji rezultati dobivaju korištenjem internog diska, a ne usb diska. Beskompromisan sistem kao tvoj, bi to trebao potvrditi (iako u hifi nikad ništa nije 100% sigurno, pa ni ova tvrdnja). Tvoje iskustvo?
    I još jedna informacija, postoje diskovi i diskovi, ali jedna se tvrtka izdiže povrh svih, a to je HGST (bivši Hitachi).
    LP, ZlyM

    • Zlym, hvala ti na komentaru. Kada je u pitanju slušanje glazbe s računala, najbolje rezultate dobivam direktim učitavanjem u radnu memoriju i reproduciranjem s iste. Obje Mac OS aplikacije, i Audirvana Plus i Fidelia, podržavaju takvu opciju.

      Međutim, više ne koristim Mac Mini, nego Macbook Air sa solid state diskom. Radi osjetno bolje od Mac Minija, a kad nešto zaista želim čuti u najboljem svjetlu, prvo prebacim s vanjskog diska na SSD pa tek onda reproduciram. Čak nema potrebe za učitavanjem u RAM.

      Informaciju o HGST-u bilježim, hvala!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *