Night Beds – Country Sleep

Country-Sleep_cover

Dead Oceans, 2013. – Format: CD/LP – Žanr: Indie rock/folk/country

Glazba: 5 – Kvaliteta zvuka: 4

Samo shvaćanje potrage za dobrom glazbom ujedno je i jedan od načina kako ju nalazim. Za mene ta potraga predstavlja putovanje kroz ogromnu džunglu. U takvom, nepreglednom i nepredvidivom okruženju svjestan sam opasnosti da se u gustoj vegetaciji vrlo lako mogu izgubiti. S mačetom u ruci olakšat ću si kretanje, no morat ću stotinama puta zamahnuti ne bih li konačno zgrabio zlato novootkrivenog grada.

Paralelu nije teško povući – Džungla je glazba, vegetacija su žanrovi, mačeta moje uho, a skriveno zlato konačna nagrada za sav uloženi trud da se posluša nešto dobro.

Krajem prošle godine u potrazi za novim zvukom, odnosno krčeći put kroz džunglu, sasvim slučajno sam naletio na pomalo bizaran, ali i genijalan video spot za pjesmu Even If We Try, kao najavu za album koji treba izaći u veljači ove godine. Iako sam već tada bio prilično siguran da sam naletio na pravu stvar, slušajući ovih dana debitantski album mlade američke grupe Night Beds – Country Sleep, slobodno mogu reći da sam u potpunosti opravdao svoja očekivanja.

Što me toliko oduševilo u ovom albumu? Prije svega osebujan glas Winstona Yellena koji kroz cijeli album kao da dolazi iz nekog drugog, zaboravljenog vremena. No bez obzira na nostalgičnu atmosferu osjeća se određena svježina u interpretaciji sjajno napisanih tekstova. Jednostavne u svojoj srži, pjesme naprosto plijene emotivnim pristupom. Prati ih vrlo pitka instrumentalna izvedba koja niti u jednom trenutku ne prelazi u sladunjavost ili dosadu.

Winston Yellen

Country Sleep je izvrsno pogođena mješavina modernih glazbenih žanrova i američke tradicionalne country glazbe. Nastao je u duhu poštivanja glazbenih uzora Winstona Yellena, prije svega Roberta Johnsona i Sona Housea.

Od uvodne, Faithful Haights acapella pjesme koju je Yellen napisao vozeći se u autu, odnosno diktirajući u iPhone, pa sve do posljednje, desete pjesme Tenn, vrijeme slušanja naprosto proleti. Doduše, album traje ‘tek’ nešto više od 34 minute, ali nekako sam dojma da je zapravo vrijeme trajanja, jednog debitantskog albuma, jako dobro odmjereno.

Night Beds ne dozvoljava da se svojim prvijencem razbacuje pjesmama, pritom riskirajući ‘kukolj u žitu’ koji bi sasvim sigurno umanjio opći dojam. Vješto izbjegavajući pompozan nastup, tj. dobro izračunatim izlaskom na scenu na mala vrata, Country Sleep je album o kojem će se još dosta govoriti ove godine. U to sam uvjeren.

AE08MUBEDSFoto: Jarrod Renaud

.

Međutim postoji još jedan stvar koja me oduševila na albumu, a o kojoj sumnjam da će biti riječi u nadolazećim recenzijama ovog albuma. Naime, netko dovoljno kreativan, prije svega je prepoznao svojevrstan arhaizam koji vlada Country Sleepom da bi ga u konačnici pojačao produkcijskim zahvatom.

Danas su rijetke snimke u kojima se instrumenti forsiraju na određene kanale, odnosno na lijeve ili desne. Primjerice, ako slušamo snimke Doorsa iz ’60-ih, nerijetko ćemo čuti Hammond orgulje točno iz lijevog zvučnika, električnu gitaru iz desnog, a glas Jima Morrisona iz oba, odnosno u sredini.

Sličnu stvar imamo i ovdje na pojedinim pjesmama s tom razlikom da je oko glasa Winstona Yellena stvoren dodatni zrak koji u kompletu biva pomaknut od slušača, ostavljajući dojam da dolazi iz daljine, odnosno – iz prošlosti. Stvorena je atmosfera američkih hangara i garaža, marginalnih objekata iz kojih dopire mistična glazba.

Nažalost, produkcijski dio nije dao sve od sebe da u konačnici uspije prebaciti na nosač zvuka svu ljepotu master zapisa, tako da se vrlo lako može uočiti, ili bolje rečeno čuti, digitalni prizvuk u vokalnim ekstremima. No bez obzira na taj nedostatak i dalje smatram da je ovo jedan od najboljih albuma koje sam slušao u zadnje vrijeme.

Moje putovanje džunglom u veljači je završeno, slijedi nova avantura u ožujku. Naravno, mačeta je već nabrušena.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *