None but the Righteous – The Masters of Sacred Steel

None-but-the-Righteous_big

Rope A Dope, 2002. (RCD 16014) – Format: CD

Glazba: 4 – Kvaliteta zvuka: 3 – 4.5

U ovom tekstu pišem o jednom osebujnom albumu, toliko dobrom, da sam odlučio napraviti malo istraživanje, napisati par rečenica i naravno, sve to podijeliti s vama.

Riječ je o zbirci američke duhovne glazbe koju objedinjuje jedan neobičan instrument – pedal steel gitara. Ovaj nesvakidašnji instrument gotovo je bio nepoznanica sve do ’90-ih godina iako svoje korijene vuče s početka 20. stoljeća i u redovitoj je upotrebi unazad 60-ak godina. Pedal steel gitaru neki glazbeni kritičari čak nazivaju posljednjim glazbenim otkrićem.

Valja spomenuti, iako se možda već to da naslutiti iz uvodnog dijela, kako se pedal steel gitara uglavnom koristila na crkvenim okupljanjima američkog juga i zapada. Za popularizaciju pedal steel gitare i odlazak u mainstream zaslužna je nezavisna diskografska kuća Arhoolie Records, odnosno Rober Stone koji je napravio prve snimke tj. prvu tonsku dokumentaciju ovog instrumenta, kasnije ostvarenu kroz sedmodijelnu Sacred Steel seriju albuma. None but the Righteous: The Masters of Steel, upravo je izbor najboljih kompozicija iz te serije.

Na albumu kojeg ovdje spominjem nalaze se virtuozi ovog instrumenta. Baš kao što je svojevremeno Ry Cooder okupio kremu kubanske glazbe na albumu Buena Vista Social Club, tako je i ovdje sličnu stvar napravio John Medeski.
Imena poput Sonny Treadwaya, Glen Leea, Aubrey Ghanta, Charles “Chuck” Campbella, Maurice “Tead” Beard Juniora i drugih, predstavljaju najbolje od najboljih kada je u pitanju sviranje na pedal steel gitari. Kuriozitet ovog instrumenta krije se u činjenici da u majstorskim rukama, ovdje spomenutih, pedal steel gitara postaje ubojito oružje. Brzina sviranja koja se postiže naprosto impresionira ili još bolje rečeno, šokira. Ovim majstorima poklonili su se mnogi konvencionalni gitaristi današnjice poput Eric Claptona ili Mark Knopflera. Spomenuo bih i to da pojedini svirači prilagođavaju ovaj instrument dodajući žicu ili pedalu više, a sve prema vlastitom stilu sviranja.

None-but-the-Righteous_guitarFoto: Tim Brown

.

Iako album u tehničkom smislu ne zaslužuje epitet audiofilske snimke, obzirom da kvaliteta snimaka varira, od prosječnih pa sve do odličnih, ipak se radi o čistoj audiofilskoj glazbi. Kao što sam na početku spomenuo, riječ je o američkoj duhovnoj glazbi koja je na albumu interpretirana kroz vokalne i instrumentalne izvedbe.

Između ostalih, na albumu se nalaze i takoreći nezaobilazne kompozicije kada je u pitanju duhovna glazba. Amazing Grace, Jesus will fix it for you, I want to go where Jesus is, i druge. Međutim, izdvojio bih jednu instrumentalnu kompoziciju u kojoj the pedal steel gitara dolazi do punog izražaja i koja je na moju veliku sreću odlično snimljena. Riječ je o kompoziciji Jump for Joy u izvedbi Charles “Chuck” Campbella.
Ova glazbena raketa natjerat će vas već u prvim sekundama na tapkanje s nogom, da bi vas sljedećih pet minuta, pa sve do kraja, držala u odličnom raspoloženju s osmijehom na licu. Majstorska svirka uz nevjerojatan, suludi ritam. U jednom trenutku pomislio sam da se u Jump for Joy uključio ženski vokal, da bih već sljedećeg shvatio kako je riječ o gitarskoj žici. Impresivno!

Za kraj, preporučio bih ovaj sjajan album svim ljubiteljima dobre, vedre i zdrave glazbe, svima koji vole duhovnu, ali i blues glazbu, svim audiofilima koji žele vidjeti dokle njihov HIFI sustav može dogurati. Posebice kad ubace Jump for Joy.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *