Album mjeseca: Keith Jarrett – Munich 2016

ECM Records, 2019. (ECM 2667) – Format: 2xLP (33 RPM, 180 g)/CD/Hi-Res audio (24 bit/96 kHz) – Žanr: jazz
Glazba: 5 – Kvaliteta zvuka (LP/Hi-Res): 5


‘Život je kao bombonijera, nikad ne znaš što ćeš dobiti.’ – Forrest Gump

Slična je stvar i s glazbom Keitha Jarretta. Kupiš album, znaš otprilike što možeš očekivati kad svira solo klavir, ali ne možeš biti 100 posto siguran da znaš gdje će sviranjem i tebe i sebe odvesti. I upravo u tome leži ljepota i magija Jarrettove improvizacije.

Album je snimljen 2016. godine u Philharmonic Hallu u Münchenu u sklopu Jarrettove solo turneje. Tri godine kasnije, album je dostupan kao dvostruko vinil, CD i Hi-Res Audio izdanje. Ne znam kako zvuči CD, ali mogu potvrditi da su vinili i Hi-Res digitalni zapis besprijekorni. Vinil je ravan, tih poput digitalnog medija, bez ikakvih šumova i pucketanja. Milina za slušanje. Generalno je snimak odlično napravljen i obrađen jer klavir djeluje uvjerljivo, tonski ispravno, autoritativno s jedne, i lepršavo s druge strane. U prijevodu – ako ste audiofil, uživat ćete u zvuku bez obzira koji format odabrali.

Munich 2016 podijeljen je u 12 stavaka, 12 improvizacija koje čine cjelinu i smisleno glazbeno putovanje u kojem je sam Jarrett kapetan, dok su ostali dobrodošli putnici njegova broda. Taj put krenut će snažno, kroz oluju i grmljavinu da bi se u nekom trenutku smirio i ponudio ugodnu plovidbu. Međutim, Jarrett neće ostaviti previše prostora za opuštanje jer traži punu koncentraciju i razumijevanje cilja kojem teži.

I baš kao što sam napisao u uvodom dijelu, pojma nemate kako taj cilj izgleda i gdje se nalazi. Jarrett je nepredvidljiv, ali s druge strane i za razliku od onog koji ga sluša, savršeno zna gdje i kako će putovanje završiti. Takva glazba naprosto obuzima i daje osjećaj nemoći. Međutim, taj osjećaj je pozitivan i ustvari jedino prihvatljiv jer bi vas sve ostalo pretvorilo u slijepog putnika ili brodolomca.

S obzirom na to da je upravo Jarrett glavni krivac zašto sam uopće zagrizao jače u jazz i to onog dana kada sam prvi put čuo famozni Köln Concert, držim ga kao posebnu figuru u svom glazbenom razvoju. Ono, kao kad se sjećate osobe s kojom ste imali prvo seksualno iskustvo pa čak i nakon 30 ili više godina braka. Bilo je to negdje 1986. godine kada sam sasvim slučajno dobio kazetu sa snimljenim albumom na kojoj je na jednoj strani na etiketi pisalo – Jarrett, Köln Concert. I to je bilo, to. Niti sam znao što slušam, kako se zovu kompozicije, kada je album snimljen i konačno, tko je uopće taj Jarrett i koji je to žanr!? Podsjećam na to, da tih godina nije bilo interneta pa ni informacija na dlanu. No, ipak sam nekako uspio saznati nešto više te sam se godinu dana kasnije dokopao originalne ploče iz ‘75.

U međuvremenu me taj album više puta sastavio za zemljom i dao mi na razmišljanje o svemu onome o čemu može razmišljati jedan tinejdžer. Kako god, bila je to ljubav na prvo slušanje i dovoljan razlog da krenem u jazz, drastično drugačiji od onog kakvog sam do tada u kući slušao zahvaljujući pokojnom ocu. Tu govorim o Luisu Armstrongu, Nancy Wilson, Billy Holliday, Elli Fitzgerald, Milesu Davisu, Artu Blakeyu, Dukeu Ellingtonu pa konačno i Bošku Petroviću s kojim je bio velik prijatelj. Nažalost, danak debilne faze puberteta dao sam onog dana kada sam zamijenio ploču za pomodarski CD album kojem se više niti ne sjećam imena. Priznajem, bio sam jedan od onih koji su globalno popušili frazu – CD, perfect sound forever!

No, vratimo se Jarrettu kojeg i danas slušam te izuzetno cijenim kao, ne samo glazbenika, nego kao umjetnika bez kojeg bi jazz kroz povijest bio siromašniji, baš kao da svojevremeno zemljom nisu hodali Coltrane i Davis ili Armstrong i Ellington. Jarrettov opus je ogroman i priznajem da nisam poslušao sve njegove albume. Osim toga, vodite računa o tome da iza Jarretta stoje i albumi klasične glazbe. Dakle, ovdje pričamo o stotinjak albuma.

Međutim, poslušao sam, a neke u fonoteci i imam u različitim formatima i izdanjima, njegova kapitalna djela poput, My song, Bremen/Laussane, Paris concert, At the Deer Head Inn, Facing you, The out of towners, Melody at night with you, Tokyo ‘96 i druge, jasno, uz ranije navedeni Köln concert. Štoviše, mogu se smatrati sretnikom jer sam svojevremeno imao priliku Jarretta slušati uživo i to sa svojim Standards Trijom koji, nažalost, više ne postoji, a u kojem su svirali Jack DeJohnette i Gary Peacock. Na neki nastrani audiofilski način, čak sam nabavio japanska raritetna i prilično skupa izdanja koja kvalitetom zvuka daju dodatnu dimenziju slušanja Jarrettovih albuma. Kažem vam ja, ljubav je to.

A kad sam već spomenuo audiofiliju, ne znam jeste li upoznati činjenicom da je Jarrett i sam audiofil te da ima respektabilan high-end HIFI sustav? Jedan je od rijetkih glazbenika kojem je u audiofilskom kontekstu iznimno stalo do toga kako će se njegovi albumi čuti. Eto, čisto da ne mislite da su audiofili prirodno cijepljeni protiv glazbe i samo osluškuju zvuk. Ako vam se da, nakon čitanja ovog teksta proguglajte i potražite intervju u kojem Jarrett govori o svom HIFI sustavu i čemu mu služi. Ključne riječi – Keith Jarrett, Avalon Acoustics speakers.

München 2016 je album koji se ne sluša jedanput i temeljem toga donosi sud. Morate ga poslušati bar par puta i ako već niste te večeri bili u Münchenu, dati mu prostora da ispriča svoju priču. Nakon 14-minutnog prvog žestokog stavka koji opisuje Jarretta u srži, slijede uhu ‘prihvatljivije’ dionice na mahove ispunjene bluesom i baladama, ali u konstantnom koketiranju s avangardom i slobodnim izražavanjem. Poznavatelji Jarrettove glazbe, prepoznat će njegov pečat i uloviti fragmente prijašnjih albuma.

Kao što je za i očekivati na Jarrettovim koncertima, publika uvijek traži još. Tako je bilo i u Münchenu, tako će biti i na svim sljedećim koncertima. Hoće li se taj bis dogoditi, ponovno je nepredvidivo jer sam svjedočio situaciji kada nas je Jarrett bez imalo pardona odjebao na kraju koncerta jer je, eto, neka budala iz publike odlučila opaliti fotku s flešom. O tome opširnije nekom drugom prilikom.

U svakom slučaju, Jarrett je za bis minhenskoj publici odsvirao tri kompozicije, tri standarda, Answer me, my love, It’s a lonesome old town i Somewhere over the rainbow. Naravno da je i tu ubacio svoje prste i začinio kompozicije. Toliko su dobre, da su se nekim slučajem našle na nekom izdvojenom albumu, ponovno bi bile dio nečeg posebnog.

Ako vas ne smeta Jarrettovo (čuveno) povremeno stenjanje i škripanje tijekom sviranja, a što nekima predstavlja nepremostivu prepreku do prihvaćanja njegove glazbe, pred sobom imate vrhunsko djelo modernog jazza i materijal za bezgranično uživanje. A vjerujte, Munich 2016, jedan je od onih albuma kojem ćete se vraćati više puta pa čak i onda kada od zadnjeg slušanja prođe više godina. Ovo je klasik, a klasici nikad ne umiru, zar ne?

2 komentara na objavi “Album mjeseca: Keith Jarrett – Munich 2016

  1. Nebac, hvala na recenziji, album je već na buy listi.
    Bio sam na koncertu sada nažalost bivšeg tria, 2013 godine u istoj toj Minhenskoj Philhatmoniji. Bilo je čarobno i nestvarno dobro. A bijasmo i svjedoci nesvakidašnje Jarrettove geste: na kraju koncerta uzeo je mikrofon i promumljao “Happy birthday, Manfred”.
    Šef ECM-a, Manfred Eicher, slavio je taj dan 70. rođendan.

    • Hvala Zook. Eto, onda se ovo nekako poklopilo jer sad pak ECM slavi 50 rođendan. Imam osjećaj da ‘Munchen 2016’ nije slučajno baš ove godine objavljen. Javi kakav ti je album!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *