STS Digital, 2016. (LP 6111129) – Format: LP/Magnetofonska traka – Žanr: jazz
Glazba: 5 – Kvaliteta zvuka: 5

Nedavno se Rotary Audio na svojim službenim Facebook stranicama pohvalio kako je postao ovlašteni distributer glazbenih naslova nizozemske izdavačke kuće STS Digital. Navodno je riječ o superiornim obradama originalnih snimki i produkciji na različite audio formate – CD, vinil ili magnetofonsku traku. Pišem, navodno, jer se dosad nisam imao prilike osobno uvjeriti u kvalitetu.

Letimičnim pogledom na katalog izdanja, za oko mi je zapeo album Old Betsy – The Sound of Ben Webster. Kako je riječ o jazz albumu i meni jednom od dražih saksofonista stare garde, moje istraživanje STS Digital naslova krenulo je upravo od spomenutog naslova.

Doduše, postoji određena zbrka oko ovog albuma jer naslov Old Betsy kao takav ne postoji u službenoj diskografiji Bena Webstera. Album je nastao 1967. godine u Londonu i ugledao je svjetlo dana pod nazivom Big Ben Time! (Fontana Records), kasnije u talijanskom reizdanju kao Remember Ben Webster iz 1974. godine (Fontana Records) i njemačkom reizdanju iz 1977. godine (Amiga) pod istim nazivom te konačno 1990. godine i u CD reizdanju (Philips), ponovno pod nazivom Big Ben Time! Osim formata i izdanja, razliku čini i različit redoslijed kompozicija.

Nizozemci su za ovo izdanje odabrali svojstven naslov koji se ustvari referira na ime Ben Websterovog saksofona. Tko o ovakvim potezima odlučuje i pod kakvim uvjetima, zaista ne znam, ali u konačnici za ovaj to album nije toliko ni važno. Ono što pak jest, da je album odličan, kako u sadržajnom, tako i u produkcijskom smislu.

Old Betsy – The Sound of Ben Webster možete kupiti kao 180-gramski vinil (33,3) ili magnetofonsku traku. Potonje se nude u dvije verzije, Half Speed Master Tape i 1:1 Master Tape. Prva traka košta 1.500, dok druga 2.000 kuna. S obzirom na to da (još) nemam magnetofon, nabavio sam vinil s cijenom od 300 kuna, što se uklapa u prosjek sličnih audiofilskih izdanja na vinilima.

Da je riječ o punokrvnom audiofilskom izdanju, STS Digital jasno naznačuje na poleđini omota navodeći cijeli inženjerski tim koji je sudjelovao u snimanju, ali i opremu koju su koristili: Studer A 807 mk2 Tape Recorder, Octave V80 pojačalo sa Super Black Box vanjskim napajanjem, Camino strujnim harmonizator, Blumenhofer FS 1 zvučnike i Siltech ožičenje. Cijeli je album analogno sniman, obrađen i prebačen na vinil Direct Metal Mastering tehnikom (DMM).

U mom sustavu i s mog gramofona, zvuk je izvrstan i zauzima mjesto među bolje zvučeće vinile u kolekciji. Zvuk je dinamičan, rezolutan, slojevit i s fino izraženom teksturom. Saksofon Bena Webstera djeluje svježe, uvjerljivo i timbralno korektno. Zvučna pozornica je bogata i na površinu izbacuje dovoljno detalja kako biste uživali u finesama Ben Websterove svirke. Podjednako kvalitetno zvuče i ostali instrumenti na albumu; klavir Dicka Katza, bas Spikea Heatleya, bubnjevi Tonyja Crobmieja i orgulje Alana Havena. Osim što je savršeno ravan, na vinilu gotovo da nema pucketanja. Ako se i pojave, bit će to jako rijetko i jedva ćete ih čuti. Naravno, ovo ovisi i o samom gramofonu.

Što se tiče pak samog glazbenog sadržaja, većinu kompozicija potpisuju Duke Ellington i Irving Berlin, dok su kroz pojedinačne kompozicije prisutni i Guy Wood, Richard Rodgers, Fats Waller, Harry Barris, Jimmy McHugh i drugi. Tko god da je navodio kompozitore na albumu, mora da je prethodno posjetio neki coffee shop u Amersfoortu gdje se nalazi sjedište STS Digitala i počastio se nekom zanimljivom travom. Naime, krivo su navedeni kompozitori tako da je Rodgers preimenovan u Roogers, Waller u Walker, a McHugh u Hught. No, na svu sreću, to ne umanjuje kvalitetu kompozicija, uglavnom balada i jazz standarda.

Od prve kompozicije, Solitude, prepoznatljiv je zvuk Bena Webstera kroz gotovo lirsko instrumentalno izražavanje. Slušajući, nisam se mogao oteti dojmu kako je uz nostalgičan prizvuk, prisutna i određena drama kakva je i u stvarnom životu pratila Bena Webstera. Sklonost piću i depresija te stvaralaštvo u sjeni tadašnjih etabliranih tenor saksofonista od kojih je bez ikakve sumnje najveću sjenu bacao Coleman Hawkins, Webstera je najprije natjeralo ’60-ih na odlazak u Europu. Nažalost, alkoholizam je i dalje prisutan što Webstera stavlja u ulogu nepouzdanog muzičara koji često kasni na gaže (ili se uopće ne pojavljuje), a kada se i pojavi, teško održava nastup do kraja, itd. Iako se Websterov nadimak ‘The Brute’ često veže uz osebujan stil sviranja, upravo ispoljavanje agresivnosti osiguralo mu je nadimak koji dovoljno govori u što se pretvarao pod utjecajem alkohola.

Životna drama ovdje je pretočena u sve ono što je Ben Webster bio dok je bio trijezan – smirena, vedra i prijateljski nastrojena osoba. I tu upravo uviđam ‘pravu dramu’ jer se osjeća određena tuga i nemoć da pobjegne od onog života kakav ga čeka izvan glazbe.

Kompozicije su same po sebi prekrasne, pitke i lako provarljive. Uz Ben Webstera postaju čarobne i tjeraju na višestruko slušanje. Možda nekome Hammond orgulje neće najbolje sjesti uz Websterov tenor saksofon, no mišljenja sam kako su upravo orgulje u nekoliko kompozicija dale poseban šarm cijelom albumu. Ovo se posebno odnosi na kompoziciju You Forget To Remember koja za mene predstavlja vrhunac albuma. Poslušajte pa mi napišite čujete li svu ljepotu, ali i težinu života jednog jazz glazbenika. Vodite računa o tome kako je Ben Webster bio jedan od najvećih, ali i najpodcjenjenijih tenor saksofonista.

Gledajući s glazbofilske strane, ako volite uhu ugodan i nenametljiv jazz te općenito instrumentalnu glazbu koja će vas opustiti i oraspoložiti, Old Betsy – The Sound of Ben Webster, album je koji ne želite propustiti. Gledajući pak s audiofilske strane, riječ je o izdanju koje vas zvukom neće razočarati. Ovo je bilo moje prvo druženje s nekim STS Digital izdanjem, ali sasvim sigurno ne i posljednje. Najviša preporuka!