Definicija audiofila svakako bi bila, zaljubljenik u zvuk ili ako vam je draže – ljubitelj zvuka. OK, postoje i oni koji bi audiofile drastično drugačije opisali, no ne kanim o takvima pisati niti ići u tom smjeru. Želim opisati jednog pomalo netipičnog audiofila i ujedno, velikog glazbofila.

Slobodana Pudara upoznao sam prije nekih desetak godina, najprije virtualno, kada smo obojica sudjelovali u raspravama na audiofilskom forumu, da bismo se u nekom trenutku i u živo upoznali u audiofilskom klubu u Zagrebu u koji je došao na druženje iz rodnog Šibenika, a gdje i danas živi. Dakle, sasvim je jasno što nas je povezalo. Međutim, to se poznanstvo pretvorilo u prijateljstvo koje i danas traje bez obzira na činjenicu što se vrlo rijetko vidimo i čujemo. Štoviše, do nedavnog susreta prošlo je dugih 7 godina.

I kad se već činilo da je Šibenik na kraju svijeta jer eto, nikako naći vremena posjetiti dragog čovjeka, našao sam trenutak da mu se po povratku sa službenog puta u Splitu javim i vidim ima li pola sata vremena za kavu. Doduše, i prije odlaska na put, par tjedana ranije, javila mi se želja da ga vidim. Ubacio sam u auto neku sitnicu za koju sam znao da će ga razveseliti kad mu je dam i na blef, bez prethodne najave, iz Splita nazvao i vidio je li uopće taj dan u Šibeniku i ima li vremena za mene. Na moje zadovoljstvo ispalo je da ima i nakon nekih sat vremena stigao sam iz Splita u Šibenik.

Uz neobičan, za ovo doba godine, sunčan i topli dan, dočekao me sav nasmijan ‘Dotur‘, kako ga volim zvati jer je do mirovine radio kao psihijatar u šibenskoj bolnici. Već je to bilo dovoljno za dobro raspoloženje i mogao sam se okrenuti i mirne duše nastaviti za Zagreb. Međutim, Slobodan je imao drugi plan.

Umjesto usputne kave u nekom od šibenskih kafića, otišli smo u njegov stan gdje se već s ulaza čula glazba s njegovog HIFI sustava. Ugrijavao se za ‘gosta’ iz Zagreba koji dolazi u kuću prvi put. Rekoh, što, sustav svira? – A, bogati! Neće te valjda hladan dočekati, u mene uvijek svira, nema tu zajebancije!

Nisam se ni okrenuo, a već sam sjedio u Slobodanovom ‘sweet spotu’, kožnoj fotelji i idealnom mjestu u dnevnom boravku za slušanje glazbe. Moram priznati da sam se gotovo zbunio jer sam zaista imao plan popiti kavu i kratko se zadržati, a tim više što sam na službenom putu bio 5 dana i odvalio oko 2.000 km. No, kako se kaže, teško žabu u vodu natjerati.

Krenule su snimke za snimkom, sve redom audiofilske i sve probrane. Slušali smo glazbu s CD-a, vrhunska izdanja, a i neke raritete za koje sam Slobodan kaže da ih je jedva našao. E, sad… da je zvuk kojim slučajem bio osrednji ili, ne daj bože, loš, već bih našao načina da mi stavimo na dnevni red sve ono o čemu nismo proteklih godina imali priliku razgovarati. Međutim, opalio me po ušima već prvi CD i znao sam da slušam jako dobro složen HIFI sustav. Nešto, što se itekako isplati čuti i što predstavlja još jedno vrijedno slušno iskustvo.

Sustav čine Mcintosh MA6900 integrirano pojačalo, Audio Research CD5 CD player, Magnum Dynalab MD 90 analogni tuner, Sony TC-KA6ES kazetofon, Jamo Concert 11 zvučnici uz Nordost i Audioquest ožičenje. U prikrajku je vrebao i AKAI magnetofon kao analogni izvor koji po riječima Slobodana predstavlja posebnu analognu poslasticu u njegovom sustavu. Nažalost, ovog puta ga nisam čuo, ali to samo daje dodatni razlog da se ponovno družimo u Šibeniku.

Tko je bar malo ušao u HIFI vode, prepoznat će navedena imena i znat će što predstavljaju u audiofilskom svijetu. McIntosh i Audio Research u sustavu vrlo su skupi uređaji (čitaj: četveroznamenkaste cifre u eurima), a niti Nordost i Audioquest kabeli nisu baš iz dućana elektromaterijala. Naprotiv, i tu su stotine eura u pitanju. Za Sony kazetofon teško mi je reći koliko je svojevremeno koštao, baš kao i AKAI magnetofon, ali zato znam da su Jamo Concert 11 jedni od onih zvučnika za koje se bez imalo ustezanja može reći da se proizvođač zajebao kad je formirao cijenu. Drugim riječima, sviraju daleko bolje nego što bi to cijena sugerirala, a ona je nekad, pred nekih 20 godina, iznosila oko 2.800 eura (nemojte me držati za cifru u euro), dok se danas na second hand tržištu mogu nabaviti već za nekih 1.200 eura, čak i manje.

No to ne umanjuje činjenicu da sviraju izvrsno te da je ovo treći ili četvrti put kako sam slušao te zvučnike i da bez obzira na to što su svirali u potpuno različitim sustavima, nisu razočarali.

No, sad dolazimo do zanimljivog trenutka u kojem se ustvari audiofili kao takvi razlikuju. Naime, jedni će cijeli svoj audiofilski staž potrošiti na uparivanje komponenti, mijenjanju koncepta, nadogradnji, odnosno prtljanju do besvijesti ne bi li dograbili taj Sveti gral visokovjernog zvuka. I to je sasvim legitimno, tu sam uostalom i ja i to daje čar cijelom ovom sportu.

S druge strane imate audiofile poput Slobodana koji vuče simpatije prema McIntoshu kao brandu valjda još iz mladih dana i koji si ga je uspio na kraju radnog vijeka priuštiti, vjerojatno govoreći – Ma ‘ko ga jebe, odoh u penziju kako spada, valjda sam to nakon ‘cijeli život’ godina zaslužio!?

Na tom odlasku povukao je još jedan ‘radikalan’ potez pa nedugo potom kupio i Audio Research CD5 CD player kako bi zaokružio priču oko vrhunskog izvora zvuka i odlaska u mirne vode. Ako je tamo bilo – ‘ko ga jebe – ovim je potezom bilo – Idem ka kralj! – I otišao je jer je pogodio u sridu. Poklopile su se sinergijski dvije komponente, pojačalo je izvrsno sjelo na zvučnike, a da stvar bude bolja, pogodio je i odabirom kabela. No, najveći je sretnik po pitanju sobe u kojoj sluša glazbu, a koja ni na koji način nije akustički tretirana i u koju su se zvučnici odlično uklopili. Riječ je o nekih 20-ak kvadrata i prilično visokom stropu. Zapravo, ako izuzmemo nešto viši strop od današnjeg standarda novogradnje, riječ o tipičnom dnevnom boravku u kojem se nalazi uobičajen namještaj. Regal, trosjed, fotelja, stol, tepih i zavjese, pokoja slika, sobna lampa i više-manje, to je to.

Međutim, stvari su se tako posložile da je utjecaj sobe na zvuk pozitivan te da je Slobodan mogao pravilno postaviti sustav u boravku tj. izvući zvučnike u prostor i simetrično ih postaviti. Time je dobio na volumenu, dubini i širini zvučne slike, ali je i nekako zaobišao stojne valove tako da nisam čuo veće ekscese u bas području čak i na većim glasnoćama. S druge strane, a to me najviše iznenadilo, postigao je odličan fokus i vrlo preciznu zvučnu sliku. Instrumenti su vjerno ocrtani u prostoru i nema plivanja. Ovo se odnosi i na vokale, odnosno na snimke u kojima je uglavnom jedan vokal. Vrlo uvjerljivo, s visokom dozom prirodnosti i bez guranja vokala naprijed ili pak u pozadinu. Rezolucija sustava je na zavidnom nivou i to nema baš svatko u svom sustavu, premda Jamo Concert 11 naginje svjetlijem zvuku i zna prenaglasiti visokotonsko područje. Eto, ovdje recimo ima još prostora za igranje, ali generalno, slušao sam zvuk za guštanje na duge staze.

Raspalio je Slobodan i Mahlerovu 1. Simfoniju u izvedbi Čikaškog simfonijskog orkestra pod vodstvom Sir Georga Soltija (DECCA, 1984.) i podsjetio me da je upravo taj CD jedan od prvih koje sam u životu kupio. Slušali smo prilično glasno 4. stavak i soba je izdržala snažne nalete i nije dozvolila da se klimaks pretvori u kašu zvukova. Da, Slobodan je zaista sretan čovjek. Ovo nema svatko, odnosno ovakve, nazovimo ih tako, prirodne akustičke uvjete.

Daleko od toga da nisam osjetio određene anomalije u zvuku uslijed izostanka idealnih akustičkih uvjeta. Tu nema spora jer je fizika neumoljiva i koliko god da je Slobodan sretan i izdvaja se od većine audiofila po pitanju uvjeta u kojima sluša glazbu, potencijal sustava nije dosegao maksimum, ali je dosegao nivo koji ne samo da je prihvatljiv, nego je apsolutno opravdao audiofilski status.

No, Slobodan to zna i složio je prije svega sustav i zvuk po svom guštu i svom poimanju visokovjernog zvuka i vidi se da je zadovoljan i da nema namjeru ići dalje u neke nadogradnje i mijenjanja. Spomenuo je u nekom trenutku strujnu letvu, ali neće zamjeriti kada pročita da sam napisao kako mi se čini da mu je to trenutno zadnja rupa na sviralu. HIFI sustav svira, u punom smislu te riječi i zašto komplicirati kada još postoje stotine albuma vrijednih slušanja.

Još jedan detalj govori o zadovoljstvu zvukom, a to možete vidjeti ako malo bolje pogledate priložene fotografije. Na komponentama i zvučnicima vidi se prašina. Ali ne ona stoljetna ili zato što je Slobodan neuredan čovjek, nego zato što Slobodan nije audiofilski fanatik koji svaki dan manijakalno glanca svoje igračke. Zna da su to ozbiljni uređaji, zna da sviraju i jednostavno ih ne gleda kao neke fetiše, nego ih pušta da rade svoj posao. Kamo sreće da sam ja takav i tu mu zavidim. Često se znam uloviti, da s debelim makeup kistom u ruci, kao kakav freak oprezno čistim mikro prašinu s drivera zvučnika i pitam se – čuj, jesi li dobro?

Gledajući s glazbene strane, Slobodan je rocker u duši. Ali onaj iskonski, koji današnji rock ne jebe pol posto, dok sve kredite daje onom iz ‘60-ih, a posebno iz ‘70-ih. Daleko od toga da ne sluša jazz, klasiku, blues i ostale žanrove, ali vidim da ga rock prošle ere drži dan danas. I u jednu ruku ga razumijem i mogu shvatiti zašto je to tako. Ustvari, čak i kad bi netko rekao da je zaostao, Slobodan bi imao puno pravo reći da je zaostao u vrhunsko kreativnom i glazbeno bogatom opusu kakvog danas mnogi rockeri neće dostići za 3 života. Ako i tada. A da ne kažem da se u tom svom svijetu sjajno snalazi i vlada velikim znanjem i poviješću mnogobrojnih rock bandova i glazbenika.

Sat i pol, možda čak i više, u slušanju i razgovoru o glazbi proletjelo je, kako se često kaže, u sekundi. Ponudio mi je domaću spizu, ali za to zaista više nisam imao vremena. Uspio sam ipak probati njegov omiljeni ljuti umak koji svakodnevno koristi, a što se pokazalo kao još jedna poveznica u zajedničkom interesu. Volimo jako ljuto i jedva čekam da mu sljedeći put donesem moje chilli kreacije od kojih mnogima prisjedne život kad ih probaju.

Umjesto spize, ostatak vremena proveli smo razgovarajući o privatnim stvarima i zaista u Slobodanu vidim čovjeka s kojim bi mogao danima razgovarati, ne samo o glazbi, nego općenito o životu i svim problemima koje sa sobom nosi. Znam da imam kvalitetnog sugovornika od kojeg mogu puno naučiti, a tim više što je riječ o čovjeku zrelih godina i velikog životnog iskustva.

Rastali smo se u dogovoru da ćemo se uskoro ponovno vidjeti i duže družiti, a ja novu priliku vidim već sljedećeg mjeseca kada ponovno moram u Split i iskreno govoreći, jedva čekam. Nadam se da ovakve priče o audiofilima bez granica, kako sam nazvao seriju tekstova na blogu, otkrivaju drugu stranu medalje i pokazuju da audiofili nisu neka sektaška grupa, neki zlatouhi i čudaci koji se odriču korice kruha u korist kabela, nego ljudi osebujnog dara i velike doze poštivanja prema onome što nam je priroda dala – osjet sluha. Dodajte tomu još i ljubav prema glazbi i stvar postaje jasnija. Mirnija i prijateljska, baš kakav je i Slobodan.