Recenziju na ovoj stranici izvorno sam objavio 2009. godine u forumskom
dijelu Audiofil.net portala. U međuvremenu Classé CDP-102 više nije
u proizvodnji. Naime, pred nekih godinu i pol dana Classé je odustao
od daljnjeg razvoja digitalnih reproduktora te prestao s proizvodnjom
playera. Gamut CD3 i Pathos Endorphin i danas su standardni dio ponude
navedenih proizvođača što samo govori o njihovoj kvaliteti.

Gotovo da i ne postoji ljubitelj HIFI-a koji se prije ili kasnije nije susreo s pitanjem iz naslova. Nažalost, odgovor nije sasvim jednostavan te upravo iz tog razloga ostavio mnoge u nezavidan položaj i odveo u slijepu ulicu. Jasno, ovo dobrim dijelom govorim iz vlastitog iskustva. Srećom, nije sve baš tako crno i bezizlazno. Treba se samo sjetiti da nas iskustvo uči da nema bolje škole HIFI-a od one u vlastitoj slušaoni. Vođen tom tvrdnjom, iskoristio sam priliku koja mi se igrom slučaja pružila, pa sam napravio usporedbu tri CD playera različitog cjenovnog ranga; Classé CDP-102 (31.800 kn), Gamut CD3 (39.900 kn) i Pathos Endorphin (52.900 kn). Kao što se vidi, radi se o uređajima čija cijena podosta odskače od modela do modela i da upravo ta “rupa” od cca. 10.000 kuna predstavlja značajan novac koji valja uložiti u bolji uređaj ne bismo li sonično profitirali. No, da li je to tako, tema je ovog teksta.

Classé CDP-102

.

O Classé CDP-102 playeru sam već dosta pisao te iz tog razloga neke stvari neću ponavljati. Tek da spomenem da Classéov player krasi jedna vrlo rijetka vrlina u HIFI svijetu, a ta je da uređaj svoj posao odrađuje za čistu četvorku. Ali zato u svim parametrima. U prijevodu to znači da imamo sjajno tonski balansiran uređaj koji se može slušati na vrlo duge staze sa svim svojim manama i vrlinama. Naravno, to nipošto ne znači da me ne zanima što konkurencija ima za reći.

Osim toga, o čistim peticama sanjam još od osnovne škole. Pišući svojevremeno o CDP-102 modelu, naveo sam kako se napajanje analogne sekcije odvaja preko klasičnog toroidnog transformatora, dok se digitalna sekcija odvija preko switch modula. To nije točno jer se u playeru nalazi još jedan toroid, vješto skriven ispod video ploče zadužen za digitalnu sekciju. Switch je tek još jedno u nizu napajanja u playeru zaduženo za rad transporta i LCD-a. Možda nekome važno, možda nevažno, ali eto… kad već ponovno spominjem ovaj player, osjećam se dužnim navesti ispravak netočnog navoda.

Gamut CD3

.

Da bi usporedba bila što vjerodostojnija, takmaci su se našli u potpuno istom okruženju. Uz akustički tretiranu sobu, mislim i na sustav u kojem su svirali; Classé CA-2200 izlazno pojačalo, Classé CP-500 pretpojačalo, Bowers & Wilkins Signature Diamond zvučnici. Izlazno pojačalo i pretpojačalo bili su spojeni sa Sumić Black Hole 7 interkonektima (XLR), dok su pretpojačalo i CD player bili spojeni s Audioquest Niagara interkonektima, također XLR.

Tijekom slušanja i uspoređivanja, u svakom trenutku su na pretpojačalo bili spojeni dva playera istim interkonektima (AQ Niagara). Tako sam mogao jednostavnim prebacivanjem ulaza na daljinskom upravljaču bilježiti utiske. Naravno, bez dizanja iz naslonjača. Da stvar bude još bolja, napravio sam kopije nekih CD-a, tako da su se našli isti materijali u dva različita playera. Točka na “i” stavljena je ujednačavanjem jačine ulaznog signala na pretpojačalu, s obzirom na to da svaki od playera na izlazu raspolaže različitim vrijednostima. Doduše, Gamut i Classé su tu negdje po tom pitanju (4.35V i 4V). Još da dodam da su korištene strujne žice kakve se isporučuju uz uređaje te zvučnički kabeli Profigold Air BassFlex u “double run” konfiguraciji.

Pathos Endorphin

.

Da ne bi ispalo da sam samo kliktao lijevo-desno po daljincu i osluškivao različitosti u zvuku, koncentrirao sam se, uvjetno rečeno, i na umjetnički dojam, tako da sam sa svakim od playera provodio zasebno vrijeme slušajući ga i nekoliko dana zaredom. Ovo se prvenstveno odnosi na Endorphin i CD3 s obzirom na to da CDP-102 čini dio vlastitog sustava.

Prije slušnih utisaka, nekoliko rečenica o izgledu samih uređaja. Ovdje imamo na djelu tri različita pristupa problematici, odnosno tri škole dizajna. I dok Talijani iskazuju vrlo snažan stupanj estetike, Englezi iz Native Studija iz Londona savršenu disciplinu minimalizma, Danci forsiraju umjerenu agresivnost. Svaki od uređaja napravljen je besprijekorno, bez ikakvih vidljivih mana. Da bi se kojim slučajem došlo do zaključka koji od uređaja najbolje izgleda, valja prije svega imati na umu da su rađeni s namjerom kako bi prvenstveno bili spajani s ostatkom proizvoda iz vlastite palete. Iz ovog jasno proizlazi da tek tada možemo govoriti o ukupnom dojmu i izgledu. Nešto povoljniju situaciju nudi Gamut koji kupcima nudi dvije opcije finalnog izgleda, crni i srebrni.

Pa ipak, ako bih baš morao izabrati uređaj po nekom univerzalnom principu, onda bi to svakako bio Pathos Endorphin. Nije mi teško zamisliti takav uređaj čak i van Pathosove game, npr. između dva Mark Levinson mono bloka ili pak između dva cijevna mono bloka tipa Jadis, itsl. Čak je i na vlastitoj polici, smješten na vrhu i u društvu zaobljenih Classéa, ostavio vrlo upečatljiv vizualni dojam te nije odudarao izgledom.

S tehničke strane gledano, o Classéovom playeru sam već pisao, a o Endorphinu možete pročitati u jednom drugom tekstu u kojem sam se osvrnuo i na njegovog “In house” partnera – Pathos Inpol2 integrirano pojačalo. Dakle, preostaje Gamut CD3. Ukratko, riječ je o nasljedniku modela CD1 koji je svojevremeno također pobudio veliko zanimanje među audiofilima. Nova verzija nudi bolje sonične performanse ponajprije zahvaljujući poboljšanjima unutar samog playera. Kućište je podijeljeno na tri dijela. Središnji dio zauzima, nazovimo to tako, tunel, oklopljen čelikom u kojemu se nalazi transport i digitalni izlazni sklopovi smješteni na gumeni ovjes.

Upsampling digitalnog signala odvija se 24-bitno/192 kHz, te kasnije pretvara u analogni signal pomoću 24 bitnog Burr Brown PCM 1792 konvertera. Analogna i digitalna sekcija imaju svoja vlastita napajanja. Uređaj je potpuno balansiran pa samim time na poleđini nalazimo uz RCA i XLR priključke. Tu je još i koaksijalni digitalni 75 Ohmski izlaz i utičnica za mrežni kabel. S prednje strane nalazimo umjesto simbola tekst koji tumači određene funkcije uređaja. Vidljiv je tek po uključivanju uređaja i može mu se intenzivitet mijenjati tijekom rada ili ga se potpuno isključiti. Oznaka modela ugravirana je na gornju desnu stranu prednje ploče. Masa uređaja iznosi solidnih 15 kilograma.

Još jedna sitnica zahvaljujući kojoj pišem veliki plus Gamutovom playeru. Naime, nije novost da razni proizvođači na ladicu transporta dodaju neku svoju prednju masku ne bi li se uklopila u ostatak izgleda. Međutim, ti isti proizvođači prištede pa stave plastičnu masku, često vješto obojenu istom bojom kao i samo kućište pa je samim time identifikacija materijala otežana. Srećom, ovdje nije takav slučaj, pa se na vrhu ladice šepuri konkretan komad aluminija. Da se ne bi netko zabunio pa zapitao – Što ovaj to tu trabunja, kakva ladica? – Samo da podsjetim da govorimo o gotovo 40.000 kuna. U tom cjenovnom razredu, kupac ima pravo očekivati proizvod napravljen od A do Ž, ili još bolje rečeno, kak’ Bog zapovijeda.

Međutim, ponavlja se stara priča u kojoj proizvođač slomi zube i potroši enormne novce u razvoj i proizvodnju nekog uređaja, a onda ne ispriča priču do kraja. A samo zato što ne doživljava daljinski upravljač kao dio proizvoda. Kao rezultat imamo odlično oblikovan player i jeftinjak plastikaner daljinac. Nema mi druge već napisati jedan e-mail Lars Golleru. Ali nije tu Gamut usamljen. Tko se susreo s Accuphaseom (početni modeli), Coplandom, Audio Researchom, itd., znat će o čemu pišem.

Jednom ubačeni disk u player (uz ponešto buke), biva očitan munjevito. CD3 u nastavku radi potpuno bešumno uz odličnu navigaciju po samom disku. Funkcije tipa Repeat, Program, Random, itd., zaboravite. Ovdje vrijedi ona – manje je više.

Gamut CD3 vs. Classé CDP-102

Prvi u srazu s Classéom našao se Gamut koji je bez imalo srama i susprezanja odmah dao do znanja da superiornije vlada rezolucijom. Fakat, najednom isplivavaju detalji koji su i dosad bili prisutni, ali očigledno maskirani. Slušajući određene materijale, primijetio sam da mi odjednom pažnju privlače neki novi zvukovi, detalji. Pomislih – Ma čekaj malo! Pa ovu sam stvar dosad čuo barem sto puta, ma nemoguće da to Classé ne može odsvirati! – ‘Ajmo, načuli uši, daljinac u ruke i – klik! Gle, stvarno… i tu su prisutni ti detalji i čuju se, ali tek sad kad znam da su tu i kad sam napokon obratio pažnju na njih u dovoljnoj mjeri da ih u potpunosti percipiram. Količina detalja koju je u stanju CD3 izbaciti na površinu, zaista zapanjuje. CDP-102 također krasi izvrsna rezolucija, ali ovdje se mora priznati da ipak zaostaje korak, dva.

Međutim, nije to jedini plus Gamutovog playera. Dinamički raspon također djeluje zastrašujuće. Poslušajte primjerice Marš na Scaffold iz Berliozove Fantastične simfonije (Kojian/Utah Sym. Orch. – Reference Recordings, RR-11CD) i sve će vam biti jasno. Da ne kažem da autoritativnost pri iznašanju najdubljih registara također briljira. Visokotonsko područje kandidira za najjačeg aduta Gamutovog playera jer uspijeva sačuvati integritet glazbenog materijala ne naglašavajući pretjerano delikatnost visokotonskog područja, odnosno drugim riječima, teško da će bez obzira na enormnu rezoluciju forsirati ekstreme, riskirajući banalno otkrivanje porijekla zvuka, a to je digitalni zapis.

Slikovito opisujući, Gamut CD3 servira glazbu poput Roger Federera. Brzo i precizno. Nažalost, to mu je možda i najveća mana. Naime, slušajući danima najrazličitije glazbene materijale, nikako se nisam mogao oteti dojmu da cjelokupna zvučna slika pomalo žuri tj. trči u prvi plan. Kao da player cijelo vrijeme govori – Hej, tu sam! Čuješ li me?
S druge strane, Classé drži puno realnije sliku. Ništa ne forsira i ima onu toliko potrebitu fluidnost kako bismo osjetili glazbu na što ugodniji i prirodniji mogući način. Nekome se taj način neće dopasti, ali svakako treba imati na umu da se ne radi o laid back uređaju koloriranog zvuka. Naprotiv.

Dolazimo do trenutka u kojemu ću, generalno gledajući, Gamutov CD player zvukovno ocijeniti (no ne i izgledom i funkcionalnošću) ipak boljim. Tko voli izravnost u glazbi, bez okolišanja i susprezanja, i bez obzira na navedenu manu, odučit će se za Gamut CD3. No, ne zaboravimo da za CD3 valja izdvojiti nešto više od 8.000 kuna. Kako bi se u srazu snašao Classéov jači i daleko skuplji model CDP-202, ostaje za saznati nekom drugom prilikom.

Pathos Endorphin vs. Classé CDP-102

Endorphin je pak priča za sebe. Iako Pathosov tim tumači da player nije potrebno prethodno zagrijavati ne bi li kvalitetno zasvirao bez obzira na cijevi u izlaznom stupnju, moj osobni savjet bi bio da player ipak svira barem dva sata prije iole ozbiljnijeg slušanja. Jednom dobro zagrijan uređaj, spreman je za glazbeno izobilje! A zaista ga i nudi.

Prije nastavka da se nakratko bacim na mane uređaja, ne samo zbog toga što ih ima, već zbog toga što ih kasnije više neću spominjati iz jednog razloga – više ih neće biti! Dakle za početak, mana je taj nesretni top loading sistem kojeg osobno baš i ne preferiram. Otvori poklopac, odloži poklopac (ne bilo gdje), ubaci disk, zatvori poklopac, sjedni, stisni play…
Kasnije je još gore. Stisni stop, ustani, otvori poklopac, odloži poklopac (ponovno ne bilo gdje), izvadi disk, spremi ga u kutiju, izvadi drugi disk iz kutije, ubaci drugi disk, zatvori poklopac, sjedni, stisni play. Stisnem play, a iz kuhinje – Ruuu-čak!

Nadalje (ovo se dobrim dijelom odnosi i na Gamutov player), proveo sam teške trenutke škiljeći u display koji gubi smisao s udaljenosti već od tri metra nadalje. Još da je intenzitet LCD-a jači, kako-tako, ali ovako sam se osjećao kao kod okuliste gdje ne razlikujem 1 od 7, A od 4, itd. Pogotovo ako se uzme u obzir da se na Classéovom LCD-u brojke i slova čitaju iz aviona. Osim toga, ni Endorphin niti CD3 nemaju Remaining on track. Ja se volim pripremiti za finale, a vi?

Ovdje mogu slobodno skratiti priču i odmah zaključiti da je zvukovno Endorphin bolji uređaj. Koliko god se trudio Classéu pripisati pluseve, toliko je taj zadatak sve više ličio Sizifovom poslu. Sami pomislite na sve audiofilske termine i hifističke parametre, a ja vam slobodno mogu reći da je po svima njima Endorphin bolji. Govorimo o CD reprodukciji. Malo kasnije će biti jasno zašto naglašavam tu rečenicu.

Doduše, ni Endorphin, a ni CD3, ne mogu se mjeriti s Classéom po pitanju funkcionalnošću i uporabnim komoditetom. Tu je i činjenica da je CDP-102 moguće programski nadograđivati te da u mrežnom okruženju s ostatkom uređaja iz Delta serije čini skupinu jednih od najsofisticiranijih HIFI uređaja koji se danas mogu kupiti na tržištu. Valja spomenuti i to, da je CD format jedini kojega Gamut i Pathos podržavaju, dok Classé podržava i DVD-Audio. Je, znam… mrtav je to format, ali opet, reprodukcija Cartellierijevog koncerta za dva klarineta i orkestar u B-duru (Prantl/Czech Phil. Ch. Orch. – MDG Gold, MDG 901 0960-5) zvukovno se mjeri ravnopravno čak i s Endorphinom. MLP format (Meridian, također 24/96) i Alan Personov bootleg The dark side of the Moon, također otkriva da CDP-102 skriva u sebi analogni štih.

S obzirom na to da danas audiofili posežu čak za magnetnim trakama ne bi li se približili idealu izvora zvuka, ne vidim prepreku da se posegne za pokojim DVD-A naslovom, koji eto, ipak na kapaljku izlaze. Međutim, sve je to slaba utjeha ako ćemo isključivo o CD reprodukciji, a ovaj tekst i jest namijenjen prije svega – CD playerima. Kroz nastavak teksta pokušat ću opisati Endorphin i o kakvom se tu playeru radi .

Eh da… umalo zaboravih… Za Endorphin se veže i jedan povijesni trenutak – iskrcavanje saveznika u Normandiji. Pitate se zašto? Pa zato što ćete se i vi iskrcati, ali u trgovini, i to s 21.000 kuna više nego za CDP-102. Baš kao i ’45., krv i suze su neizbježni.

Gamut CD3 vs. Endorphin

Iz dosadašnjeg teksta dalo se naslutiti da je Endorphin najbolji uređaj od ova tri navedena. Razloge tomu valja potražiti prije svega u samoj konstrukciji uređaja. Po meni najbitniju razliku čine, s tehničke strane i šturo gledajući, korištenje dvostrukih konvertera u Endorphinu (po jedan 24-bitni Crystal za svaki kanal), ugradnja izlaznih ruskih lampi 6N30 (6H30), 12 nezavisnih izvora napajanja te Philipsov CDM Pro transport.

Ono što čini Endorphin posebnim jest to, što dajem ruku u vatru da u sistemu gdje slušatelj ne bi znao što je spojeno kao izvor zvuka, ne bi mogao tvrditi sa sigurnošću da li se radi o analognom ili digitalnom izvoru. Naravno, pod uvjetom da se radi o vrhunskoj CD snimci. Ako Gamutov CD3 oduševljava rezolucijom, Endorphin to radi na još bolji način. Razliku čini način na koji detalji izlaze na površinu. Gamut će ih jasno ponuditi, i još pri tom blago naglasiti da ih nudi, dok će ih Endorphin servirati kao dio menija.
Međutim, prirodnost zvuka koja izlazi z Endorphina ostaje nedostižna za CD3. Isto tako, veličina pozornice koju rekreira Pathosov player oduzima dah. Kako će se kasnije pokazati, ta pozornica može ići još šire i još dublje, nažalost ne s Classéovom elektronikom.

Tijesna utrka vodila se oko bas područja, borba koju je ipak Gamut na kraju dobio za dlaku. CD3 zaista čvrto i energično reproducira bas. Tu se zaista nema što prigovoriti.
Ali ono najvažnije, ono zbog čega Endorphin baca u trans, jest reprodukcija srednjetonskog područja i fantastična timbralna uvjerljivost. Ne znam ni sam koliko i kakvih sam vokala sve preslušao, ali znam da sam svaki put uredno složio upitnik nad glavom kad bi pjesma krenula. Bio bih lažno skroman kada bih rekao da nemam visokovjeran zvuk u vlastitoj slušani, ali ovo još nisam imao priliku čuti i doživjeti. Vokal je gotovo dohvatljiv rukom. Fantastična iluzija! Da ne kažem da sam u nekoliko navrata prekidao čitanje uz sporadično slušanje, odlagao časopis ili laptop i potpuno se posvetio slušanju. Naravno, ponovno s upitnikom nad glavom.

Ahhh… sad sam se sjetio Barb Jungr i Cri du Coeur, s albuma “The space in between” (Linn Records) i njezinog drhtavog glasa. Ovdje se odlično osjetila i ritmičnost oba playera.

A pazite sad ovo… Na posljednjem albumu Richard Galliana “Love Day” (Milan, 399 228-2), gdje svira s Gonzalo Rubalcabom, Charlie Hadenom i Mino Cinelom, Galliano svira akordin, specifičan i po sposobnosti reproduciranja izuzetno visokih tonova. Tu je ovaj pak majstor pa sami time sposoban natjerati akordin da svira najviše tonove beskrajno dugo kako kompozicija završava i kako je akordin sve tiši. Ovo sam doživio uživo na ovogodišnjem jazz festivalu u Ljubljani i ostala mi je u sjećanju misao kako ovo neću NIKAD u životu čuti niti na jednom sistemu, jer oni ma kakvi god bili, jednostavno nisu kadar za takvu reprodukciju. A samo sam trebao promijeniti zvučnike i player.
Ponovno beskrajno oduševljenje. Tko sluša jazz, znat će da je Rubalcaba jedan od najboljih pijanista današnjice. Na albumu Love Day sjajno se osjeća klavir kao instrument i energija koju Rubalcaba prenosi svirajući ga. Ovo govori ne samo o kvaliteti snimke već i o kvaliteti reprodukcije.

Zadnjeg dana testiranja, više nisam ništa uspoređivao već ostavio Endorphin uključen u sustav. Želio sam uživati u glazbi, u izvanserijskom uređaju, izguštati ga još malo prije nego li ga vratim distributeru.

Do sada sam svaki odlomak u kojem sam pisao usporedbe završavao nekom cifrom. I ovog puta ću, ali malo drugačije. Za CD3 valja izdvojiti 13.000 kuna manje nego za Endorphin.

Došli smo do samog kraja i do očiglednog zaključka ove priče – Skuplje jest bolje. Ali oprez! Stavite naglasak na ovaj i isključivo ovaj slučaj, na ovaj izolirani otok. Ogromno je more HIFI-a. Tko zna, možda tamo negdje, na nekom drugom otoku, priča oko kabela ima drugačiji zaključak.