TEST/ Dan D'Agostino - Momentum integrirano pojačalo
Ako ste zaljubljenik u zvuk poput mene, svaku priliku da čujete dokle je tehnologija u HIFI industriji dogurala, iskoristit ćete bez previše razmišljanja. Ta prilika nije opsesivno traženje idealnog u HIFI-ju jer takvo što ne postoji. Riječ je o radoznalosti i približavanju idealu, težnji ka maksimalnom užitku prilikom slušanja. Takve prilike često ostavljaju duboke emotivne tragove i nezaboravne hedonističke trenutke, ali isto tako i gorak okus u ustima.
Prilika o kojoj ovdje pišem zove se Dan D’Agostino Momentum Integrated, odnosno integrirano pojačalo koje glasi kao jedno od najboljih na tržištu. Predstavljen pretprošle godine na minhenskom HIFI sajmu, Dan D’Agostino Momentum hrvatsku premijeru imao je krajem prošle godine u Pakracu, točnije na prezentaciji u Robertoshop trgovini. Uslijedila je prezentacija u siječnju ove godine u Audiofil Klubu Hrvatska, da bi mi na kraju večeri Robertoshop ustupio uređaj na testiranje.
Iako ta migracija zvuči jednostavno, ako pitate moju suprugu, uz pokoju psovku uvjerit će vas u suprotno. Naime, Dan D’Agostino Momentum teži 55 kilograma, dok u kovčegu vaga pokazuje oko 70. Ekipa iz Audiofil Kluba pomogla mi je utovariti pojačalo u auto, ali za tegljenje iz auta u stan na prvom katu, ostali smo samo supruga i ja. U haustoru su krenule suze uz grč na licu i očaj iz spoznaje da ispuštanje iz ruku znači prodaja oba bubrega, njezinog i mog ako se pojačalo ošteti.
Koliko god da se kataklizmička situacija činila bezizlaznom, bila je to idealna prilika da suprugu podsjetim na nešto što smo pred 15 godina jedan drugom obećali – ‘…u dobru i zlu.’.
Nešto kasnije pojačalo se našlo u dnevnom boravku, ali više nisam imao volje za raspakiravanje. Bilo mi je dosta D’Agostina za taj dan. No, novi je donio nove izazove u koje sam se ipak upustio sam. Kovčeg ima ugrađene kotačiće koji su se na stepenicama pokazali beskorisnim, ali su za manevriranje po stanu itekako korisni. Dobro je i to što se integrirano pojačalo u stvari sastoji od dva dijela. Prvi je baza u koju je smješteno strujno napajanje (2 manja i 1 veći transformator te napajački sklop), i drugi, u kojem se nalaze tranzistori, kondenzatori, mikroprocesori i ostali elektronički dijelovi. Kućišta su izvedena iz masivnih komada, CNC strojem obrađenog aluminija i bakra.
Ako jednog dana Dan D’Agostino Momentum bacite u glomazni otpad kao vintage uređaj koji vam se ne isplati popravljati jer rezervnih dijelova nema već jedno 50 godina, znate koga ćete usrećiti tolikom količinom sekundarne sirovine.
Kičma i danas govori da su oba dijela podjednako teška, ali sam s oba bez većih muka izašao na kraj. Nakon što sam postavio bazu na audio policu, pažljivo sam u utore baze spustio gornji dio kako šiljcima ne bih oštetio bazu. Ovo je prilično delikatan dio koji podsjeća na spajanje satelita na svemirsku stanicu. No, za razliku od tamo gore, ovdje je gravitacija itekako prisutna i nemilosrdna.
Baza se s gornjim dijelom spaja posebnim kabelom koji se isporučuje uz uređaj. Strujni kabel također ide u bazu i to bi bilo to što se donjeg dijela tiče. Bar gledajući izvana. Gornji je daleko zaposleniji i sa stražnje strane nudi korisniku spajanje više uređaja, ali samo ako koristi balansirane (XLR) kabele. Kako je Dan D’Agostino Momentum u potpunosti balansiranog ustroja, za očekivati je da ćete na njega spajati i ostale takve uređaje. To bi u prijevodu moglo značiti i to da Dan D’Agostino Momentum očekuje jednako kvalitetno društvo, sličnog pedigrea, a bojim se i cjenovnog razreda.
Možete se pokušati prošvercati pa nabaviti adaptere kojima ćete XLR pretvoriti u daleko popularnije RCA priključke, ali bi se takav pokušaj vrlo lako mogao pretvoriti u seks s higijenskom gumicom. Složit ćete se, nije to, to.
Uz balansirane priključke, tu je i ulaz za slušalice (neuobičajeno smješten odostraga), RS 232 priključak za softversku nadogradnju i dijagnozu, priključci za daljinsko upravljanje i par zvučničkih terminala.
S prednje strane dominira prepoznatljivo ‘oko’ kojim ujedno regulirate glasnoću. Naravno, možete to učiniti i s priloženim daljinskim, ali vjerujte mi, bolji je doživljaj kad raširite prste i na samom pojačalu okrenete na željenu glasnoću. Osjećate se kao da odvrćete ventil u nekoj hidroelektrani i puštate milijune hektolitara vode kroz ogromnu cijev. Inače, prst u to oko gurnuo je Breguet, poznati švicarski proizvođač luksuznih satova.
Uz prekidače kojima birate ulaze na pojačalu tu su i dvije kontrole za podešavanje bas i visokotonskog područja. Grubo su izvedene, ali vrlo precizne i oslanjaju se na daleko sofisticiraniju izvedbu od one kakvu ste navikli vidjeti u vintage HIFI uređajima iz ’70-ih i ’80-ih. Tijekom testiranja nije se pokazala potreba za pojačavanjem ili smanjivanjem visokotonskog, odnosno bas područja, tako da su obje kontrole ostale u tzv. ‘bypass’ modu.
Što se tiče snage, Dan D’Agostino Momentum isporučuje 2×200 W na 8 Ohma. Ta se snaga udvostručuje na 4, da bi se na 2 Ohma učetverostručila. U kombinaciji s Wilson Audio Sophia 3 zvučnicima niti u jednom trenutku nisam osjetio da nedostaje snage ili da pojačalo gubi kontrolu. Izuzetno je stabilno u radu čak i kod najzahtjevnijih glazbenih materijala pri velikim glasnoćama.
Sam izgled prati ostale uređaje iz iste manufakture, počevši od referentnih mono pojačala s kojima je Dan D’Agostino prvobitno izašao na tržište. O tim sam pojačalima pisao na stranicama bloga i naveo sam kako izgled odskače originalnim pristupom u dizajnu. I zaista, tada je Momentum sa Steampunk izgledom ponudio oblikovnu svježinu na audio sceni.
Nešto kasnije, pojavom Momentum pretpojačala, stvari su se drastično počele mijenjati jer se odjedanput u cijelu priču uključila vojska prekidača, LE dioda u bojama, tonske kontrole, itd. U kombinaciji s okom, a pogotovo u kombinaciji s Momentum mono pojačalima okrenulo se novo poglavlje u dizajnerskoj knjizi i nisam se mogao oteti dojmu da je sve prešlo u kič koji se sada preslikao i na Dan D’Agostino Momentum integrirano pojačalo.
Ima još jedna sitnica, doduše teška gotovo kilogram. Kada su prva Momentum mono pojačala ugledala svjetlo dana, nije bilo potrebe za daljinskim upravljačem. Međutim, Momentum pretpojačalo i integrirano pojačalo diktirani su komoditetom kupaca tako da se isporučuju s daljinskim upravljačem koji pokušava pratiti izgled oka, ali vam D’Agostino u konačnici u ruci nudi masivan komad aluminija prilično loše ergonomije.
Razumijem da je ideja bila – biti drugačiji, i zaista pozdravljam dosljednost. Nadalje, nagledao sam se također vrlo skupih HIFI uređaja uz koje ste dobili plastikaner daljinski od par dolara. Ovdje se proizvođač potrudio biti odgovoran prema kupcu, ali po osobnom sudu, moglo je to daleko bolje.
Naravno da je sve stvar ukusa i ne morate sa mnom složiti. Neki su novinari Dan D’Agostino Momentum opisali kao jedan od najljepših HIFI uređaja na tržištu, drugi kao dizajnersko remek-djelo, dok su pak treći u njemu vidjeli seksi uređaj. Za potonje ne smijem ni pomisliti što su s njim radili slušajući u mraku.
Ono što ostaje nepobitno od prvog uređaja iz Momentum serije, jest to da je svaki besprijekorno izrađen. Sasvim je jasno da se nije štedjelo na izradi te da je svakom detalju pridodana posebna pažnja. Dan D’Agostino Momentum djeluje poput nuklearne podmornice – moćno i snažno. Vijke ćete teško naći, tek 3 komada sa stražnje strane. Ostali se nalaze na dnu napajačkog dijela te na dnu gornjeg dijela. Naravno, ti su oku nevidljivi. Svaki je komad aluminija i bakra precizno obrađen i u usporedbi s uređajima konzumne klase odskače kao Bundes liga od HNL-a. Dakle, nekoliko svjetlosnih godina.
Konačno, svojim izgledom vrlo jasno komunicira da je riječ o luksuznom i skupom proizvodu. Déjà vu s ceste kao kad ugledate neki super sportski auto. Ne morate ga voziti da biste shvatili kako je riječ o ‘pili’ koja sigurno naspram vašeg dizelaša košta brdo love.
U nastavku više neću trošiti riječi na izgled nego ću se fokusirati na zvuk, vjerujem da to većinu upravo najviše i zanima. Za testiranje sam koristio gotovo sve glazbene žanrove koji su mi došli pod ruku, naravno, prvenstveno vodeći računa o kvaliteti snimke. Da bi pokazao što može, Dan D’Agostino Momentum zahtijeva prilično dug period zagrijavanja tj. postizanja idealne radne temperature. Ovdje govorim o nekih sat vremena, možda i kojih desetak minuta duže. Daleko od toga da odmah po uključivanju pojačalo loše radi, ali sasvim drugo lice pokaže nakon navedenog perioda. Jednom, kad na dodir postane vruć, spreman je za ples.
Prvo što plijeni pozornost jest ogromna zvučna pozornica. Dosad sam se susretao s mnogim HIFI uređajima koji su virtualno pomicali zidove mog dnevnog boravka, ali očito je Daniel D’Agostino završio građevinu u roku i s najvišim ocjenama. Čuđenju se nije nazirao kraj i ponovno sam se vratio u dane kada sam testirao D’Agostino Momentum mono pojačala koja su također briljirala po pitanju veličine pozornice.
Proteže se u dubinu i trapezoidno se širi iza zvučnika. Ovisno o snimci i obradi materijala, dubina i širina gotovo da nemaju kraj. Zahvaljujući zapanjujućoj rezoluciji, možete čuti najfinije detalje u tom beskonačnom prostoru. Da stvar bude bolja, ta se pozornica ne razbacuje bez nekakvog logičnog slijeda. Naprotiv, u orkestru glazbenici bivaju precizno pozicionirani i jasno ocrtani. Uz to, pozornica ostaje postojana čak i na ekstremnim glasnoćama. Ovakvo što, prema vlastitom iskustvu, rezervirano je za najbolje HIFI uređaje koje možete kupiti.
Dobar primjer je Brahmsova prva simfonija (Jurowski conducts Brahms Symphonies Nos. 1 & 2, London Philharmonic Orchestra – 2010., LPO-0042) i prvi stavak, ‘Un poco sostenuto – Allegro’, u kojem svi instrumenti dolaze do izražaja. Od violina u prvim redovima, flauta, oboa i fagota pomaknutim unazad pa sve do trublja i timpana u posljednjim redovima, slojevitost je fino ocrtana i opipljiva. Stavak ide gore-dolje, naprijed-nazad, glasnije-tiše, brže-sporije, vrlo je dinamičan i čas gura pojedine instrumente u prvi plan, čas dijelove orkestra.
Međutim, i kad gurne pojedini instrument, on ne iskače naprijed, nego ostaje izoliran u svom prostoru, odnosno u prostoru koji mu je u orkestru namijenjen. Dobrim dijelom je za takav rasplet zadužena kvaliteta samog snimka koji je očito dobar, ali često tu pojačala zabrljaju pa krene nasumična šetnja po pozornici. Iz konteksta opisanog, evidentno je kako je prisutan i izvrstan, tzv. ‘Imaging’.
Ne znam treba li posebno isticati, ali Dan D’Agostino Momentum osim što raspolaže dostatnom snagom, izuzetno je stabilan u radu. Takvo što se može provjeriti kroz složenija orkestralna djela i na većim glasnoćama. Koliko god da stiskali papučicu gasa, drži se krivina i ostaje na cesti. Brz je i precizan, točno isporučuje ono što treba i kad treba. Nema zaostajanja ili osjećaja tromosti. Atak je nemilosrdan i jak, tjera vas da uključite vlastiti obrambeni sustav tako da trepnete očima kao da vas je netko iznenada lupio s leđa, rukom po ramenu.
Možda se čini trivijalnim primjerom, ali ako bacite uho na Henry Mancinijevu naslovnu temu iz filma ‘Pink Panther’, primijetit ćete na samom kraju kompozicije kako orkestar iz gotovo mrtve tišine u djeliću sekunde prelazi u završni klimaks. Osim što je riječ o velikom dinamičkom skoku, idealna je prilika da vidite imate li posla s dobrim ili lošim pojačalom. Naime, loše vas neće iznenaditi.
Ono u čemu se Dan D’Agostino Momentum pokazao kao izvanserijski uređaj s kakvim se dosad nisam susreo u vlastitom sustavu, jest iznošenje detalja na vrlo malim glasnoćama. Koliko god da vam se ono što slušate čini tihim, u stanju ste čuti gotovo svaki detalj u snimci. Nasuprot mnogim high-end pojačalima koja naprosto traže da ih strujom natačete ne bi li pokazala što mogu, Dan D’Agostino Momentum vas poput konobara nekog finog restorana uljudno pita, želite li istu količinu detalja – rare, medium ili well done, odnosno tiše, srednje ili jače glasnije.
Uvjerljivost timbra instrumenata ovdje nije upitna. Štoviše, rekao bih da je riječ o vrlo preciznom alatu za detekciju zvuči li boja tona pojedinog instrumenta ispravno. Uz detaljnost, finu ispoliranost, makro i mikro dinamiku, zaokružuje se priča oko pojedinog instrumenta.
S druge strane, zahvaljujući mrtvo tihoj pozadini, u stanju ste čuti izvrsnu slojevitost glazbenog djela. Primjerice, u kompoziciji ‘Stabat Mater for Choir and String Orchestra’ (Arvo Pärt & Kristjaan Järvi, Cantique – 2010., Sony Classical), snimljenoj u berlinskom Haus des Rundfunks, možete jasno odvojiti muški od ženskog zbora, a oba od orkestra tj. gudača. Glazba kao da dolazi u valovima, a svaki val nosi određenu skupinu. Konačno se spajaju u moru zvukova koji zamjenjuje studio. Ispunjeno reverbom, to isto more pruža osjećaj prostora u kojem se djelo izvodi.
Govoreći o nižim registrima, odnosno basu, izdvojit ću ‘Ain’t no big thing’, Johna Lee Hookera (Don’t look back – 1997., Virgin Records) kroz koju je Dan D’Agostino Momentum zorno pokazao s kakvim autoritetom može isporučiti bas. Dubina, čvrstoća, artikulacija i informiranost plijene pozornost, ali se isto tako izvrsno stapaju s ostatkom zvučnog spektra zauzimajući čvrsti temelj na kojoj se glazba gradi. Međutim, kroz navedenu kompoziciju sam došao do još jedne spoznaje koja mi se u tom trenutku učinila poražavajućom za vlastiti sustav ili bolje rečeno, za kombinaciju pretpojačala i izlaznog pojačala.
Naime, kako je u ‘Ain’t no big thing’ prisutno nekoliko gitara, od kojih su neke povučene i imaju prateću ulogu, detalji mogu promaknuti jer je riječ o uglavnom vrlo tihim i suptilnim dijelovima. No, bez obzira koliko sam ranije te detalje u snimci naganjao, izgleda da ih ipak nisam uspio sve poloviti. U jednom sam trenutku čuo nešto što ranije u snimci, ne da nisam čuo, nego nisam uopće registrirao! Bio je to novi zvuk koji me natjerao da se zapitam – Ma daj, što ja sad ovo, odakle se sad taj zvuk pojavio?! Nemoguće da ga dosad sa svojim pojačalom nisam čuo!
Kasnije sam shvatio kako je taj detalj čujan i s vlastitim pojačalom, ali ga jednostavno nisam zapazio. Dan D’Agostino Momentum nema takvih problema što samo govori kako je zaista u stanju iscijediti i izvući na površinu zadnji detalj iz snimke.
Nakon dva tjedna intenzivnog druženja, došlo je vrijeme za rastanak. Pojačalo sam sâm zapakirao, ali sam supruzi dan ranije nagovijestio što ju čeka. Spasio ju je susjed u odmaklim godinama koji je, vidjevši ženu kako se prima ogromnog kovčega, velikodušno ponudio pomoć – Dajte, suseda, pustite, bum ja to! – Naravno, supruga se instinktivno zahvalila i napravila dva koraka unazad, prepuštajući kavaliru da sa mnom preuzme stvar. Još i danas vidim te krvave kapilare kako iskaču iz njegovih očnih jabučica te šumu nabreklih žila na čelu koje su podsjećale na ogoljeno drvo u zimi. Strašno!
Cijena testiranog uređaja, u crnom finišu, iznosi 53.700 eura. Ako vam se taj iznos čini nedohvatljivim – bez panike, tu je srebrni za 50.900 eura. Iz navedenih cijena sasvim je izvjesno da se broj čitatelja ovog teksta koji si ovo pojačalo mogu priuštiti broji u promilima. Gledajući na svjetskoj razini, brojevi govore kako u tvornici trenutno ne mogu napraviti dovoljno primjeraka naspram potražnje. Inače, oba su dostupna putem domaćeg distributera Audio Cinema Art.
Put u Pakrac, točnije u Robertoshop, trajao je dovoljno dugo da se priberem i sredim utiske. Prvo sam morao shvatiti kako trenutno ne postoji varijanta u kojoj bih zadržao testirano pojačalo. Ostat će mi u sjećanju kao još jedan od rijetkih uređaja koji mogu korisnika uvesti u svijet glazbe otkrivajući dimenziju o kakvoj mnogi proizvođači mogu samo sanjati.
Dan D’Agostino Momentum mi je omogućio da čujem glazbu nekim drugim ušima, stavio me u poziciju putnika pred kojim se prostire nepoznato područje. Svojom ljepotom zvuka uvukao me i pozvao da istražim dijelove glazbe koje dotad nisam upoznao.
Riječ je o izuzetnom proizvodu audio industrije koji zaista pomiče tehnološke granice. Nemam dovoljno riječi kojima bih opisao bezrezervnu preporuku za kupovinu. Pišem o uređaju koji briše granice između topologija tako da će vam na kraju dana biti potpuno svejedno radi li se o cijevnom ili tranzistorskom pojačalu, male ili velike snage. Potpuno nebitno. Ostat će vam samo glazba, a to je upravo ono što se u ovom sportu računa.
Nemojte razbijati glavu ili osuđivati cijenu samog uređaja jer ju ne možete promijeniti i diktira ju tržište. Ono što pak možete učiniti jest, da u ime glazbe i visokovjernog zvuka pokažete radoznalost poput mene i zgrabite prvu priliku da čujete vlastitim ušima o čemu je riječ. Konačno, gledajući kroz vlastitu prizmu, to što ću posjetiti izložbu Paula Cézannea, ne znači da moram kupiti neku od izloženih slika kako bih uživao u onome što gledam. To, da bih neku volio vidjeti na zidu svog dnevnog boravka, neka je druga tema i nije za ovaj blog.
Nadam se da ste shvatili kako pokušavam racionalizacijom isprati gorak okus u ustima s početka teksta. Vjerujte mi, mučim se, jako teško ide.
Sustav za testiranje:
Zvučnici: Wilson Audio Sophia 3
Izlazno pojačalo: Pass X250.5
Pretpojačalo/DAC: Classé CP-800 Rev. 2
Pretpojačalo (Phono): Clearaudio Nano
Analogni izvor zvuka: Clearaudio Concept (Clearaudio Verify/Concept V2 MM)
Digitalni izvori zvuka: Apple MacBook Air (Early 2014), Marantz CD6000 OSE LE (CD transport)
Software: Mac OS El Capitan, Fidelia, Audirvana Plus
Zvučnički kabeli: Transparent Musicwave Super MM2
Analogni kabeli: Transparent Musicwave Super MM2 (XLR), Marohei Cables Custom Made Silver Phono (RCA), Black Rhodium Rhythm (RCA)
Digitalni kabeli: Z Audio Spider AES/EBU (XLR), Nordost Blue Heaven (USB)
Strujni kabeli: Audioquest NRG-2, Audioquest NRG-3, Wireworld Stratus
Strujna letva: Supra MD06-EU MKII
Audio polica: Rondo
Audio dodaci: Stillpoints Ultra SS, Stillpoints Ultra Mini
Soba: Akustički tretirana, 8,5×3,8×2,8 m
Jedva sam dočekao novi tekst! Malo sam se zabrinuo za tebe jer si utihnuo na twitteru, a i na tooloud blogu postovi su se prilično prorijedili. Zanimljiva recenzija uređaja kojeg nikada neću imati. Kao i uvijek bilo je gušt čitati. BTW Ružan mi je do bola, ali bih ga rado poslušao :)
Kao i uvijek, najveći krivac za frekvenciju objava je vrijeme. No, radim na tome da nađem bolju radio stanic… pardon, frekvenciju. Na Twitteru sam više-manje stalno zbog posla, ali priznajem, više kibiciram nego što sudjelujem. Isti problem. :)
Krasna mi je recenzija. :)
Uređaj sam imao prilike slušatiu 2-3 navrata i nema tu previše mjesta za bilo kakvu diskusiju. Bolja reprodukcija vjerojatno nije niti moguća.
Što se tiče onoga o čemu možemo raspravljati, meni je dizajn uređaja sjajan, ALI donji dio bih uklonio čim dalje jer mi kvari izgled. Doslovno mi izgleda kao da je sklepan da nešto bude ispod. :)
E, da, i ja sam jedva dočekao novi tekst.
Hvala, Daniel. Kao što sam napisao, sve je stvar ukusa i okruženja u kakvom će se naći pojačalo. Kvaliteta zvuka pak, u ovom slučaju i po mom sudu, trebala bi biti univerzalna.
Hej Roki,
hajde da se i ja pridružim suzama radosnicama što si konačno izbacio post. I to recenziju komponente, na audiofilskom blogu. U nevjerici sam toliko trljao oči da sam ogulio prvo trepavice, pa obrve. Strašno!
Zanima me znaš li ima li sem boje i dvadesetjednetisućice kuna još kakve razlike između crne i srebrne inačice pojačala. Nekako mi je to suluda cifra za eloksiranje hrge aluminija u crno.
Apropo daljinca, imao ga u ruci – predpostavljam da je isti kao i od preampa. Slažem se – ergonomska katastrofa i još k tome nepotrebno pre težak. Ja imam šapu, al nije mi uspjelo jednom rukom upravljati uređajem. Ko da ga je dizajnirao Shaq, a s obzirom da je i dizajn uređaja BlingBling, priča s Shaqom možda i nije daleko od istine.
Šteta da se netko nije dovinuo da onu zelenu Breguet čuku kupac može lako demontirati i strap-on remenom montirati na ruku, nogu, čelo,… pa u nju još nagurati hrpetinu fičra kao npr dubinomjer, tlakomjer, barometar, milenijski kalendar, GPS, rudarsku lampu, itditd.. Mislim da bi im ta opcija utrostručila prodaju. Mislim si, nebi bilo loše malo prošetat takvu akviziciju. Valjda ti je jasno da je to jedini razlog zašto to zeleno oko već ne obasjava moj boravak :-)
Što se svuka tiče, žao mi je da nisam poslušao integrirac ali po iskustvu s monoblokovima potpuno razumijem tvoje oduševljenje. Valjda će biti prilike da se i ja s njim nađem oči u oko.
E da još samo ovo…
“…Još i danas vidim te krvave kapilare kako iskaču iz njegovih očnih jabučica te šumu nabreklih žila na čelu koje su podsjećale na ogoljeno drvo u zimi. Strašno!….”
Sad i ja to sve vidim! Hvala ti Roki :-)
Strašno!
Nema na čemu, nadam se da se isplatilo čekanje. S obzirom na to da za ovako skupim HIFI uređajima u Hrvatskoj ne vlada velika potražnja, vjerujem da ćeš D’Agostino Momentum Integrated imati priliku poslušati na nekom od predstojećih audio sajmova. Be there! :)
Čisto me zanima, nisam do sada razmišljao o tome previše. Što prikazuje čukica? Vidim da ima skalu od 0 do 100, a ne vidim mjerne jedinice…
Za razliku od mono pojačala koja su pokazivala koliko u radu gutaju struje, Dan D’Agostino Momentum Integrated na skali pokazuje dokle ide glasnoća. 100 bi u ovom slučaju prikazivalo maksimum, ali ja sam samo u jednom trenutku uspio doći do 50 i to samo zato što se radilo o vrlo tihom snimku cijelog albuma.
Dali je ovo lijep ili ruzan uređaj ovisi o tome dali je onaj koji ga gleda konzervativan ili ne, po pitanju dizajna hife, no ovo je svakako orginalan i smjeli dizajn koji nije black box sa hladilima, displayem i ledicama.
Ako je ovo zaista pojacalo koje unosi toliko drastican kvalitativni skok u poznat sistem, postaje jasnije koliko svijet pun prosjecno zvucecih pojacala, iako se na momente cini da su odlicna.
Jedno pitanje Aqua.
Dali te sistem za vrijeme druzenja s ovim uređajem opuštao ili držao nabrijanim? Ono na duže staze, bez obzira na iz teksta vidljive navale adrenalina.
Pozdrav Gašo! Opuštenost je upravo jedan od jačih aduta koje pruža D’Agostino. Naravno da su bili prisutni naleti adrenalina, teško je ostati ravnodušan prema svemu onome što sam u tekstu naveo. Međutim, nakon nekog vremena prestao sam o pojačalu kao takvom razmišljati i prepustio se glazbi. Zaista mi je bilo svejedno koliko košta, kako izgleda ili koje je topologije.
Još uvijek su mi u sjećanju kasnonoćne seanse i taj prirodan protok zvukova na najmanjim glasnoćama koji su mi ispunili dnevni boravak.
Srecom, imao sam srecu nekoliko puta dobro poslusati i osjetiti D’Agostinove gromade.
Tako da, kada malo razmislim, kuzim o cemu pises.
Btw, meni se sve svida; zvuk i izgled pojacalca i dakako tekst.
Cijenim kada netko napravi nesto sto pomice granice.
Tu se slažemo, Dan zna posao i još nisam čuo niti jedno njegovo pojačalo u lošem izdanju. Doduše, znao se jadan nači u očajnim uvjetima tj. krivo setupiran i u najmanju ruku, upitnim akustičkim uvjetima, ali je čak i tada pokazivao pedigre.