Zagreb, 24.9.2015. - Mala dvorana Vatroslav Lisinski.

Malo mi toga može uljepšati kišni i prohladan jesenski dan u gradu, pogotovo usred tjedna i u večernjim satima kada je već debelo prisutan umor od dnevnih trzavica i napora. Pa ipak, u Zagrebu postoje mjesta poput Male dvorane Lisinski koja nude odličan antistres program za koji, nažalost, premalo ljudi zna. Jazzu hvala, nisam među njima.

U organizaciji Jazz.hr-a i HDS-a, ovogodišnji sezonski jazz program otvoren je koncertom Didiera Lockwooda, glazbenika sa statusom jednog od najboljih jazz violinista današnjice. Iza Lockwooda je oko 20-ak albuma, nastupao je diljem svijeta, surađivao s velikanima jazza poput Stephana Grappellija, Elvina Jonesa, Billyja Cobhama, Tonyja Williamsa, i drugima. Višestruki je dobitnik međunarodnih nagrada i priznanja. Da kojim slučajem postoji crni pojas u jazzu, Lockwood bi ga sasvim sigurno nosio. Drugi ili treći dan.

Sezonski program Jazz.hr-a, otvorio je Davor Hrvoj te najavio koncert Didier Lockwooda.

.

U Maloj dvorani Lisinski, Lockwood je sinoć nastupio s Joe Kaplowitz triom (Joe Kaplowitz/klavir, Zvonimir Šestak/kontrabas, Janko Novoselić/bubnjevi). U koncertu podijeljenom na dva dijela, Lockwood je u prvom nastupio s triom, dok je drugi bio rezerviran za solističku izvedbu. Zaista mi je teško napisati koji je bio bolji jer je riječ o dva različita jazz svijeta.

Didier Lockwood

.

Koncert je započeo dvjema autorskim kompozicijama, Quark i Good morning Lady Sun. Prvom je Lockwood kroz energičan i poletan zanos nagovijestio u kojem će se smjeru veći dio koncerta kretati. Druga je pak, posvećena nedavno oženjenoj supruzi, otkrila iznimno suptilan pristup sviranju violine. Inače, obje kompozicije možemo očekivati na budućem albumu Didiera Lockwooda.

Da je ekipa za jazz očevid više nego dobro raspoložena, moglo se vidjeti i čuti u sljedećoj kompoziciji, In the sentimental mood, Dukea Ellingtona. Iako izvedbu Lee Konitz kvarteta, s albuma Jazz Nocturne, favoriziram kao najbolju koju sam čuo i u kojoj je Kenny Baron maestralno izveo solo klavirsku dionicu, ova je ponudila vatromet improvizacija u kojoj se uspostavio odličan mentalni odnos među glazbenicima.

Joe Kaplowitz

.

Težinu cijeloj priči daje podatak koji govori kako su se Didier Lockwood i Joe Kaplowitz Trio prvi put te večeri našli na pozornici te kako su uoči koncerta odradili tek jednu probu. No bez obzira na to, djelovali su uigrano i skladno kao da je iza njih dugogodišnja suradnja. U nastavku smo slušali još jednu autorsku kompoziciju, Barbizon Blues te Impressions, Johna Coltranea kojom je završio prvi dio koncerta.

Da ne bih kroz prvi dio koncerta prošao s tek par rečenica, osvrnuo bih se na samog Didiera Lockwooda koji me oduševio kako violinu stavlja u kontekst ne samo jazza, već glazbe općenito. Lockwood ne ograničava klasičnu violinu na poznate i općeprihvaćene tonove, nego ju bez ikakvog kolebanja spaja s loop uređajem s ugrađenim efektima te joj tako dodaje nove mogućnosti uz novu dimenziju zvuka. Time se violina mijenja i uz pomoć elektronike reproducira jedinstvene tonove koje je teško pripisati određenom instrumentu.

Zvonimir Šestak

.

Takva se originalnost izvrsno uklopila u jazz kompozicije u kojima se poput jurećeg automobila na autocesti, Lockwood prebacivao, čas u jednu, čas u drugu traku. Ovo se sve odvijalo uz nevjerojatan osjećaj za zvuk u koji je, bez ikakve sumnje, Lockwood zaljubljen.

Spontana suradnja kojoj sam te večeri prisustvovao, izdvojila je članove Joe Kaplowitz trija kao odlične soliste. Podjednako su se dobro iskazali, tako da ne bih upirao prstom u pojedinca kao najboljeg. Trud je bio očigledan i čujan, ali ipak najveće bodove pridodajem sjajnom ozračju kojeg su s Lockwoodom stvorili. Osjetila se opuštenost i dobro raspoloženje i nije bilo teško zaključiti kako se sva četvorica na pozornici, jednostavno dobro zabavljaju.

Janko Novoselić

.

Lockwood me u par navrata podsjetio na žešćeg heavy metalca, jer ne znam kako bih drugačije opisao takvo vatreno sviranje violine. Nedostajao je još samo miris spaljenog gudala s kojeg su strune pucale poput šavova.

Drugi je dio ponudio sasvim drugačiji koncept u kojem je, kako sam ranije naveo, Lockwood solo nastupio. Odveo nas je na putovanje diljem zemalja svijeta u kojima je svirao, ovog puta, s električnom violinom. U tom dijelu nastupa, jazz kao takav je poprimio novu dimenziju i oštro koketirao s world, ethno, elektronikom i new age glazbom. Ako mene pitate, došao sam na svoje jer sam tu prepoznao glazbu Lévona Minassiana, Meraca Dedea, Anouara Brahema, Leventa pa čak i Taraf de Haïdouksa. Ništa čudno, pogotovo ako uzmete u obzir da su u kompoziciju ubačeni elementi azijske, afričke, europske, sjeverno i južnoameričke glazbe.

Ovo je prvi video s Too Loud YouTube kanala. Bolji materijal za prvijenac nisam mogao poželjeti!

.

To što sam u tim trenucima slušao, ostavilo me paraliziranim. Lockwood me potpuno uvukao u glazbu koju sam ušima i očima gutao. Bila je to fantastična izvedba vantjelesne energije, adrenalinska bomba okrunjena odlaskom Lockwooda u publiku. Koncertni trenutak za pamćenje i dokaz kako interakcija s publikom može imati više lica.

Na kraju nastupa, Lockwood se još jedanput spojio s Joe Kaplowitz triom kako bi zajednički završili koncert. Slušali smo Spain, Chicka Coreje i gledali još jedanput majstorske bravure Didiera Lockwooda na violini.

Mala dvorana Lisinski je bila poluprazna, ali opet dovoljno puna da izvođače isprati snažnim i euforičnim pljeskom i uzvicima. Koncert bih okarakterizirao kao trijumf glazbe i originalnog zvuka. Na neki nastran način, baš mi je drago da sav taj jazz nije komercijalna stvar s kojom će se svatko napucavati. Neka ostane tu gdje je, u sklopu ovakvog izvrsnog programa, a ja ću već naći vremena da se ponovno sklonim u meni poznato utočište kad osjetim potrebu.

Osim toga, višesatno stajanje u redovima za koncerte na kojima se nosi isključivo crna boja i s dlanom pokazuje gdje se nalaze zvijezde, ostavljam drugima.

[Show slideshow]