Dnevnik jednog skidanja

Skidanje-glazbe-01

Foto: Thomas Rusch

.

Sinoć se pojavila, nenajavljena i svježa u svom obliku. Izazvala je pomutnju i strast u tijelima. Svi su je htjeli, svi su je odmah željeli skinuti. Osjećala se poput jeftine prostitutke i nevoljko pod takvim okolnostima pristala ući u njihov dom. Izbora nije imala jer njeno ime je – glazba.

Nije mi namjera i neću ovim tekstom moralizirati oko pitanja treba li skidati glazbu s interneta ili ne, odnosno baviti se krađom, nego pokušati odgovoriti na pitanje, zašto svi to rade?

Da, baš svi, jer ne vjerujem da postoji jedan jedini ljubitelj glazbe koji nije bar jednom, neovisno o formatu, ogriješio dušu pa pribavio glazbeni materijal za koji nije platio. Bez obzira skinuo ga on sam ili iskoristio priliku da s USB sticka ili HDD-a svog dobrog prijatelja prebaci u svoju glazbenu Meku. Ako nekim slučajem ipak ima čistunaca među čitateljima ovog teksta, predlažem im da zanemare ostatak.

Skidanje-glazbe-04Foto: Aureola for your hands – Henti Smith

.

Što, ipak ćete nastaviti čitati?

Pa jasno, svi smo mi od krvi i mesa. Čak i ako nikad niste imali namjeru skinuti glazbu, netko u vam je u nekom trenutku gurnuo link pod nos ili stavio stick u ruku. Postoji i ona neodređena grupa ljudi koja priznaje da skida glazbu, ali samo s namjerom da inicijalno čuje o čemu se radi. Nakon toga kupuju glazbeno djelo i time su oprali grijehe sa svojih ušiju. Naravno, ono što su skinuli, a nisu kupili jer im se nije svidjelo (a ipak su čuli!), dezintegrirali su na jedinice i nule u košu lokalnog desktopa. Navodno. Obično takve ljude u narodu obilježavaju kao ‘jebene i poštene’.

No da ne skrenem s teme, u nastavku ću se pozabaviti s nekoliko osnovnih činjenica u kojima nalazim glavne razloge zašto se glazba skida s interneta. Krenimo redom.

Glazba je skupa

Skidanje-glazbe-03

Tu prije svega mislim na standardne nosače zvuka poput CD-a i vinila. Prosječna cijena CD-a u specijaliziranim hrvatskim trgovinama kreće se oko 120 kuna što je prilično skupo pogotovo kada je u pitanju mainstream glazba. Warner, EMI, CBS, Universal i Sony BMG stari su vampiri koji se nikad neće odreći svog velikog dijela kolača i sisat će glazbene konzumente do posljednje kapi krvi. Kvalitetnija i sofisticiranija izdanja, recimo iz ECM-a, opalit će vas po džepu za otprilike 150 kuna, a ako kojim slučajem bacite uho na neki audiofilski label poput Mobile Fidelity Sound Lab ili recimo Audio Fidelity, pripremite se za iznose od 180 i više kuna.

U današnje vrijeme kada se glazba nudi svima na pladnju za ilegalno skidanje i kada je svima jasno da bez obzira na standard u kojem živimo nikome se ne plaća glazba, visina cijena CD-a je potpuno nerealna. Argumente u kojima se navode produkcija, troškovi proizvodnje, distribucija i autorski honorar ne prihvaćam i to najviše zato što upravo autor glazbenog djela dobiva daleko najmanji dio. Glazbena industrija, posebice veliki igrači nemilosrdno uzimaju gdje god stignu.

Skidnja-glazbe-12Foto: ‘Pickpocketing’ – Kalevi Tam

.

Domaća izdanja su nešto jeftinija i cijene se kreću šaroliko, od nekih 70 do 100 kuna po CD-u. I to je previše jer se radi uglavnom o glazbi neusporedivo lošijom od one strane. Ne kažem da nema pravih glazbenih bisera među domaćim izvođačima, ali većina je namijenjena policama benzinskih postaja i novinskih kioska. Da tragedija bude veća, kvalitetnu domaću glazbu nitko ne sluša pa naslovi nerijetko bivaju sniženi do mizernih par kuna za CD. Na kraju ispada da više vrijedi plastični omot od samog sadržaja.

S druge strane, vinili niču kao gljive nakon kiše i u svojoj renesansi nose cijene iz futurizma. Vinili su hit, nešto ‘novo’ pa samim time i moraju opravdati svoju cijenu. Istina je ta da je većina današnjih vinila digitalno remasterirana i prebačena na vinil. Drugim riječima, analogni zapis je digitaliziran i kao takav prebačen ponovno u analogni format. Pita je upravo postala drek. E sad, postoje i ona ‘prava’ izdanja, ona koja ne muljaju krajnjeg kupca i koja zaista nude izvorni analogni zvuk, ali takva izdanja nerijetko kreću od 250 kuna pa na dalje.

Skidanje-glazbe-06

Patricia Barber – Nightclub. Za ovaj istinski audiofilski dragulj na vinilu kod domaćeg zastupnika valja izdvojiti 1.200 kuna. Cijena koja će mnogima prijeći vrijednost samog gramofona.

.

Spas za glazbofila nalazi se u akcijskim prilikama i SH (second hand) trgovinama gdje se mogu povoljno kupiti nosači zvuka. Nažalost, često je riječ o sumnjivim izdanjima koje lako detektirate već po debljini plastike u koju su stavljeni CD-i. Obično se nalaze na hrpi u velikoj žičanoj košari dućana nekog mega trgovačkog centra, odmah nasuprot bijele tehnike. Na omotima ćete prepoznati naslove tipa ‘Star Wars – Soundtrack’, u izvedbi Bratislavskog vatrogasnog orkestra i nepoznatog dirigenta. Cijena – 7,99 kuna. Debelo preskupo.

U SH trgovinama cijene se otprilike kreću od 30 do 90 kuna, koji put manje, koji put više. Svojevremeno sam obilazio i u par godina kupio nekih 300-ak CD-a u jednom zagrebačkom SH dućanu i prosječna cijena se kretala oko 40 kuna za CD. Izvrsnih naslova sam se nakupovao, ali mojoj sreći je ubrzo došao kraj. Dućan se preselio da bi nešto kasnije i propao. Nažalost, nije jedini. Vinili se također mogu jeftino i povoljno nabaviti u SH dućanima, ali morate znati što tražite i što želite slušati. U protivnom ste ponovno osuđeni na Pink Floyde, Bijelo dugme i Beethovenovu 9. Razumijete o čemu pišem?

Skidanje-glazbe-07Foto: Broken Vinyl Record – Gareth Wilton

.

No što je s online trgovinama putem kojih je moguće kupovati glazbu i direktno preuzimati na lokalni HDD? Takve pogotovo smatram bezobrazno skupima jer zaobilaze nekoliko glavnih čimbenika u kojima veliki igrači traže opravdanje za rip-off. Riječ je o proizvodnji samog medija i distribuciji. Ovdje toga nema tako da ne vidim razlog za marginalno spuštanje cijene od klasičnih nosača zvuka poput CD-a. Da ne ispadne da pišem napamet, evo konkretnog primjera.

Skidanje-glazbe-08

Posljednji David Bowiejev album, The Next Day, na Amazonu dođe 77 kuna (CD, 115 kn s uključenom poštarinom), dok za osjetno zvukovno lošiji mp3 valja izdvojiti 71 kunu. Domaći distributer nudi pak dostavu na kućni prag po cijeni od 122,50 kuna. Slična cijena je i u trgovinama. Konačno, tu je i HDtracks koji nudi audiofilski download u visokoj rezoluciji (24 bit/48 kHz – flac, wav, aiff, alac), odnosno daleko najboljoj kvaliteti po cijeni od 106 kuna. U taj iznos uključeno je i preuzimanje bookleta u PDF formatu. Ako uzmete u obzir da mp3 verzija ne nudi nikakav popratni materijal te da je riječ o inferiornom zvuku, HDtracks se čini još kao najbolja opcija.

Nitko vas ne nadzire

Skidanje-glazbe-09

Foto: Iz projekta ‘Camerahead Project’, George Hickey

.

Ilegalno skidanje glazbe s interneta odvija se poput šetnje pustinjom. U toj pustoši odjedanput nailazite na bogatu oazu iz koje ne znate što biste prvo uzeli. Ne kupili, jer vam nema tko prodati, nego baš uzeli. Čak niti ne postoji mogućnost da vašu radnju netko nazove krađom jer ste sami i nitko vas ne gleda ili nadzire. Opasnost će se pojaviti tek onog trenutka kad tu istu oazu počnete nuditi drugima i izvlačiti materijalnu korist iz nje. Naravno, tad ste već skrenuli pozornost na sebe i možete očekivati zakonske sankcije.

Ista stvar se događa i u realnom svijetu. Dokle god vi skidate glazbu za sebe i svog najboljeg prijatelja, i radite to u tišini, nitko vas neće pitati za zdravlje. Sustav je taj koji se pobrinuo da ste bezbrižni i koji vam je stvorio osjećaj sigurnosti. Pod krinkom ‘pa svi skidaju’, stvorila se iluzija legalne radnje i malo tko je zapravo svjestan svojih postupaka.

Nismo znali

Skidanje-glazbe-10Foto: Irina Vorotynseva

.

Ovdje ću krenuti s anegdotom koju mi je prepričao prijatelj. Riječ je o velikom ljubitelju glazbe koji se u svom 50-godišnjem stažu slušanja, nakupovao vinila i CD-a koliko većina nije vidjela uživo. Pa opet, dio njegove bogate kolekcije čine i presnimljeni CD-i. Za svaki od njih napravljen je ispis prethodno skeniranog originalnog predloška i sve zajedno djeluje kao original. Prilikom posjeta rodbine iz Amerike, iskoristio je priliku da im pusti par stvari na svom HIFI sustavu. I sve je bilo u redu dok nisu shvatili da im pušta glazbu s ‘prženih’ CD-a. Šok i nevjerica! Uslijedila su pitanja da kako to on prži CD-e, tko mu je dozvolio, a piratstvo, zakon, autorska prava, itd.

Uglavnom, toj obitelji ne pada na pamet takvo što raditi jer znaju da se to ne smije. Ako nemaju dovoljno novaca za kupovinu nosača glazbe, ne slušaju dok ne skupe dovoljno. Slušaju ono što imaju ili posude pa vrate, ali ne presnimavaju, ne skidaju! Njima je sustav ugradio osjećaj odgovornosti i poštivanja autorskih djela i to prvenstveno kroz edukaciju, ali ruku na srce, i standard.

Natrag na ulicu

Skidanje-glazbe-11Foto: Lonely Lady of the Night – Matt Webber, 1995.

.

Kod nas je standard takav kakav je pa tu možemo naći dobre razloge za skidanje glazbe, ali edukacija je na jako niskom nivou. Malo se govori o autorima i autorskim djelima pa nema prave predodžbe koliko ona zapravo vrijede. Tu su uvelike krivi i mediji koji uglavnom zatupljuju s jednoličnom glazbom i žutim vijestima. Specijalizirane emisije ili članci iz kojih biste eventualno mogli proširiti glazbene vidike gurnuti su u vremensku i prostornu marginu te zauzimaju gluho doba noći ili tek dijelić internetskog prostora. Iz te jednoličnosti teško je percipirati razliku u kvaliteti pa samim time donijeti zdrav sud koliko što vrijedi.

U konačnici glazba biva omalovažavana kao takva, nema vrijednost zbog koje bi netko zavukao ruku u džep. Svi će je i dalje htjeti pohotno skinuti, zabiti svoje uši u nju i sve što će joj ostaviti jest da sama napiše – dnevnik jednog skidanja.

9 komentara na objavi “Dnevnik jednog skidanja

  1. Super članak Nebojša. Osobno smatram da je stvar “mindseta”, odnosno stava u glavi koji imamo o, u ovom slučaju, nematerijaliziranim stvarima. Malo ljudi će ukrasti CD iz trgovine, ali kad to rade s mp3cama (FLACovima ako želiš) s torrenata, stvar je odmah drugačija – ali nije. Krađa je krađa.

    Potpuno ista stvar je i s video igrama. Ljudi često ni ne razmišljaju koliko je truda i vremena uloženo ne bi li se proizvod (u ovom slučaju igra ili glazba) izbacio na tržište.

    Dodatan problem stvara činjenica neograničene dostupnosti (ilegalnog) sadržaja. “Skida” se gro materijala, malo toga na kraju posluša, a još manje cijeni; a sama glazba se na kraju zapravo omalovažava.

    Možemo sad diskutirati o tome što bi se dogodilo kada bi cijene bile niže, a kazne veće; ali bojim se da se ne bi baš puno toga promijenilo.

    • Hvala Hrvoje. Slažem se, ista stvar je ne samo s video igrama, nego i s filmovima, knjigama, softwareom, itd. Međutim, ipak smatram da cijena igra ključnu ulogu.

      Kada bi cijena albuma iznosila nekih 50-ak ili manje kuna, smanjio bi se broj ilegalnih skidanja iz prostog razloga što bi se povećao broj ljudi kojima se jednostavno ne da gubiti vrijeme oko skidanja. O filmovima da i ne govorim.

      Nerezonsko skidanje sadržaja je posebna priča. Sjećam se vremena kad sam tek krenuo u tzv. ‘computer audio’ i CD player zamijenio računalom kao glavnim izvorom zvuka. U naletu sam od nekog prijatelja (ne sjećam mu se više imena) prebacio na HDD kompletnu rock antologiju ’60-ih i ’70-ih. Izbrisao sam ju nakon mjesec dana jer sam shvatio da to nema ama baš nikakvog smisla.

      Do tada sam kupovao CD-e i pomno proučavao svaki album koji sam kupio, slušao ga i saživio se s njim. Odjednom sam imao hrpu ‘nečega’ s čime nisam znao što bih. Delete! Takvo što mi više nikad nije palo na pamet.

      Sad pomno biram što ću staviti na HDD i ako nema popratnog sadržaja s kojim ću saznati nešto više o albumu, ne zanima me. Zadnji je bio download Doug MacLeodovog albuma (album mjeseca) s HDtracksa i to je bio gušt platiti, slušati, čitati i na kraju pisati o njemu. A da je kojim slučajem stigao u paketu s još 30-ak ‘besplatnih’ albuma, vjerojatno ga ne bih ni primijetio.

  2. Nebojša, malo mi smiješno djeluje izjava o gubljenju vremena prilikom skidanja glazbe i filmova sa neta. Imam liniju 100/100, pa mi sve traje nekoliko minuta, uključujuči i BD50 fileove, koji su po pravilu reda veličine 30-50GB.
    Na pašniku su fileovi (baš ovi od HDtracks!) potpuno opremljeni sa propratnim sadržajem.
    Delete? Pa zar imaš samo jedan majušni HDD? :P
    NHF

    Lijepi pozdrav.

    • Pozdrav Alene,

      Naravno da nema ljutnje, ali moja opaska vezana uz filmove se ne odnosi na brzinu prijenosa podataka, odnosno brzinu preuzimanja, nego na činjenicu da filmove moraš skidati u dijelovima koje kasnije pretvaraš u cjelinu. Zatim im moraš naći odgovarajući podnaslov u kojem gotovo 100% nedostaju dijakritički znakovi, tu je i odabir odgovarajućeg player, min. hardverski zahtjevi, itd.

      Jednostavnije mi je otići do dućana ili videoteke i kupiti, odnosno posuditi film? :)

      • Po svoj prilici, ti i ja, ne tražimo tovrstne stvari na istom pašniku. Ograničavam se na blu ray kopije, punog formata slike i DTS-HD zvuka. Titlovi, dodatni materijal, komentari, sve je gore, kao kod kupljenog! Jednako je i sa glazbom, dolaze u obzir samo provjereni ripovi sa pripadajučim materijalom, onakvi kakve dobiješ od HDtracs-a. Razlike uopče nema, razlike nema ni u fileovima, potpuno su identični. Uporedim kupljen i skinut – različiti su samo datumi kreiranja.
        Istina, ja sam na pašnicima iza Urala, za koje sam trebao pozivnicu.
        Kako mi ne treba izlaziti iz stana, ja i ne znam za “jednostavniji” način. I hardvare (gadgete, dijelove, igračke, hranu … itd) nabavljam iz domačeg naslonjača.

  3. Poštovani, molim Vas za savjet za neku web stranice koja nudi flac kvaliteteu i veliki izbor. Trazim CD Keith Jarrett “Death and The Flower” ali do dada nisam imao uspjeha (osim mp3 koji ne zelim). Takodje cesto sam vidio stranice koje odbijaju nase kartice.
    Hvala i srdacan pozdrav. Inace blog je super

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *