TEST/ Gallus Audio Technology - Aquarius zvučnici
Svoj audiofilski staž započeo sam pred nekih 15-ak godina s dvosistemskim zvučnicima. Osim što su me osvojili zvukom, daleko su se lakše uklopili u prostor nego kasnije kupljeni trosistemski. Naravno, to sam shvatio tek kad mi je višak basa počeo zadati glavobolje. Kasnije sam, odselivši se u veći stan, ponovno kupio dvosistemske jer sam tada već imao kakvo-takvo iskustvo pa sam opreznije pristupio odabiru. U sljedećim godinama izmjenjivao sam naizmjence dvo i trosistemske zvučnike da bih se konačno skrasio s tzv. full-range zvučnicima kakve sada slušam. Međutim, iz više razloga još uvijek gajim ljubav prema dvosistemskim zvučnicima, a neke ću navesti u nastavku.
Generalno gledajući, dvosistemski zvučnici se lakše uklapaju u prostor zato što izuzetak bas zvučničke jedinice u startu anulira moguće probleme u najnižim tonovima. Ako soba nije akustički tretirana, a najčešće je upravo tako, pojava stojnih valova mogu izazvati nedefiniran i neartikuliran bas koji će, između ostalog, maskirati srednjetonsko područje u kojem je ljudsko uho najosjetljivije. Ugroženo je i visokotonsko pa se često korisnici čude i pitaju da zašto im tek kupljeni rasni trosistemski zvučnici tako loše rade.
Dobar dio traži rješenje u izmjeni pojačala, izvora zvuka i kabela kojima bi ukrotili bas. Naravno da je to igra bez granica s upitnim ili nikakvim rezultatima. S druge strane, ako dvosistemskim zvučnicima omogućite rad u prihvatljiv akustičkim uvjetima, nagradit će vas razmahanim i transparentnim zvukom kakvog trosistemski u istom prostoru puno teže postižu. Nećete imati najniže oktave na raspolaganju, ali ćete zato imati jasniji uvid u ono što slušate.
Još uvijek dobro pamtim zvuk Focal Electra 907 Be Anniversary, Gamut L3 i Bowers & Wilkins Signature Diamond zvučnika, sve odreda dvosistemskih, kojima sam beskrajno uživao u zvuku i koje sam prodao samo zato što mi audiofilski crv nije dao mira. Iako je riječ o različitim zvučnicima, drastično različite cijene, povezivalo ih je upravo ono o čemu sam u gornjim odlomcima pisao – dobra interakcija s prostorom.
Kada se rodila ideja kako bih mogao testirati zvučnike iz Gallus Audio Technology Prestige serije, model Aquarius, prihvatio sam jer sam s velikim zanimanjem htio čuti kako će se u vlastitom prostoru ponašati dvosistemci čija cijena iznosi respektabilnih 8.000 eura (bez poreza). Riječ je o zvučnicima slovenske proizvodnje iza kojih stoji Vojko Ignjič, vlasnik tvrtke i glavni konstruktor.
Osnovni tehnički podaci otkrivaju kako je riječ o bas refleks dvosistemskim zvučnicima koji rade u frekventnom opsegu od 49 do 22000 Hz (+/- 2dB). Rez je postavljen na 1800 Hz, dok osjetljivost iznosi 87 dB (1 W/1 m) uz impedancu od 8 Ohma. Svaki zvučnik bez pripadajućeg stalka teži 18 kilograma što za dvosistemac nije baš malo. Korištene su ScanSpeak visokotonske i Eton midbas zvučničke jedinice.
Zvučnike je iz Slovenije osobno Vojko Ignjič donio, raspakirao i montirao na pripadajuće stalke. Kasnije sam zaplesao valcer sa zvučnicima kako bi im pronašao najbolju poziciju u prostoru. Dva dana kasnije i s obzirom na to da su zvučnici stigli usvirani, testiranje je moglo početi.
Vojko Ignjič – Vlasnik tvrtke i glavni konstruktor Gallus Audio Technology zvučnika.
No prije zvučnih impresija, nekoliko rečenica o izgledu zvučnika. Montiran na originalan stalak (nije uključen u cijenu zvučnika), Aquarius zaokružuje cjelinu i ostavlja odličan vizualni dojam. Forma je jednostavna i elegantna u pojavi. Zvučnik je ukošen unazad radi fazne usklađenosti zvučničkih jedinica što ujedno dodatno pojačava atraktivnost. Umjesto da je kabinet obložen furnirom, lakiran je bezbojnim mat lakom kako bi se vidjela struktura kabineta napravljenog od višeslojne finske bukve i slovenskog bora.
S prednje strane nalaze se strune koje nemaju ulogu zaštite ugrađenih jedinica, već estetsku vrijednost. Po želji ih možete skinuti premda to ne bih preporučio jer donekle psihološki djeluju i šalju poruku kako se iza njih krije najosjetljiviji dio zvučnika. Sa stražnje strane nalazi se par kvalitetnih priključaka koji prihvaćaju vilice, banane i gole žice.
Pripadajući stalci, izrađeni su vrlo kvalitetno i konstruirani su tako da se zvučnici mogu pričvrstiti na gornju plohu. Na donju pak, montiraju se šiljci koji omogućavaju korisniku fino podešavanje naprijed/nazad, ovisno o smještaju zvučnika u prostoru i poziciji za slušanje.
Akustički gledano, zvučnici su se izvrsno uklopili u prostor. Dobio sam pozornicu zavidnih dimenzija i prvo što sam primijetio bio je nestanak zvučnika. Otvorenih, zatvorenih očiju, gledajući između zvučnika ili direktno u zvučničke jedinice, jednostavno ih nisam mogao vidjeti. Naravno, izuzev snimaka koje forsiraju pojedine instrumente u lijevi, odnosno desni kanal.
Krenuo sam s laganijim materijalima i prvih par dana nisam uopće posezao za zahtjevnijim izdanjima. Pustio sam da prilagodba učini svoje, da se uho prilagodi novom zvuku, a tek onda krenuo u boj. Osim izvrsne rekreacije prostora koju bih zaista opisao kao izuzetnu te koja me dobrim dijelom podsjetila na Gamut L3 zvučnike, lakoća iznošenja detalja bila je sljedeća za upis u knjigu dojmova. Fino ispolirano visokotonsko područje, bez zrnatosti ili napornog prizvuka u ekstremima. Taj spoj prostora i visokotonskog područja, možda sam najbolje doživio slušajući kompoziciju Monk with bell, sa soundtracka Baraka (Milan, 1993.).
Govoreći o srednjetonskom području, moram priznati kako imam dvojake impresije. Naime, koliko god da sam s pojedinim vokalnim izvedbama ostao ugodno iznenađen, imao sam osjećaj da prezentacija ipak nije na zadovoljavajućem nivou. Da se radi o višestruko jeftinijem zvučniku, možda ne bih tražio dlaku u jajetu i vi ne biste ovaj dio čitali, ali milost naprosto nisam smio pokazati. Posezao sam za svim mogućim najboljim snimkama koje imam, ali i dalje to nije bilo, to. OK, kazaljka je otišla debelo u crveno i bilo je vrijeme da nešto poduzmem.
Prvo sam još jedanput zaplesao sa zvučnicima i pokušao poziciju koju sam u početku proglasio idealnom, promijeniti te čuti ima li napretka. Na moje iznenađenje, taj mali pomak u centimetrima, donio je značajan pomak u zvuku. Fokus se izoštrio, slika je postala jasnija i povezanija i više se nije vokal toliko razvlačio između zvučnika. Samim time je dobio tijelo, a posljedično i veću uvjerljivost. Ovo samo govori da je Aquarius vrlo osjetljiv, ili bolje rečeno, razmažen zvučnik kojeg ćete pomicati centimetar gore-dolje i lijevo-desno, sve dok vam sam ne kaže da je dosta. U protivnom, mogli biste se suočiti s istim problemom.
I da, nisu svi zvučnici po ovom pitanju isti. Neki će vam oprostiti taj mali odmak. Možda nećete imati idealnu rekreaciju prostora, ali vam neće napraviti veću štetu u kritičnom slušnom području. Nastavak je ponudio prilično drugačiju sliku tako da sam se mogao opustiti i iz futrole izvaditi novu municiju.
Raspalio sam s bluesom Mighty Sam McClaina s albuma Things Ain’t What They Used to Be (Audioquest, 1996.), a zatim i s Terry Evansom i albumom Puttin’ It Down (Audioquest, 1995.). Obije su snimke izvrsne i dušu dale da vidite može li vam dim birtije prikriti izvođača na bini dok vam konobarica toči pivo iz bokala. Jasnom, pritom vas redneck s čačkalicom u stima i pogledom ispod šešira poziva na partiju bilijara. Dakle, ako niste ‘tamo’ slušajući ove albume, žao mi je, HIFI sustav vam ne valja.
Zezanciju nastranu, bio je to odličan test iz kojeg sam se uvjerio da Aquarius može kvalitetno potegnuti i vrlo dinamično, precizno i potentno prenijeti glazbeni sadržaj. Nije mi pritom prodrmao utrobu, ali s obzirom na ustroj samog zvučnika, nisam to ni očekivao.
Stvari je dodatno zakomplicirao Jean Sibelius s drugom simfonijom, preciznije s Finale-Alegro moderato (Maurice Abravanel, Utah Symphony Orchestra – Silverline Classics, 2004.) koji je Aquarius zvučnike natjerao do krajnjih granica i stavio ga pred složen zadatak da slojevito prenese, inače maestralan zapis.
U dobrom suživotu s Pass X250.5 izlaznim pojačalom koji mu niti u jednom trenutku nije dao da odluta, dokazao se kao zvučnik koji može vrlo uvjerljivo odsvirati orkestralna djela, ali općenito i kao izvrstan all-rounder zvučnik sposoban da vjerno reproducira sve glazbene žanrove. Takva se odlika obično veže uz neutralni karakter, ali i vrhunske high-end HIFI proizvode.
Kako ništa u životu nije idealno, tako nije ni Gallus Audio Technology Aquarius. Bez obzira na to što je u stanju odsvirati neke stvari u kategoriji ‘svjetska klasa’, određene snimke su otkrile nedostatak informacija u gornjem basu koje mogu ostaviti dojam nepovezanosti bas i srednjetonskog područja, odnosno osjećaj praznog prostora u određenom frekvencijskom opsegu. Ovo pišem u kontekstu apsolutnog kriterija gdje se zvučniku ovakve cijene pod lupom gleda svaki ton.
To nipošto ne znači da je Aquarius nekompletan zvučnik, nego jednostavno skrećem pažnju na to, da osim što ćete morati posebnu pažnju pridodati smještaju u prostoru, tako ćete i svemu ostalom. Vjerujem da će se minuciozno uparivanje s ostatkom sustava pokazati kritičnim ako želite postići glazbenu nirvanu iz zvučnika ovakvog kalibra. Nažalost, nisam imao više pojačala i izvora zvuka kako bih za ovu tvrdnju gurnuo ruku u vatru, ali temeljem dosadašnjeg iskustva, čisto sumnjam da sam daleko od istine.
Iz svega napisanog, nadam se da je jasno kako se ovakav zvučnik ne kupuje kataloški. Slušanje u vlastitom domu je visoko na listi prioriteta. Poznavajući Vojka Ignjiča, sumnjam da bi to bila ikakva prepreka ako ste kupac ozbiljnih namjera. Dakle, pripremite se na to da ćete Aquarius zvučnicima morati dati najbolje što imate jer vam neće oprostiti niti najmanju manu u HIFI sustavu. Prvi sljedeći koji mi po takvom pitanju padaju na pamet, jesu Rockport zvučnici koje ćete također teško pridobiti da idealno prosviraju, ali zato kad to uspijete – mamma mia!
Zvučnike nisam mogao vratiti a da ne poslušam pjesmu Aquarius s Hair Soundtracka. Nebitno sad zvuči li to kao cliché ili nešto drugo te koji su razlozi predvodili takvom izboru. Bitno je da je u tom trenutku glazba povezala, ne dva, već tri Vodenjaka, u naravi nepredvidiva.
Međutim, nije li upravo nepredvidivost najljepša odlika svakog Aquariusa?
Sustav za testiranje:
Zvučnici: Wilson Audio Sophia 3
Izlazno pojačalo: Pass X250.5
Pretpojačalo/DAC: Classé CP-800 Rev. 2
Izvor zvuka: Mac Mini (Mid 2010/Maverics), OPPO DV-981HD (CD transport)
Software: Fidelia, Audirvana Plus
Zvučnički kabeli: Transparent Musicwave Super MM2
Interkonekti: Transparent Musicwave Super MM2 (XLR)
Digitalni kabeli: Z Audio Spider AES/EBU (XLR), Nordost Blue Heaven USB
Strujni kabeli: Audioquest NRG-2, Audioquest NRG-3, Wireworld Stratus
Strujna letva: Supra MD06-EU MKII
HIFI polica: Rondo
Soba: Akustički tretirana, 8,5 x 3,8 x 2,8 m