Zagreb, 17. 10. 2017. – Osvrt na koncert Harija Guseka, održanog u Koncertnoj dvorani Blagoje Bersa u sklopu ciklusa Vivant Professores.

Ako govorim o glazbi, za mene je jedan od ljepših trenutaka kada mi se pruži prilika da čujem nešto novo, a pogotovo ako se takvo što dogodi iznenada tj. neplanirano. Zadnji takva prilika dogodila se neku večer, a prethodio joj je telefonski poziv mog prijatelja.

Čuj, što radiš sutra navečer? Hari Gusek svira, hoćeš li ići sa mnom na koncert? – Da!
Nije tu bilo previše razmišljanja, čak u tom trenutku nisam ni pitao za vrijeme jer sam znao da ću ga naći pa makar koncert bio u podne. Naime, Harija Guseka, velikog hrvatskog pijanistu te redovnog profesora klavira na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, do te večeri nisam nikad slušao uživo.

Susretali se ranije jesmo i to više puta. Hari Gusek je, između ostalog, audiofil, tako da smo se znali družiti u zagrebačkom Audiofil klubu, gdje je znao često navratiti. Doduše, bilo je to tamo negdje između 2006. i 2008. godine, kasnije ga više nisam viđao u klupskim prostorijama, tek sporadično na nekim HIFI prezentacijama ili specijaliziranim sajmovima.

Međutim, sve to vrijeme slušao sam od poznanika i prijatelja koji su bili upoznati sa stvaralaštvom Harija Guseka kako je riječ o izuzetnom pijanisti vrijednog slušanja. To sam toliko puta čuo da sam takoreći u glavi stvorio neku uzvišenu sliku samog Harija Guseka te ga doživljavao kao izvanserijsku figuru na glazbenoj sceni, a da ga uopće nisam čuo kako svira. Čak ni na nekom nosaču zvuka.

Moram biti iskren pa napisati da sam imao nekoliko prilika za odlazak na koncert, ali ih nažalost nisam iskoristio. Uvijek se, kao za peh, poklopila neka privatna obaveza, službeni put ili bi me baš taj dan satrala viroza. Kako god okrenuo, godine su prolazile, a ja nikako da se upoznam s glazbom Harija Guseka.

No, eto, ukazala se nova prilika i ovog puta sam bio odlučan ju iskoristiti. Hari Gusek te je večeri, u sklopu ciklusa Vivant Professores, nastupio u Koncertnoj dvorani Blagoje Bersa na Zagrebačkoj muzičkoj akademiji. Na žalost, uz cijenu ulaznice od 2,6 € te uz ovakvo ime, dvorana s kapacitetom od oko 300 posjetitelja bila je jedva za četvrtinu mjesta ispunjena. U prijevodu, koncert je slušalo možda 80-ak ljudi, ako ne i manje.

Za ovakvu slabu posjećenost prvenstveno krivim lošu komunikaciju same Akademije i neulaganje u promociju događanja. A da ne kažem da bih i ovu priliku propustio da me prijatelj nije nazvao. Pojma nisam imao o koncertu i ta me činjenica nekako ljutila. Kad sam prijatelja pitao – A kako si ti saznao za koncert? – Rekao je – Pa Hari me nazvao! – Mislim si, tužna li je ta Akademija kad profesor s iste mora sam zvati okolo i pozivati na vlastiti koncert.

Ovo pišem prilično razočaran jer koncert kakav sam odslušao te večeri zaslužuje punu dvoranu, a ne bih pogriješio ako bih napisao – i daleko veću.

Na repertoaru Harija Guseka našali su se recitali Liszta i Chopina. U prvom dijelu koncerta, slušali smo Vallée d’Obermann: Balada u h-molu, Franza Liszta. Trebalo mi je neko vrijeme da se u potpunosti opustim i uđem u koncert jer sam od jutra bio na nogama i došao na koncert u 19.30 direktno s posla. Ne mogu reći da umor nije bio prisutan, kao i izostanak potpune koncentracije.

S druge strane, rekao bih da je prvi dio koncerta i za Harija Guseka bio zagrijavanje za drugi dio. No, velemajstorstvo na klaviru bilo je prisutno od samog početka. Možda je izostala apsolutna fluidnost u izvedbi, ali to mogu zaključiti tek nakon što sam odslušao drugi dio koji je bio besprijekoran.

U nastavku smo slušali Berceuse op. 57, Barcarolle op. 60, Impromptu u As-duru op 29 i Polonaise u As-duru op. 53, Frédérica Chopina. Iz recitala u recital, bilo je jasno kako je riječ o vrhunskom glazbeniku koji suvereno na publiku prenaša emocije sadržane u notama. U tim sam trenucima osjećao zadovoljstvo jer sam znao da se višegodišnje čekanje u potpunosti isplatilo.

Međutim, nisam bio spreman za treći dio koncerta, onaj neslužbeni koji je ustvari izlazak na bis i u kojem je Hari Gusek odsvirao još četiri kompozicije, odnosno tri Chopinova Nocturna i Lisztov Petrarkin sonet. Sjedio sam u prvom redu, gdje sam se iz partera preselio nakon službenog programa kako bih napravio koju fotografiju i snimio kratak video.

Nalazio sam se na svega par metara od klavira i gotovo sam isto čuo što je sam Hari Gusek svirajući slušao. Dakle, bio sam riješen dobrim dijelom akustičkog utjecaja dvorane. Samo da dodam, dvorana je akustički gledano jako dobra, ali bih ipak ubuduće na ovakvom, klavirskom koncertu potražio mjesto u prvim redovima.

No vratimo se bisu. Ne sjećam se da sam u skorije vrijeme prisustvovao tako emotivnom zanosu nekog glazbenika koji se u potpunosti predao glazbi i izvedbi. Bila je to brilijantna kontrola tipki klavira, mekoća i povezanost nota. Moglo se vidjeti u pokretima tijela i na licu Harija Guseka kako uživa u svom trenutku te da između njega i klavira ne postoji apsolutno ništa.

Sjedio sam zakucan za sjedalo opčinjen glazbom i s osmijehom od uha do uha. Iako sam bio svjestan da je Hari Gusek čak četiri puta odsvirao na bis, nekako sam priželjkivao još. Naravno, to su nerealna očekivanja, ali zato sad postoji još jača želja da se ponovno nađem na koncertu Harija Guseka.

Ako vidite negdje ili vam netko skrene pažnju na to da Hari Gusek uskoro nastupa, ne propustite priliku ga poslušati, a pogotovo ako se nađe Chopin na repertoaru. Moj prijatelj, koji me doveo na koncert i koji je veliki poznavatelj klasične glazbe, mišljenja je kako trenutno u Hrvatskoj nema boljeg pijaniste kada je Chopin u pitanju. Nakon koncerta, nemam niti jedan argument kojim bih tvrdio suprotno. Noć za uživanje i za pamćenje.