Munich, MOC, 5.- 8.5.2016. - Reportaža s najvećeg svjetskog HIFI sajma

Audiofilska meka zvana High End, ponovno je ove godine u Minhenu okupila posjetitelje iz cijelog svijeta i pružila im odličan kondicioni trening jer, da biste obišli sajam od oko 28.000 m2, trebalo vam je dosta snage u nogama. No, imam osjećaj da audiofile, inače naviklim da sjede uvaljeni u naslonjač i slušaju glazbu, tih dana nisu brinuli gore navedeni brojevi te su gotovo lepršali po cijelom sajmu vođeni strašću prema visokovjernom zvuku. Brinuli su ih neki drugi brojevi, isti koji su i mene.

U Minhen sam se ove godine uputio dan ranije, već u srijedu, kao četvrti u automobilu ekipe iz Sigme Audija. Načuo sam kako imaju jedno slobodno mjesto pa sam iskoristio priliku da ne moram sam voziti, gore-dolje. Takav izbor se pokazao kao pun pogodak jer osim uzbuđenja koja su me čekala u Minhenu, jedno se dogodilo već na samom putu.

Usred austrijske zabiti, krepao nam je rent a car u 4-kilometarskom tunelu. Dvosmjernom. Ono što se vozačima čini kao horor koji nikako ne bi htjeli doživjeti, nama se baš dogodio i to nekih 600 metara prije izlaska iz tunela, na blagoj uzbrdici. Nije dugo trebalo pa da mjesto u automobilu zauzmu i pas, i majka i spolni organ.

Očito je više od 170.000 pređenih kilometara dalo danak. Inače je auto prostran i udoban. Nažalost, i težak za guranje.

Nije nam ništa drugo preostalo osim da izađemo i počnemo gurati gotovo 2 tone težak Ford Mondeo karavan. Gurajući, nitko od nas nije imao petlje okrenuti glavu i suočiti se s prizorom i kilometarskom kolonom te gnjevom vozača koju su se vukli iza nas. Balkanci napravili nered, klasika.

Izgurali smo auto i parkirali na ugibalištu odmah nakon tunela, ali smo se tek tada suočili sa strašnom činjenicom. Kako nam nije bilo druge osim da nazovemo rent a car i zatražimo drugi auto iz Zagreba, bilo nam je jasno da će to potrajati. I potrajalo je – 4 i pol sata! U međuvremenu smo vrijeme ubijali razgovorom, jedući sendviče i pijući litre vode (kad je već prva minhenska pivnica na 3 sata ispred nas), smijući se situaciji i pokušavajući se uvjeriti da nam ništa ‘ovi dan neće pokvarit’. Daniel se primio usnika trube i gađao određeni ton, ali mu je buka iz tunela kvarila vježbu. Uglavnom, zabava.

Daniel je iskoristio vrijeme za vježbanje za neki od pedstojećih nastupa sa svojim limenim orkestrom. Nisam ga imao srca pitati gdje mu je ostatak trube.

Konačno je došla pila iz Zagreba – Chevrolet Aveo, u narodu poznatiji kao neuspješni abortus automobilske industrije. Vodeći se onom, bolje išta nego ništa, sjeli smo i nastavili put. Rycky je u nastavku sirotu mašinu tjerao u clipping, vozeći na mahove 160 do 170 km/sat. Ne moram vam reći što to znači za auto od 1100 i kusur kubika i 75 konja. No, kako su momci imali zakazanu konferenciju NAD-a u 16 sati na koju su već sad debelo kasnili, bičevanje mazge se nametnulo kao jedino rješenje.

I taman kas nam se učinilo da vidimo svjetlo na kraju tunela, ovog puta figurativno govoreći, na austrijsko-njemačkoj granici zakucala nas je policija suzivši autoput, s četiri na jednu traku. Razlog je usporavanje prometa kako bi bolje vidjeli tko im ulazi u zemlju. Paf – sat vremena u koloni! Znao sam da će se ta prokleta izbjeglička kriza prije ili kasnije slomiti na leđima jadnih audiofila.

Da stvar bude gora, umjesto u pristojnih 12 sati, u Minhen smo došli oko 17.30 i uletjeli u krkljanac. Na kraju se put od Zagreba od cca 5 i pol sati pretvorio u put od više od 12 sati! Momke sam iskrcao ispred hotela gdje su imali konferenciju i zaputio se u naš hotel, smješten nekih 10-ak kilometara dalje.

Leonardo Hotel – Solidan smještaj ponudio nam je prekrasan pogled na Minhen sa 7. kata. Noćenje s doručkom, 53 eura.

Čekirao sam se i potražio nešto malo odmora u sobi, da bih se uputio nazad i pričekao u obližnjoj pivnici da konferencija završi. Pola sata kasnije, gotovo šutke smo naručivali i ispijali jedan za drugim pšenični Franziskaner. Nakon cjelodnevne avanture, trebalo nam je svakom po jedno 3 velike pive da se resetiramo. Kasnije su nam se pridružili prijatelji iz Zagreba tako da smo se ponovno resetirali, ovog puta malo žešće.

Sutradan smo se nakon doručka uputili u MOC, gdje se već godinama održava High End. Inače je četvrtak rezerviran uglavnom za novinare i trgovce tj. poslovne partnere tako da je tog dana i nešto manja gužva. Službeni dani za posjetitelje su petak, subota i nedjelja. S obzirom na to da smo imali odvojenog posla, tu smo se rastali i dogovorili da se vidimo tek na kraju dana. Osim toga, imao sam dogovor i s momcima iz Sonus Arta koji su mi omogućili odlazak na europsku premijeru novih Bowers & Wilkins 800 D3 zvučnika.

Pogled na jedan od dva glavna ‘trga’ High End sajma.

Za razliku od prethodnih godina kada sam krenuo od prizemlja pa prema katovima gdje se, realno gledajući, događaju najzanimljivije stvari, ove sam krenuo obrnutim putem. Stvar je u tome što je zadnjih godina ispalo da sam na kraju obilaska sajma nekako propustio obići upravo neke od najzanimljivijih soba na katu. Umor i prehodani kilometri utječu na koncentraciju i takvo što je neminovno. E, da se to ne bi ponovilo, krenuo sam od vrha, unaprijed se tješeći da ako propustim tamo nekog kineskog proizvođača kabela u prizemlju, suza se neće spustiti niz obraz.

Četvrtak je dan rezerviran samo za novinare i poslovne partnere, kada se ne očekuje veća gužva. Pa ipak, broj posjetitelja govori suprotno.

Ako nekoga zanima ovogodišnji High End u brojevima, evo par podataka. Više od 500 izlagača iz cijelog svijeta, predstavljalo je na 28.000 m2 više od 800 brandova. Time je srušen rekord, ali i dosegnut limit samog MOC-a tako da su svoju priliku morali propustiti mnogi izlagači. Ukupan rast naspram prošlogodišnjeg sajma iznosi 2%, a vjerojatno bi bio i veći da nije kapacitet popunjen. Kako će to izgledati sljedeće godine i gdje će se potražiti dodatni prostor, iskreno ne znam, ali sam siguran da će ga naći.

Ako uzmete u obzir i to, da se paralelno s High End sajmom odvija još jedan HIFI show u obližnjem Marriott hotelu (propustio sam ga ove godine) te da su ‘razbacane’ razne prezentacije po ostalim dijelovima grada, cijela priča oko HIFI-ja dobiva daleko veći značaj.

Ova dva momka su prehodali kilometere i kilometre ne bi li posjetitelje zabavili sviranjem. Samozatajni, odradili su vrhunski posao svirajući odličnu jazz i tango glazbu.

Atmosfera na sajmu je izvrsna i dobre vibracije se osjećaju gdje god da se nađete. Izlagači su mahom ljubazni i susretljivi, organizacijsko i ugostiteljsko osoblje također, i zaista ne pamtim niti jednu situaciju za koju bih mogao reći da mi je ostavila osobito gorak okus u ustima.

Najveći dio izlagačkog prostora zauzimaju domaći, odnosno njemački izlagači. Slijede ih američki, engleski, japanski, francuski, itd. I dalje je prisutan značajan broj dalekoistočnih proizvođača, naročito iz Kine. Uporno se pojavljuju i pokušavaju uloviti korak sa zapadnjačkom high-end HIFI braćom. U tom nastojanju, guraju svakakve proizvode, mahom upitne kvalitete. Primjerice, nagledao sam se gramofona koji izdaleka izgledaju kao milijun dolara, da bih tek pažljivijim promatranjem uočio nedorađenost, površnu obradu, izostanak finesa i da ne nabrajam dalje.

Slična je stvar i s audio kabelima, pojačalima i ostalim HIFI uređajima. Većim se dijelom proizvodnja temelji na kopiranju proizvoda poznatih svjetskih brandova uz značajnu uštedu na samim materijalima. Čast izuzecima koji su se potrudili prikazati nešto originalno ili nešto što dobro zvuči i izgleda.

Made in China – Teška gramofonska artiljerija za manje od 5.000 eura. Preskupo.

Kako je kopiranje ozbiljnog zapadnjačkog high-enda očito prevelik zalogaj, naglasak je stavljen na jednostavniju elektroniku, od slušalica, D/A pretvarača, kabela, konektora, raznih audio dodataka pa sve do gramofona. U prijevodu, ono što vam primjerice nudi Nijemac ili Amerikanac za 3.000 eura, Kinez će vam ‘istu’ stvar ponuditi za manje od 1.000.

Što se tiče globalno poznatih imena, na High Endu su više-manje bili svi prisutni. Bowers & Wilkins standardno izostaje, baš kao i Wilson Audio, ali oba imaju izvrsno razvijenu prodajnu mrežu u Njemačkoj tako se njihovi zvučnici zahvaljujući distributerima mogu vidjeti i čuti na više mjesta. Slična je stvar i s ostalim većim imenima koja se nisu samostalno predstavljala, već putem distributera.

Nizozemska Kharma predstavila je drugi najbolji zvučnik u ponudi – Enigma Veyron EV-2, s cijenom od 350.000 eura. Pojačala nisu uključena u cijenu.

Većini posjetitelja, pa tako i meni, jasno je da je ekskluzivna ponuda namijenjena kupcima visoke platežne moći. Govorim o sustavima od 100.000 eura pa nadalje. Takvih ste sustava mogli čuti gdje god da ste se okrenuli. Ustvari, kad malo bolje razmislim, basnoslovno skupi sustavi se na ovakvom sajmu podrazumijevaju i da stvar bude bolja, očito kupci postoje. Tome u prilog ide činjenica kako se iz godine u godinu predstavljaju novi i sve skuplji modeli zvučnika i prateće elektronike.

Gramofoni su i dalje u zamahu i mogli ste vidjeti modele čije cijene nerijetko prelaze desetine tisuća eura. Japanski TechDAS s modelima Air Force III, Two, One i premijerno predstavljenim Premium, ulaze u svijet nedohvatljivog (cijene najboljih modela prelaze iznose od 100.000 eura), baš kao i njemački Transrotor ili japanski Kondo s modelom Ginga. Tu su i manje poznata imena poput Tone Tool, čiji najjači modeli koštaju od 109.000 eura pa nadalje. Popis se nastavlja, ali u njemu za neko čudo nisam vidio njemački Clearaudio koji se već godinama šepuri sa Statement modelom i cijenom od oko 200.000 eura.

Bez automobila nema ni High End sajma. Njemački Burmester parkirao je nekoliko sportskih automobila ozvučenih njihovim audio sustavima. Nisam ulazio.

U tom vanzemaljskom svijetu, zbrku je napravio austrijsko-češki ProJect, koji je predstavio modele za normalne ljude što znači da možete već za 500-tinjak eura kupiti solidan gramofon, dok za 1.000 ili 2.000 eura kupujete odličan analogni izvor. Rekao bih da je upravo ProJect jedan od posljednjih Mohikanaca koji još uvijek razmišlja o audiofilima srednjeg sloja.

Bilo je tu još kvalitetnih proizvođača gramofona poput Brinkmann, Kuzma, Dr. Feickert, Bergmann, Thorens, Avid, i drugih. Mobile Fidelity Sound Lab, poznatiji kao izdavač vrhunski obrađenih glazbenih izdanja na CD-ima i vinilima, također je debitirao svojim MOFI modelom gramofona.

Odlični Oehlbach Scream Anniversary stalci za slušalice ponudili su odmak od standardne, dosadne ponude stalaka.

Nosači zvuka mogli su kupovati na više mjesta i ponuda je bila zaista impresivna a pogotovo na štandu Sieveking Sounda koji je nudio audiofilska izdanja Reference Recordingsa, MOFI-ja, Audio Fidelityja, JVC XRCD-a, FIM-a i drugih. Cijene su varirale tako da ste mogli proći odlično, ali i s opeklinama na prstima poput mene kada sam odlučio izdvojiti za limitirano, dvostruko LP izdanje Milesa Davisa, Kind of Blue, u izdanju Mobile Fidelity Sound Laba na 45 okretaja.

Međutim, u cijeloj ponudi najkorektniji mi se učinio britanski Naim Label koji je značajno snizio cijene samo za sajamske prilike. Na svom štandu, prodavali su CD-e po 10 eura, a vinile od 10 do 20 eura. Primjerice, trostruki 180-gramski LP album Charlieja Hadena – The Private Collection, iznosio je 15 eura što je zaista sjajna prilika za sve koji vole jazz glazbu.

High End sajam pratila je impresivna ponuda različitih nosača zvuka.

Za razliku od mene, Nijemci su grabili ploče i CD-e kao da sutra ne postoji. Kupiti kao od šale 20-ak CD-a u nekom audiofilskom izdanju, po 20 i 38 eura, dovoljno govori o standardu, ali o tome da se glazba kupuje tj. ne skida se.

Četvrtak ću najviše pamtiti po slušanju novog Bang & Olufsen referentnog zvučnika – Beolab 90 (oko 80.000 USD). Dvoličnost ove danske tvrtke koja gotovo s gnušanjem odbacuje sve termine koji se vežu uz pojmove ‘high fidelity’, ‘high-end’ i ‘audiofil’ te koja nigdje ne spominje kako su njihovi zvučnici namijenjeni upravo audiofilima, nego običnim ljubiteljima glazbe, dosegla je vrhunac na ovom sajmu već samim pojavljivanjem.

Beolab 90 – Novi Bang & Olufsen referentni zvučnici u koje je ugrađeno više zvučničkih jedinica, nego u 10 zvučnika sa susjednih štandova.

Odabir glazbenog materijala bio je itekako audiofilski i prezenter se svojski trudio objasniti kako njihovi zvučnici imaju sve što jedan audiofil treba čuti. Govorimo o timbru, dubini, teksturi, širini, transparentnosti i ostalim audiofilskim pojmovima. Zvučnici su ružniji uživo nego na fotografijama i prema onom što sam imao prilike čuti, ne opravdavaju astronomski visoku cijenu. Daleko od toga da su zvučali loše, naprotiv, trebalo bi im dati šansu u nekim drugim i trećim okolnostima, ali pišem o onome što sam tog dana čuo.

U prvim je redovima sjedio Laurence Dickie, glavni konstruktor zvučnika Vivid Audija i po mom sudu konstruktor najljepših zvučnika ikad napravljenih – Bowers & Wilkins, Model Nautilus. Nakon što je napustio sobu u isto vrijeme kada i ja, ukazala se prilika da se pozdravimo i malo pročavrljamo. U jednom trenutku sam ga pitao kako mu se čini zvuk Beolaba 90, na što je diplomatski odgovorio – da je impresioniran inženjerskim pristupom. Meni dovoljno.

Laurence Dickie – legendarni konstruktor zvučnika koji je uspješnu karijeru započetu u Bowers & Wilkinsu nastavio u Vivid Audiju. Srdačan i druželjubiv, jedna je od najpozitivnijih osoba koju možete sresti na High End sajmu.

Prvi dan završio sam ručkom u restoranu koji se nalazi u sklopu centra te nakon toga pokazao neodoljivu želju da otiđem u hotel. Posljedice prošlovečernjeg resetiranja uzele su maha i osjetio sam konkretan umor. Inače dobro organiziran besplatan prijevoz autobusima od MOC-a do nekih od hotela, na moju nesreću nije ove godine obuhvaćao Leonardo hotel tako da sam na kraju pričekao momke iz Sigme Audija da završe sa svojim sastancima pa s njima krenuo u hotel. O taksiju nisam previše razmišljao jer vozači putnike masakriraju motornom pilom prilikom naplaćivanja vožnje.

Zabavan je bio trenutak kada sam upitao vozača autobusa ide li u smjeru mog hotela. Kako ne znam njemački, pitao sam ga na engleskom. Ispalo je da ga pitam na svahiliju jer me upitno gledao i mrmljao u bradu. Okej, od njega ništa. Izašao sam i ušao u drugi autobus koji je također čekao vrijeme polaska. Ista stvar, i ovaj me gledao kao da pričam vanplanetarnim jezikom. Povukao sam se, da bi u sljedećem trenutku obojica izašla van, prišla jedan drugom i započeli razgovor – Onda, š’a ima, đe ćeš? – Rekoh – Momci, pa što ne kažete da pričate naški?!

Lyravox Stereomaster 200 zvučnički sustav, vjerojatno najveći soundbar na svijetu, ujedno i najskuplji. Cijene se kreću od 24.800 eura naviše.

Iako me po povratku u hotel ekipa iz Sigme Audija pitala želim li im se pridružiti na večeri s njihovim poslovnim partnerima, odlučio sam ostati u hotelu. Currywurst i točeni Paulaner u baru, zatim tuš, krevet i obrada fotografija uz sinkronizirani Indiana Jones na TV-u bili su dovoljni za jedan dan.

Predivan pogled na Minhen sa zadnjeg kata Leonardo hotela i na zalazak sunca. Nažalost, zbog sigurnosti gostiju nisam mogao otvoriti prozor kako bih napravio bolju fotografiju. Tko zna, možda se netko ranijih godina bacio sa sedmog kata kad je vidio cijene na High End sajmu.

U petak je već bila osjetno veća gužva, pogotovo iza 12 sati. Hodnici su bili krcati, neke sobe ispunjene do kraja, a u vrijeme ručka čekalo se po pola sata na red za obrok. Uzeo sam si to pravo da ne moram ući u baš svaku sobu i da ne moram čuti ono što sam već ranijih godina slušao. Takvom odlukom pojednostavio sam si život i fokusirao se na ono što me uistinu zanima. Osim toga, dobio sam na vremenu koje u ovim uvjetima i na ovoj kvadraturi život znači.

Hodnici sajma već su u petak bili pretrpani a u subotu se očekivao još veći broj posjetitelja. I onda mi netko kaže kako je high-end industrija mrtva i nikoga ne zanima.

Jedan od najboljih sustava koje sam imao prilike slušati bio je složen od japanske Kondo elektronike i njemačkih Kaiser Kawero! Classic zvučnika. Fluidan zvuk, popraćen izvrsnom dinamikom, brzinom i organskom reprodukcijom instrumenata, natjerali su me da se zadržim u toj sobi duže od predviđenog. Sustav je briljirao u iznošenju detalja i općenito glazbenog djela. Cijena sustava debelo prelazi pola milijuna eura i ne bih ulazio u to vrijedi li te novce jer to nema nikakvog smisla. Cijena je takva kakva je i samo je pitanje možete li si to priuštiti ili ne.

Kondo/Kaiser Kawero!.

Wilson Audio zvučnici, modeli Alexia i Sasha 2, također su se našli u dva izvrsno složena sustava, pogotovo Alexia u kombinaciji s Nagra elektronikom. Pun zvuk, bogat u zvučnoj pozornici, dinamičan i transparentan. Bio je pravi užitak slušati vokalne izvedbe koje su toliko uvjerljivo djelovale da sam u par trenutaka ostao raširenih očiju zakucan za stolac.

Wilson Audio Sasha 2/Wadax/Audio Research.

Nešto slabija, uvjetno rečeno, bila je Sasha 2 u kombinaciji s Audio Research i Wadax elektronikom. Ovo je bio prvi put da slušam ovaj model zvučnika, ali dovoljno da bih u mašti stvorio eventualnog nasljednika svojih Wilson Audio Sophia 3 zvučnika. Čudo s kakvom je lakoćom sustav izlazio na kraj sa složenim orkestralnim djelima i s kakvim osjećajem za prostornost. Zadržao bih se i duže da nisam izgubio strpljenje čekajući da prezenter izmoli krunicu ne bi li pokrenuo Wadax CD player. Kompa bok, sretno i vidimo se nagodinu!

Vrijedi spomenuti i Magico M-Project zvučnike i Soulution elektroniku. Ogromna pozornica, precizna zvučna slika i izuzetna dinamika plijenile su pozornost. Žao mi je da u sobi nije vladala tišina nego žamor s hodnika jer je netko stalno ulazio ili izlazio, drugi su pak razgovarali, komentirali, itd. Trenutke uživanja lovio sam na mahove, odnosno kad je zavladala tišina i kad sam mogao čuti detalje u snimci, osjetiti zrak oko instrumenata i finu slojevitost. Samo za informaciju, M-Project je jubilarni model nastao povodom 10-godišnjice Magica. Izrađeno je svega 50 pari zvučnika a cijena iznosi oko 130.000 eura. Rasprodani su svi već po najavi u prvih mjesec dana.

Magico/Soulution.

Za razliku od standardnih modela, za ovaj su se koristile karbonske oplate u sendvič konstrukciji kako bi se smanjile vibracije aluminijskog kabineta. Berilijski visokotonac, veći je i prekriven s 5 mikronskih slojeva dijamantne prašine kako bi se postigla veća čvrstoća, dok srednjetonske i bas jedinice u sebi sadrže grafin – materijal otkriven tek 2005. godine i proglašen kao najčvršća tvar na planeti. Koristi se u kombinaciji s karbonom kako bi se povećala čvrstoća membrana. Dobavljač grafina potražen je u Japanu i trenutno nitko u audio industriji ne radi s takvim materijalom. Napustio sam sobu teturajući od cijene samog sustava koja ponovno prelazi parsto tisuća eura.

Za zvučnu senzaciju pobrinuo se i Harman Luxury Audio Group, predstavivši svoje nabolje zvučnike, JBL Project Everest DD67000 (oko 90.000 eura) u kombinaciji s Mark Levinson elektronikom, točnije s premijerno prikazanim novim No. 536 mono pojačalima, No. 526 pretpojačalom i No. 519 audio playerom. Cijenu novih uređaja nažalost ne znam, ali i ovo je sustav za koji vrlo lako možete kupiti stan solidne kvadrature u centru Zagreba.

Jbl/Mark Levinson.

U trenutku kada sam posjetio sobu, u ulozi prezentera nalazio se Todd Eichenbaum, razvojni inženjer Mark Levinsona. Prepoznao me i sjetio se našeg razgovora prije dvije godine, također na minhenskom sajmu. Bio je jedan od rijetkih koji je bio spreman pustiti glazbeni materijal koji sam ponio na USB sticku. Pola minute kasnije, prašio je sve u šesnaest Sing, Sing, Sing, Glenn Miller Orchestra. Sustav je zapanjujuće dobro odradio dinamičke otklone, pokazao brzinu i povezanost po cijelom spektru.

Trenutak za pamćenje – na najvećem svjetskom HIFI sajmu svira ‘Too Loud Sampler’! U jednoj drugoj sobi, prezenter me pitao prije nego što mi je pustio glazbu sa sticka – je li jako glasno snimljena. Go figure!

A kad već spominjem muke po USB-u, nisam se nikako mogao načuditi tomu da sam tek u dvije ili tri sobe uspio progurati svoju glazbu. Kako se veći dio izvora glazbe temelji na računalu, mogu razumjeti strah od virusa, ali zar ne postoje upravo zbog toga antivirusni programi?

Razlozi leže u činjenici kako su svi ti računalni sustavi osjetljivi te se rijetko kome da riskirati rušenje sustava i ostati u kritičnom trenutku bez glazbe. Takvo što se dogodilo ne nekoliko mjesta, a oni najhrabriji su mi priznali da su pola sata bili bez glazbe jer su morali resetirati računalo, podići cijeli sustav, itd. Ne moram vam pisati što znači ostati bez glazbe na jednom takvom sajmu. Istina je i ta da se dobar dio oslanjao na stream servise poput Tidala te im se nije dalo zezati s USB-stickovima. Ono, gurni si ga doma kad dođeš.

Posjetiteljima se nudilo na isprobavanje stotine različitih slušalica, svih cjenovnih razreda.

Da High End 2016 nije samo obilazak soba i sjedenje od sustava do sustava, dokazao je događaj u sobi u kojoj se našla američka jazz pjevačica Lyn Stanley. Riječ je dojučerašnjoj anonimnoj pjevačici koju je suprug nagovorio da se okuša u pjevanju s obzirom na familijarno bogato glazbeno zaleđe. Prvi album, Lost in Romance izbacila je 2013. godine i u vrlom kratkom roku postala hit među ljubiteljima jazz vokalnih izvedbi.

Uspjeh je nastavljen 2014. godine, drugim studijskim albumom Potions koji se našao u čak 4 nominacije za Grammy nagradu te posljednjim, Interludes iz 2015. godine. Cijeli projekt oko Lyn Stanley vrti se oko teške audiofilske priče, počevši od toga da se glazba izdaje na CD-ima, SACD-ima, pločama i magnetofonskim trakama. Naravno, cijene su popularne tako da za ploču trebate odvojiti oko 60 dolara, dok za magnetofonsku traku, tričavih 675 dolara. Porez nije uključen.

Lyn Stanley.

Glavni mastering potpisuje živuća legenda glazbene industrije, Bernie Grundman koji zadnjih 20 godina radi, uz hollywoodski i u tokijskom studiju. Kako je posljednji album predstavljen prvi put upravo u Tokyju te da su Japanci generalno ludi za američkim jazz pjevačicama, ne čudi činjenica da se ove godine Lyn Stanley našla u sobi u kojoj je između ostalog svirao i japanski TechDAS Air Force Two gramofon (oko 32.000 eura).

Odlično raspoložena Lyn Stanley otpjevala je par pjesama s posljednjeg albuma, uspoređujući glas sa zvukom sustava. Drugim riječima glasom se borila protiv, Vivid Audio Giya 2 zvučnika, TechDAS gramofona i CH Precision elektronike (M1 mono pojačala, L1 pretpojačala, P1 gramofonskog pretpojačala, C1 D/A pretvarač i X1 vanjskim napajanjem za X1), odnosno protiv sustava vrijednog više od 350.000 eura.

Bila je to idealna prilika da se uvjerite da vrhunski HIFI sustav može vjerno prenijeti audio zapis. Naravno, prava bi bila stvar da je Lyn Stanley u toj sobi nešto snimila pa da smo potom slušali reprodukciju snimljenog materijala te radili usporedbu, ali ostaje činjenica kako je glas i u ovoj usporedbi ostao gotovo jednak.

Bilo je još dobrih sustava i mogao bih o njima još nekoliko dana pisati, ali se moram negdje zaustaviti. Prije nego što privedem reportažu kraju, moram izraziti nezadovoljstvo izazvano slušanjem sustava kojekakvih proizvođača koji silom svoje proizvode žele utrpati pod high-end. Jedan takav je švicarski Credo koji je premijerno predstavljao nove referentne zvučnike – The Cinema Reference.

Credo – The Cinema Reference. Najveće (neugodno) iznenađenje sajma.

Ne znam ni sam zašto, vjerojatno da malo odmorim noge, sjeo sam u sobu gdje su zvučnici svirali i potrošio nekih 10-ak minuta na slušanje. Naravno, i ovi su se bojali mog USB-a kao vrag tamjana pa sam slušao glazbu po njihovom izboru. Bezveze, nepovezano, neprecizno, s nejasnom porukom u zvuku i da ne nabrajam dalje. Kad sam pitao što pokreće zvučnike, otkrili su mi zavjesu među zvučnicima iza koje su se u nekom koncertnom kovčegu na kotačima nalazila neugledna pojačala. Inače, riječ je o modularnom sustavu koji se slaže prema veličini sobe i želji kupca, a cijena izloženog sustava iznosila je, pazite sad – 440.000 eura! Dvaput sam pitao, dvaput mi je potvrđeno.

Da nisam već u četvrtak bacio uho na nove Bowers & Wilkins 800 D3 zvučnike od 30.000 eura, možda bih drugačije gledao na stvari. Na svu sreću jesam, pa mi se novi zvučnici od Tidala, Bang & Olufsena, Kaiser Kawera, Avida i ostalih čine nerealno visokim. Svi navedeni su blizu ili prelaze iznose od 100.000 eura. O nizozemskoj Kharmi da i ne govorim čiji zvučnik iz referentne serije, Enigma Veyron EV-2, košta 350.000 eura.

Dobra vijest u cijeloj priči je ta, da nisam primijetio neka imena koja su prethodnih godina cijenom tražila mjesto u high-endu. Izgleda da su kratko plesali i ubrzo izgorjeli u postizanju tog cilja. Kad se samo sjetim kojekakvih horni, rogatih pojačala, čudnovatih gramofona, a sve u cjenovnom razredu ‘sretnih dobitnika na lotu’.

Gotovo na svim izlagačkim mjestima naišao sam na susretljivost, pogotovo ženskog dijela. Ne biste vjerovali, ali jedan osmijeh čini čuda!

S druge strane, posebno me veseli da na jednom sajmu kao što je ovaj, još uvijek se pojavljuju proizvođači konzumne elektronike i jednostavnih HIFI sustava. Posljedično, možete isprobati i čuti uređaje za normalne novce. Govorim o slušalicama, desktop pojačalima, D/A pretvaračima, gramofonima, zvučnicima i svemu ostalom što vam treba za uživanje u slušanju glazbe. S obzirom na to da za takve uređaje postoji velik (kupovni) interes, daleko veći od onog u high-endu, vjerujem da ćemo i ubuduće na minhenskom High End sajmu gledati novosti iz tog segmenta.

ProJect RPM 1 Carbon gramofon – S cijenom ispod 500 eura, predstavlja izvrstan ulaz u svijet analognih izvora.

A kad smo već kod novosti, ove ih je godine zaista bilo napretek. Uz ranije navedene, Dynaudio je predstavio novu Contour seriju zvučnika, Micromega ‘All in one’ uređaj s ugrađenom asinkronom ethernet vezom, Elac je obilježio 90-u obljetnicu s novim referentnim zvučnikom – Concerto, i s novim gramofonom Miracord 90 Anniversary, Gryphon je premijerno prikazao dva nova zvučnika, referentni Koto i kompaktni Mojo S, Marantz također ima nove uređaje, PM-10 integrirano pojačalo i SA-10 SACD player, DALI je osim novog centralnog zvučnika iz Rubicon serije, nakon trogodišnje pauze predstavio 4. izdanje CD-a iz vlastite produkcije. Audiofili će ovu informaciju znati cijeniti. Sve nabrojano je tek dio noviteta i zaista mi je žao ako sam nešto preskočio.

Augistiner restorani – Uz restorane ostalih pivovara (Paulaner, Franziskaner, Hacker-Pschorr…), nezaobilazna su mjesta ako želite u Minhenu povoljno i dobro jesti.

Petak sam završio odlaskom u centar gdje sam sjeo u Augustiner na večeru tj. pečenu svinjsku koljenicu sa salatom od kupusa i pšenično pivo. Za mene je to dio nezaobilaznog folklora u Minhenu. Umor je ponovno napravio svoje pa sam se uputio u hotel gdje sam se sreo s ekipom iz Sigme Audija koja se vraćala s još jedne poslovne večere. Pogađate, ponovno smo pritisnuli ‘reset’ tipku.

Sutradan ujutro otišli smo do grada, uživali u prekrasnom i toplom danu, obilazili dućane u kojima se nakon High End sajma nekako sve činilo jeftinim. Potrpali smo se oko 13 sati u auto, duboku udahnuli i krenuli za Zagreb. Time je naša minhenska avantura završila, odnosno, molili smo da ne započne još jedna na povratku.

Daniel, Igor i Rycky – ekipa za očevid s kojom sam stigao u Minhen i proveo nezaboravne trenutke. Momci, hvala na prijevozu, bilo je nezaboravno!

Ako volite HIFI kao takav i zanima vas što ima novog te kako ljudi žive u paralelnom svemiru, minhenski High End je obavezno gradivo i destinacija. Želite li pak potražiti smisao u cijelom događaju, pogotovo u cijenama, radije ostanite doma.

Što se mene tiče, ove sam godine ponovno uživao hodajući svim tim silnim kvadratima. Sreo sam moge poznanike, zabavio se u dobrom društvu, naslušao se svakakvih sustava i nagledao stvari koje ne mogu nigdje drugdje vidjeti. Konačno, vratio sam se u Zagreb zadovoljan i sa željom da se u Minhen što prije vratim pa čak i po cijeni da ponovno guram auto u tunelu. Dobro, sad već malo pretjerujem.

[Show slideshow]

1 2 ... 7 ►