Zagreb, 2.2.2016. - Mala dvorana Vatroslav Lisinski.
Prošlo je više od dva tjedna od nastupa James Carter Organ trija u Maloj dvorani Vatroslav Lisinski, a ja još uvijek osjećam miris paljevine, pepeo u plućima i vidim publiku kako s opeklinama trećeg stupnja viče – još!
Koncert je bio danima unaprijed rasprodan što je u neku ruku i bilo za očekivati s obzirom na to da je James Carter već nastupao pred zagrebačkom publikom i otprilike se znalo kakav se program očekuje. No, prilično sam siguran da se većina našla između dvije spuštene rampe te potpuno nemoćno i nespremno dočekala udarac gorućeg vlaka iz Detroita. Među žrtvama sam bio i ja.
Mladen Pejković i Kruno Domaćinović.
Koncertna večer počela je nastupom novoosnovanog DOG Project jazz sastava (Drums, Organ and Guitars) kojeg čine Neven Frangeš, Kruno Domaćinović, Borna Šercar i Mladen Pejković, osnivač sastava čija se glazba temelji na jazz rocku i fusionu ’70-ih godina s primjesama eksperimentalne glazbe.
Borna Šercar.
Momci su žestoko zaprašili i pružili pristojan uvid u ono što nas je te večeri očekivalo. Doduše, na uho entuzijastičan nastup na trenutke se pretvorio u neartikuliranu galamu uvelike potenciranu nerazgovijetnim razglasom. Nastup bih ocijenio kao solidan, ali daleko ispod očekivanog kvalitativnog nivoa, a tim više što sastav uglavnom čine značajna imena domaće glazbene scene.
James Carter.
No nastavak je ponudio sasvim drugu sliku. Od prve note pa sve do posljednje, James Carter Organ Trio ponudio je majstorske bravure na kolektivnom i solističkom nivou. Iako je bez ikakve sumnje najviše pažnje privukao karizmatični James Carter svirajući 3 različita saksofona, ovacije također idu u smjeru Gerarda Gibbsa na orguljama i Alexa Whitea na bubnjevima.
Alex White.
Iznimno dobro uigran trojac, besprijekorno je međusobno komunicirao, ne dozvoljavajući niti najmanji glazbeni lapsus. Spojili su se u jedno i to je publika jasno osjetila te postala četvrtim članom sastava. Rijetki su takvi, kolektivni duhovni trenuci u jazz glazbi i kada se dogode, obično ostaju u sjećanju za cijeli život. Nešto slično sam zadnji put osjetio slušajući Ornette Colemana u Perugi na Umbria Jazz festivalu kada su također munje sijevale Arenom Santa Giuliana. Bilo je to prilično davno, negdje 2008. godine, ali dovoljno snažno da pamtim kao da bilo jučer.
Osobno me oduševila sposobnost James Cartera da svaki od tri saksofona (tenor, sopran i alt) pretvori u instrument koji nadilazi zvuk instrumenta kakvog poznajemo. Kad čujete zvuk električne gitare ili ptičji pjev iz saksofona, ne preostaje vam ništa drugo nego da se zapitate – kako je to moguće?! Odgovor se nalazi u plućima i fantastičnoj tehnici kojom Carter vlada. Svoje tijelo u potpunosti spaja s instrumentom. Rijetko viđena sposobnost omogućava mu odlazak u dimenziju rezerviranu za najveće glazbenike.
Poseban šarm cijeloj priči daje sam Carter kao izvrstan zabavljač koji zna tjelesno komunicirati s publikom i pritom se izvrsno zabaviti. Naravno, to samo govori koliko voli to što radi i s kakvim užitkom nastupa. No ništa manje nije ni Gerard Gibbs na orguljama bio raspoložen. Cijelu večer nije skidao osmijeh s lica, a u nekim sam trenucima stekao dojam kako u svom paralelnom svemiru svira privatni koncert života za samoga sebe.
Gerard Gibbs.
Par opakih solaža opalio je Alex White na bubnjevima, posebice drugu. Čvrstim i energičnim, ubitačno brzim i izrazito dinamičnim udarcima probudio je Mr. Hydea u sebi i pokazao kako je Garfieldovski izraz lica zamka za nepoznavatelje ovog sjajnog bubnjara.
Iako se dobar dio kompozicija oslanjao na temelje glazbe Djanga Reinhardta s početka prošlog stoljeća, improvizacijama i svojstvenim free jazz stilom, James Carter je ponudio moderan jazz koji korača miljama ispred svog vremena te svrstava Cartera među najbolje jazz saksofoniste današnjice.
E sad, što se tiče ovakvog koncerta i koncerata uopće, možete imati doma ne znam kakav audio sustav, ali ovakvu ekstazu nećete doživjeti. Pišem iz svoje, audiofilske perspektive i svog sna da u vlastiti dom preselim izvođače. Iako sam na stranicama bloga pisao o demistifikaciji i objasnio kako su u pitanju dva svijeta koja suštinski ne treba uspoređivati jer svaki ima svoje prednosti i mane, moram naglasiti kako mi ovakav koncert, ovakve amplitude ne bi predstavljao užitak za slušanje iz kućnog naslonjača. Sasvim sigurno ne na ovakvoj glasnoći.
Nemoguće je postići, jer tehnologija naprosto ne dozvoljava, takvu visokovjernost zvuka, odnosno uvjerljivost instrumenata i dinamiku. Možda će sad audiofili koji čitaju ovaj tekst zaključiti kako otkrivam toplu vodu i s podsmjehom reći – dobro jutro, Kolumbo, ali činjenica je da se na ovakve koncerte mora otići ako se želi ući u srž glazbe, u ovom slučaju, James Carter Organ trija.
Zaključio bih kako sam prisustvovao jednom od najboljih jazz koncerata koje su moje uši čule te da nisam baš siguran da će se takvo što uskoro u Zagrebu ponoviti. Sve pohvale organizatorima koji su se svojski potrudili da čujemo najbolje od jazza što se danas može čuti. Nastavak ciklusa također nudi nova jazz uzbuđenja, stoga bacite pogled na raspored koncerata i uživajte u onome što tek dolazi.
Najveće i neočekivano iznenađenje sam doživio kad sam došao doma i izvadio stvari iz džepova. Među njima je bila karta za koncert koja je očito stradala u istom požaru kao i ja. No za razliku od sebe, kartu nisam liječio. Neke rane se ne diraju, zar ne?
Review je površan, autoru očito nedostaje utakmica u nogama.
Gdje je tvoj?
Fina recenzija Nebojša, izgleda da je Carter snagom svog zvuka opet izuo iz stolica prvih par redova dvorane … Ali, “jazz koji korača miljama ispred svog vremena”, tak nekaj ne postoji od drugog vala jazz avangarde 70tih. :) James Carter je nedvojbeno vlasnik apsolutne tehnike na instrumentu, snažnog tona, genijalne imaginacije i široke sfere jazz interesa (od swinga, bebopa, … do free jazza), svira dugo sa svojim sastavom i uigrani su telepatski, tak da nijanse kvalitete koncertnog nastupa ovise samo o razini trenutne inspiracije glazbenika, koja je čitam ovaj put bila na vrhuncu. U prošlim nastupima u zg, osobno najbolji je također bio u organ trio izvedbi, tri je snažan jazzbroj. Sad mi ostaje žal kaj nisam išel. Lp
Hvala Igore, cijenim tvoj komentar a tim više što znam da ako se netko uživo naslušao free jazza na sjevernoj hemisferi, onda si to upravo ti. Iz moje perspektive i u kontekstu avangarde, Carter zaista spada među najbolje jazziste koje sam slušao, odnosno koje moje uho može provariti. :) Stoga, slažem se da je moja rečenica subjektivne naravi.
U svakom slučaju, vjerujem da bi i ti uživao u koncertu, zaista je bio maestralan. Pozdrav!
Možda nije jazz koji korača miljama ispred svog vremena, ali mi se čini da je glazbenik koji svojom virtuoznošću korača miljama ispred drugih – na bilo kojem instrumentu. Vjerojatno jedan od najvećih glazbenih virtuoza svih vremena. Naravno, to ne znači da nije bilo koncerata na kojima sam više uživao bez obzira na skromniju tehniku izvođača.
Vjerojatno bi bilo ispravnije da sam napisao ‘James Carter je ponudio moderan jazz koji korača miljama ispred SVOJIH SUVREMENIKA.’ Tada bi bilo jasnije na što sam u stvari ciljao. S tvojom posljednjom rečenicom slažem se u potpunosti.
Vuki, imam i ja stotine koncerata van HR u nogama i moram napisati da, po meni, nije toliko daleko od istine, koliko se cini.
Jasno, povjerovati da se to dogada nakon Birda, Younga, Tranea, Hawka, Handersona etc, etc, etc., uz zivuce Shortera, Rollinsa, Lloyda… pa i Redmana ako… je preteško:)
Nebac,
uz pohvalu za tekst, ne znam sto bih nadodao…
pa cu samo citirati dvije stvari u kojima se slazemo, a koje u isto vrijeme drzim najvaznijima;
“nadilazi zvuk instrumenta kakvog poznajemo”
“prisustvovao jednom od najboljih jazz koncerata koje su moje uši čule”
Take care friende;)