Zagreb, 10.3.2016. - Mala dvorana Vatroslav Lisinski.
Iako o nastupu Jean-Luc Ponty Dua pišem s konkretnim vremenskim odmakom, ostaje činjenica da je program Jazz.hr-a ponudio još jedan odličan koncert. Pred zagrebačkom publikom nastupio je najpoznatiji jazz-rock violinist, Jean-Luc Ponty u duetu s pijanistom Williamom Lecomteom.
Za razliku od prethodnog koncerta, James Carter Organ trija, za koji se tražila karta više, Mala dvorana V. Lisinski ostala je dobrim dijelom prazna, ali rekao bih da to ide na dušu upravo svih onih koji su kalkulirali ili dvojili o kvaliteti ovog koncerta.
Jean-Luc Ponty i William Lecomte.
Naime, iz najave je bilo jasno kako će se Jean-Luc Ponty s dugogodišnjim suradnikom predstaviti u jednostavnijem izdanju, odnosno bitno drugačijem od onog po kakvom ga većina poznaje i pamti. Međutim, upravo ovakva duo kombinacija intimnijeg karaktera, pružila je priliku da oba glazbenika dođu do punog izražaja u predviđenom koncertnom vremenu.
Neposredno prije samog početka, predsjednik Upravnog odbora Porina i hrvatski glazbenik, Neven Frangeš, uručio je Jean-Lucu Pontyju nagradu Porin za posebna dostignuća u glazbi (Special Merit Award). Rekli bismo, mali korak za čovjeka, ali velik za Porin.
Prvi dio koncerta ponudio je kvalitetnu glazbu, premda moram priznati kako u tim trenucima nisam dosegnuo emotivni tonus. Slušali smo većim dijelom kompozicije s albuma ‘The Atacama Experience’ iz 2007. godine poput: Euphoria, Back in the ’60, Point of no return i Without regrets. Neosporne su sviračke kvalitete oba glazbenika, baš kao i odlična uigranost, ali imam osjećaj da je taj dio ponudio više školski primjer uspješne transformacije glazbenog predloška i suradnje od odlaska u nepoznat teritorij jazz glazbe.
Subjektivno gledajući, nisam se mogao oteti dojmu da nedostaje ‘netko’ treći na pozornici koji će dati vjetra u jedra pa da glazbena predstava poprimi nešto življi, svježiji karakter.
No nastavak je bacio prilično drugo svjetlo na oba glazbenika, pogotovo u trenucima kada su zablistali u solističkim nastupima. Fino i odmjereno, s izrazitim osjećajem za instrumente koje sviraju, pružili su trenutke za pamćenje. Možda očekivano, prednost bih ipak dao Jean-Lucu Pontyju na violini kojom je plovio kroz koncertnu dvoranu sigurnim i mirnim morem.
Uživao sam u svakom potezu gudala i upijao glazbu iz koje se vidjela sva veličina i majstorstvo Jean-Luca Pontyja. Bez ikakve sumnje, u tim sam trenucima slušao izvanserijsku izvedbu koju ću dugo pamtiti.
Koncert je završio stavkom iz albuma ‘Enigmatic Ocean’ iz 1977. godine, ‘The struggle of the Turtle to the Sea’. Još jednom umjerenom izvedbom, zaokružena je cjelina nastupa kojeg u konačnici mogu ocijeniti kao vrlo dobrim.
Svi koji prate moj blog i čitaju utiske s koncerata znaju da se u tekstovima često kritički osvrćem na razglas. Ovog puta nemam većih primjedbi i rekao bih da je odrađen solidan posao. Moglo se sve više-manje razgovijetno čuti što je dodatno išlo u prilog obojici glazbenika.
Na kraju moram još jednu stvar napomenuti, a to je da Jean-Luc Ponty, bez obzira na respektabilne godine (73), i dalje putuje svijetom i nastupa. Koliko vidim, samo će u svibnju održati 16 koncerata u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi što me navodi na razmišljanje kako sam imao priliku slušati onu vrstu glazbenika koji pripadaju živućim legendama. Možda zvijezde takvog kalibra s godinama mijenjaju intenzitet svjetla, ali sjaj sasvim sigurno ne.
