NA TESTU: KEF Blade Two zvučnici

Proteklih mjeseci, gotovo potpuno neočekivano, pojavila se prilika da u svom sustavu testiram zvučnik koji posljednjih godina već samim izgledom daleko odskače od konkurencije. Riječ je o KEF Blade Two zvučnicima, derivatu Blade koncepta i 225.000,00 dolara vrijednog Muon modela.

Moram priznati da sam za takav rasplet situacije imao više sreće nego bih se nadao jer Blade Two nisam očekivao tako skoro vidjeti na ovim prostorima. Doduše, postojala je mogućnost da se veći model, Blade, pojavi na jednom od prošlih Multipak izložbi, međutim to se na kraju ipak nije dogodilo.

Zahvaljujući Sigma Audiju, domaćem ovlaštenom distributeru KEF zvučnika, uspio sam Blade Two dobiti na dvotjedno testiranje. Možda prekratko za dublju analizu, ali opet sasvim dovoljno da se upoznam s karakterom zvučnika. Naime, u tom relativno kratkom vremenu koristio sam vlastitu elektroniku i nisam zvučnike testirao s još jednim pojačalom, pretpojačalom ili još jednim setom kabela. Međutim, za razliku od nedavno testiranog Sonus faber Amati Tradition zvučnika, kada se alarm uključio označivši laganu uzbunu i potragu za drugim pojačalom, Blade Two je već na prvu odlično sjeo na Pass kombinaciju.

Želja da jednog dana čujem Blade u svom sustavu traje od 2009. godine, odnosno od minhenskog High End sajma na kojem su tada zvučnici premijerno predstavljeni kao koncept. Doduše, već mi je tada bilo jasno da će sve ostati samo na želji jer takvi zvučnici ipak zahtijevaju veći prostor od mog kako bi pokazali što mogu. Utjeha i nova nada stiže 6 godina kasnije kada KEF na istom sajmu predstavlja manji model, Blade Two.

Ako se pitate što Blade Two čini tako posebnim zvučnikom i odakle tolika želja da u svom sustavu čujem baš taj zvučnik, odgovor se nalazi u nekoliko dijelova. Kao prvo, već me tada na High End sajmu privukao zvuk. Iako su se zvučnici našli u sajamskim uvjetima i prilično lošem akustičkom okruženju, dalo se naslutiti da je riječ o vrhunskom audio proizvodu. Nadalje, tu je izgled. Poput Muon modela, Blade Two (kao i Blade) izgledom predstavlja radikalan odmak od svih dosad dizajniranih KEF zvučnika, ali i od konkurencije koja se uglavnom i dalje drži ‘kutijastih’ oblika.

Nalik oštrici noža (eng. Blade), zvučnici komuniciraju sofisticiran i moderan dizajn. U prostoru djeluju kao skulpture koje će teško nekoga ostaviti ravnodušnim. Dizajn je nastao u suradnji s Ericom Chanom i ECCO Design, poznatom njujorškom produkt dizajnerskom kućom čije se ime veže uz AT&T, Panasonic, Lenovo, VW, Apple, Sharp, Swatch, Samsung i još na desetine drugih svjetskih poznatih imena, odnosno klijenata.

Konstrukcijski gledajući, Blade Two također nudi nesvakidašnja tehnička rješenja što je dodatni razlog zašto me privukao. U svaki je zvučnik ugrađeno 5 zvučničkih jedinica; četiri bas i jedna koaksijalna.

Na kabinetu se sa svake bočne strane nalazi par bas jedinica. Okrenute leđima, u radu poništavaju povratne vibracije i stojne valove unutar samog kabineta što ga čini izuzetno mirnim tijekom reprodukcije i kod većih glasnoća. Izbjegnuta je i potreba za korištenjem većeg prigušnog materijala koji može negativno utjecati na kvalitetu bas područja. No, najvažnije je to što je takvom konstrukcijom kabinet lišen koloracija tj. proizvodnje vlastitog zvuka uslijed vibracija.

Takva kontrola rezonanci dozvolila je konstruktorima da posegnu za lakšim materijalima za izradu, tako da svaki zvučnik teži svega 35 kilograma. Za usporedbu, iako značajno niža, Sophia 3 teži 75 kilograma. Valja uzeti u obzir i to, da se bas jedinice nalaze prilično visoko smještene u kabinet, što pomiče težište zvučnika. No, s obzirom na opisanu konstrukciju to ne predstavlja nikakav problem.

S prednje strane, ugrađena je Uni-Q koaksijalna jedinica. Riječ je o vlastito razvijenoj jedinici koja spaja srednjetonsku i visokotonsku. Membrana srednjetonca izrađena je od legure aluminija, magnezija i litija, dok je visokotonska izrađena od aluminija u dva sloja kako bi se postigla što veća čvrstoća. Visokotonska jedinica smještena je u centar srednjetonske, odnosno u idealnu akustičku poziciju. U pozadini je konstruiran poseban sustav kako bi eliminirao distorzije i zvučni tlak koji nastaje iza visokotonske jedinice. Dodatno je korištena patentirana tehnologija, tzv. Tangerine Waveguide, koja omogućuje visokotoncu daleko širu disperziju zvučnih valova od standardnih rješenja. Na membrani srednjetonske jedinice primjetna su rebrasta ispupčenja izrađena od polimera. I ovdje je riječ o rješenju kao bi se dodatno postigla čvrstoća membrane te izbjegla izobličenja u radu. Cijelu Uni-Q jedinicu prati snažni neodimijski magnet.

Skretnica je nižeg reda, sastavljena od najkvalitetnijih dijelova ručno spajanih. Umjesto klasičnih štampanih pločica, ovdje se koristi direktno povezivanje elemenata, slično PTP (point-to-point) ožičenju u cijevnim pojačalima. I u ovom je slučaju cilj isti, a to je skraćivanje puta signala ma minimum. Inače, Blade Two pokriva frekvencijski raspon od 40 Hz do 35 kHz (+/- 3 dB) s rezom na 320 i 2400 Hz. Osjetljivost zvučnika je 90 dB (2.83V/1m), dok je nominalna impedancija 4 Ohma te se prema specifikaciji ne spušta ispod 3.2 Ohma.

Zvučnike su donijeli momci iz Sigme i bacili se na posao. To znači da su ih izvukli iz kutija i krenuli s montažom dodatnih dijelova na kojima će stajati zvučnici. Ne mogu reći da tu nema posla, ali na svu sreću cijela stvar ide prilično glatko. Zanimljivo je i to, kako se na postolju zvučnika nalazi ugrađena mala libela koja omogućava idealno postavljanje zvučnika na šiljke.

Smjestili smo ih odokativno u prostoriji, odnosno u zoni gdje se nalaze Sophia 3 zvučnici, ali i gdje su se našli i drugi zvučnici koje sam dosad testirao. Naravno da sam se kasnije bacio na traženje optimalne pozicije u prostoriji. Međutim, nisam računao na to, da ću na taj posao potrošiti daleko više vremena nego što sam računao. Blade Two izrazito je zahtjevan zvučnik po pitanju smještaja i teško će kazniti neadekvatno pozicioniranje.

Gdje je problem? Prvenstveno su problematični bas refleks otvori smješteni na stražnjoj strani zvučnika. Isijavaju značajnu količinu zvučnog tlaka i ako nisu od stražnjeg zida udaljeni najmanje 1,5 m, u problemima ste s bas područjem. Drugi problem su same bas jedinice u zvučnicima. Kako su usmjerene prema bočnim zidovima, traže dosta prostora kako bi se razmahale.

Nažalost, moja je soba široka 3,75 m (uz dubinu od 8,5 m) što je za ovakav zvučnik donja granica po pitanju širine. S obzirom na to da govorim o bas području, bočni difuzori na zidovima ovdje ne pomažu. Bas ih jednostavno ne vidi. E sad, kad bih mogao u zidove ugraditi bas apsorbere, ili još bolje, kad bih mogao zidove pomaknuti za jedno 2 metra za svake strane, bila bi to neka druga, još bolja priča.

Ono što pak mogu, jest da sa zvučnicima zaplešem valcer do kasno u noć i tako nekoliko dana zaredom ne bih li im dao ono što traže. U mom se slučaju taj ples itekako isplatio jer sam našao mjesto koje me u konačnici nagradilo zvukom za pamćenje. Svaki se zvučnik našao 2,5 m ispred stražnjeg zida i 75 cm od bočnog, što znači da je razmak između zvučnika iznosio solidnih 2,25 m. Isprobao sam nekoliko varijanti, ali se na kraju pokazalo da najbolje rezultate daju okomito okrenuti na prednji zid. Dakle, bez zakretanja prema slušaču tj. u paraleli. Još jedna važna stvar je ta, da sam zahvaljujući ugrađenom DEQ-u u samom D/A pretvaraču u digitalnoj domeni smanjio bas. Kretao sam se u koracima po 1 dB i zaustavio se na -3 dB.

OK, nakon ovog dužeg uvoda, vjerujem da sad već većinu zanima ono glavno – kako Blade Two svira?

Kao i obično, uz nekoliko referentnih snimaka, koristio sam sav mogući glazbeni materijal koji mi je došao pod ruku. Stava sam da dobar zvučnik, pogotovo u ovoj klasi, mora sve jednako i kvalitetno reproducirati bez obzira o kakvom se glazbenom žanru radi. Očekivano, Blade Two u potpunosti je potvrdio moj stav.

Prvo što upada u uho jest fantastično srednjetonsko područje i povezanost s visokotonskim. Ta vražja Uni-Q jedinica zaista odrađuje nevjerojatan posao i ponaša se kao cjelina. Nema tu govora o nekoj invaziji detalja iz visokotonca koja slušača šamara poput probisvijet klinca na školskom igralištu. Riječ je o ogromnim informacijama izvučenih iz glazbenih zapisa u svojstvu pružanja maksimalnog užitka i uvida u glazbu. Ljudski glas zvuči frapantno uvjerljivo i zaista je podjednako užitak slušati solističke ili višeglasne izvedbe.

Primjerice, slušajući izvedbu tradicionalne američke pjesme, Down to the River to Pray u izvedbi Alison Krauss (Soundtrack ‘O Brother, Where Art Thou?’ – Lost Highway Records, 2000.), mogao sam osjetiti svu slojevitost izvedbe. Glas Alison Krauss, osim što je zvučao nevjerojatno uvjerljivo, našao se u izoliranom prostoru odvojenom od pratećeg gospel zbora. U tom sam zboru mogao jasno razabrati muške od ženskih glasova, ponovno u svom prostoru. Govorim o trenucima kad se trnci spuštaju niz kičmu, a dlake na rukama stoje uspravno poput Britanske kraljevske garde ispred Buckinghamske palače.

Lepršavost i uvjerljivost vokala odlično se ocrtala i u evergreenu Ronalda Isleyja, Close To You (Here I Am: Isley Meets Bacharach – DreamWorks Records, 2003.). Riječ je o pjesmuljku idealnom za Valentinovo ili za podlogu romantične večere uz svijeće, ali i za audiofilsko uživanje u osebujnom glasu Ronalda Isleyja. Kad krene titranje glasnica na najmanjim glasnoćama, a vi to možete čuti, oči se same od sebe krenu širiti i odjedanput Close To You prestaje biti pjesmuljak te poprima sasvim drugu dimenziju.

Što se tiče zvučne pozornice, teško je zamisliti bolje. Bez ikakve sumnje, po ovom je pitanju Blade Two najbolji zvučnik koji sam dosad slušao u svom prostoru. Je li tome zaslužna Uni-Q jedinica, ustroj kabineta, interakcija zvučnika sa sobom, mogu samo nagađati i najvjerojatnije sve ima zasluge, ali činjenica je da se zvuk rastegnuo u širinu i dubinu daleko van gabarita sobe. Ta se pozornica trapezoidno širi iza zvučnika, dok se središnja točka nalazi uvučena u pozornicu toliko duboko, koliko to dozvoljava snimljeni materijal. U prijevodu to znači da Blade Two može stvoriti iluziju da zvuk dolazi iz nevjerojatne daljine.

Što se događa u tom prostoru, odlično predočava kompozicija Water Girl, Zakira Hussaina (Making Music – ECM, 1987.). U jazz fusion albumu, isprepliću se klasični jazz i orijentalni instrumenti. Kompozicija kreće sa simulacijom kiše uz zvukove udaraljka, table i flaute. Svi instrumenti vrlo precizno ispunjavaju prostor i kreiraju ogromnu pozornicu. Iako možemo reći da se radi o tipičnoj ECM produkciji u kojoj se često stvari odvijaju onako kako ih ne bismo u normalnim okolnostima čuli, odnosno uživo, stvorena atmosfera doslovno očarava zvukovima.

Govoreći pak o realnim događanjima na pozornici, klasičan materijal daje najbolji uvid. Ovdje za primjer uzimam Švedsku rapsodiju Nr.1, op.19 (Midsommarvaka), Huga Alfvéna (Ports of Call, Minnesota Orchestra, Eiji Oue – Reference Recordings, 1997.). Kroz kompoziciju sam mogao steći uvid u izvrsno ocrtan i logičan raspored glazbenika na pozornici, ali i čuti izvrsnu dinamiku. Buđenje kompozicije kroz tihe razigrane note prelazi u glasnije dionice u transparentnom prikazu punog glazbenog kolorita.

U nešto više od 13 minuta koliko kompozicija traje, izmjenjuju se najrazličitiji klasični instrumenti, što između ostalog daje i izvrstan uvid u timbralnu točnost. Niti u jednom trenutku, pa čak i u onim najsloženijim, slika se ne urušava ili se instrumenti stapaju u nerazumljivu smjesu zvukova. Zahvaljujući tako preciznoj separaciji instrumenata, možete nesmetano pogledom pratiti što se događa u glazbenom djelu. Koliko je sve to impresivno, možda najbolje dočarava onaj trenutak kad vam nakon završnog krešenda dođe da zaplješćete nepostojećem orkestru iako znate da ćete u očima sporednog promatrača izgledati poput shizofreničara koji takve holografske trenutke doživljava na dnevnoj bazi.

Kako zvuči klavir, potražio sam na drugom materijalu, odnosno na albumu Nojima plays Ravel (Reference Recordings, 1990.) i trećem stavku kompozicije Gaspard de la nuit, M. 55, Scarbo. Tipke klavira imale su težinu i punoću kroz cijeli zvučni spektar. Klavir niti u jednom trenutku nije zvučao plastično u nižim ili metalno u višim registrima. Izvrstan snimak, ali i ogromna rezolucija Blade Two zvučničkih jedinica omogućili su da čujem najmanje i najjače pritiske na tipke uz suzvučje u prostoru. Kažu da ako vam zvučnik može ispravno reproducirati zvuk klavira – imate dobar zvučnik. Ovdje bih mogao mirne duše zaključiti recenziju, ali smatram da Blade Two ipak zaslužuje još koju rečenicu po pitanju zvuka.

Na red je došao rock materijal, odnosno John Mayer Trio i live izvedba pjesme Gravity (Try! – Columbia, 2005.). Tko još nije i nevezano uz testiranje zvučnika, preporučujem slušanje jer je riječ o izvrsnom albumu, svojevremeno nominiranom za Grammy u kategoriji najboljeg rock albuma. Kako god, Gravity pršti od dinamike i u dobrom sustavu vas može lansirati u srce dvorane gdje je snimak nastao. Ponovno je Blade Two briljirao po pitanju pozornice, čistoće prezentacije i dinamičkih otklona. Razvlačio sam osmijeh od uha do uha slušajući gitarske minijature Johna Mayera. Ovdje ide tek manja zamjerka koju u stvari ne bih toliko prepisao zvučnicima, koliko limitirajućoj kvadraturi. Naime, iako je bas područje Blade Two zvučnika odlično definirano, izostao je onaj snažan i čvrst udarac bas pedale bubnja. Jasno, govorim o većim glasnoćama kad je očito sprega zvučnika i prostorije dosegla svoj limit.

Što se tiče samog basa i sposobnosti Blade Two da reproducira niske tonove, unaprijed moram skrenuti pažnju na to da nazivnih 40 Hz ne govori previše, a još manje da će basa možda izostati. Neće, jer se Blade Two, zahvaljujući konstrukciji, više od ostalih zvučnika oslanja na interakciju s prostorom. U konačnici vam se može dogoditi, kao što se meni dogodilo, da bez obzira na atenuaciju i pad od desetak dB, u trbuhu osjetite izrazito niske frekvencije. Govorim o području daleko ispod nazivnih 40 Hz. Drugim riječima, čisto sumnjam da će ikad ikome u stereo sustavu uz Blade Two zatrebati subwoofer.

Cijena od 22.000 eura svakako nije zanemariv iznos kad govorimo o zvučnicima. Međutim, ako govorimo o state-of-the-art proizvodima koji pomiču tehnološke granice, izgledaju kao da su napravljeni u 22. stoljeću te konačno, koji zvukom nadmašuju daleko skuplje konkurentske proizvode, Blade Two su zvučnici s vrlo korektnom cijenom. Sad bi me netko mogao ponovno pitati – a koji su to daleko skuplji zvučnici? Odgovor potražite u Minhenu, na High End sajmu gdje svake godine, između 500 izlagača iz cijeloga svijeta možete vidjeti i kvazi high-end proizvođače zvučnika s cijenama do 100.000 eura. U stvari, kod takvih niti ne postoje ovako ‘jeftini’ zvučnici.

Ako me pak pitate bih li zamijenio svoje Wilson Audio Sophia 3 zvučnike s Blade Two, odgovor je – bih. Nažalost, to se neće tako skoro dogoditi jer je ipak soba limitirajući faktor te Blade Two ne bih mogao iskoristiti u onoj mjeri kako sam iskoristio Sophia 3 zvučnike. Međutim, to ne znači da sam se olako odrekao zvuka Blade Two zvučnika. Naime, nedavno sam kupio KEF LS50, kompaktne zvučnike u koje je ugrađena ista Uni-Q zvučnička jedinica. Time sam djelomično ostvario dugo priželjkivanu želju i ostao u zvukovnom doticaju s Blade zvučnicima. Pogađate, možete očekivati novu recenziju na stranicama bloga i daljnju usporedbu.

Na kraju bih zahvalio Sigmi Audiju na ustupljenim zvučnicima i mogućnosti da se upoznam s ovako rasnim i nesvakidašnjim audio proizvodom kakav je Blade Two. Tko god da traži najbolje u ovom i višem cjenovnom razredu, slušanje Blade Two zvučnika nameće se kao obavezan zadatak. Uz razvijenu vizualnu osviještenost te uz jasnu predodžbu što je to visokovjeran zvuk, Blade Two mogao bi biti posljednji zvučnik koji ćete u životu kupiti. Toliko je dobar.

[Show slideshow]

1 2 ►

Sustav za testiranje:

Zvučnici: Wilson Audio Sophia 3
Izlazno pojačalo: Pass X250.5
Pretpojačalo: Pass XP-20
D/A konverter: Classé CP-800 Rev. 2
Analogni izvor: Clearaudio Concept/Clearaudio Verify/Concept V2 MM
Phono pretpojačalo: Clearaudio Nano
Digitalni izvor: MacBook Air (Early 2015), Fidelia, Audirvana Plus
Digitalni izvor (CD transport): Marantz CD6000 OSE LE
Digitalni kabel (USB): Nordost Blue Heaven
Digitalni kabel (AES/EBU): Z Audio Spider (XLR)
Digitalni kabel (COAX): Profigold (RCA)
Zvučnički kabeli: Transparent Musicwave Super MM2
Interkonekti (XLR): Transparent Musiclink Super MM2
Interkonekti (XLR): Transparent Musiclink Plus MM2
Interkonekti (RCA): Black Rhodium Rhythm
Interkonekti (RCA): Marohei Cables CT Reference
Strujni kabeli: Audioquest NRG-2, Audioquest NRG-3, Wireworld Stratus
Strujna letva: Supra MD06-EU MKII
Audio dodaci: Stillpoints Ultra SS, Stillpoints Mini
Audio polica: Rondo Custom
Soba: Akustički tretirana, 8,5×3,8×2,8 m