Miroslav Vitous – Universal Syncopations

universal

ECM, 2003. (ECM 1863) – Format: CD

Glazba: 5 – Kvaliteta zvuka: 5

Jazz kao glazbeni žanr odvaja se od ostalih žanrova, između ostalog, i po učestalom gostovanju pojedinih glazbenika na albumima svojih kolega, odnosno prijatelja.
Jedno takvo prijateljsko druženje dogodilo se i ovdje, na albumu Miroslava Vitousa – Universal Syncopations. Da se zaista radi o prijateljima, najbolje govori sama glazba koju sviraju, odnosno rečenice i fraze koje međusobno izmjenjuju svirajući.

S druge strane, da bi druženje i razgovor protekli u najboljem raspoloženju, potrebno je i odabrano društvo. Na svu sreću ovdje se to društvo i okupilo, tako da su se za istim stolom našli, uz Vitousa (bass), Jan Garbarek (soprano i tenor saksofon), Jack DeJohnette (bubnjevi), Chick Corea (klavir) i John McLaughlin (gitara). Povremeni sugovornici su bili Wayne Bergeron (truba), Valerie Ponomarev (truba i flugelhorn) i Isacc Smith (trombon).

U nešto više od 54 minute razgovora, teško je reći tko je vodio glavnu riječ.
Temu za razgovor (Bamboo Forest) je otvorio sam Vitous, nastavio Garbarek, i tu se dalo naslutiti da ovo druženje, za razliku od ostalih, neće završiti u svađi i nerazumijevanju, već u onom što se rijetko može danas naći (izuzev glazbe), u sinergiji.
Iz teme u temu, razgovor niti u jednom trenutku nije postao dosadan, nametljiv i naporan. Naprosto je užitak bilo čuti što ima za reći svaki od glazbenika.
Niti jedan od njih se nije ponavljao, niti jedan nije nadglasavao drugoga, čak i kad su svi govorili u isti čas svakog od njih ponaosob se jasno razumjelo što govori. Fantastično. Glazba jest svjetski jezik i čini mi se jedini razumljivi.

Mislio sam napisati par riječi o samom Vitousu i njegovim prijateljima s albuma, kako su se sreli, gdje su se još družili, itd., ali nekako ipak dajem prednost samom albumu, odnosno druženju. Iz tog razloga pokušat ću vam prenijeti i dočarati tijek razgovora. Vjerujem da će to biti puno zanimljivije.

Kao što sam napomenuo u uvodnom dijelu teksta, razgovor je počeo s kompozicijom “Bamboo Forest”, dakle jednim vedrim tonom kakvog često nalazimo u ritmu Bossa Nove. Ovoga puta sa slavenskim ugođajem. Pritom mislim na relaciju Vitous – Garbarek (češko – poljski korijeni). Nemojte ni slučajno pomišljati da bi naručili kakav koktel i zanemarili razgovor, jer već u drugoj kompoziciji “Univoyage”, DeJohnette i McLaughlin serviraju tekstove za najveće hedoniste. I dok DeJohnette vodi neponovljivu dinamiku razgovora, do riječi dolazi Bergenon i “smiruje” kontekst za nadolazeću raspravu u “Tramp Bluesu”.

vitous_1

Kako se druženje nastavlja, sve je jasnije da prisustvujemo intelektualnom razgovoru, kakvog sam otprilike čuo u zadnje vrijeme na odličnom Tomasz Stankovom albumu “Suspended Night”. Možda se netko neće složiti s napisanim, ali treba uzeti u obzir da oba albuma predstavljaju sami vrh današnjeg modernističkog pristupa jazz glazbi. Doduše, “Universal Syncopations” se može uspoređivati i s Vitousovim albumom “Infinite Search” iz 1969. godine kada je snimio, pod europskim utjecajem, izuzetno moderan album za to vrijeme. Tada kao i sad, na ovom albumu, Vitous svira bas u potpunom kontekstu s drugim instrumentima, te ga ne dovodi u ulogu ritam sekcije. Šezdesetih godina prošlog stoljeća, takav pristup sviranju je bio ispred svog vremena. Danas pak, izražajna je afirmiranost i artikuliranost kod ovakvog načina sviranja.

vitous_2

U nastavku razgovora stvari će se pomalo “zakomplicirati” kroz “Faith Run”, “Sun Flower” i “Miro Bop”. Izrečene fraze u tim kompozicijama će možda stvoriti iluziju “galame”, ali na svu sreću u tim trenucima dosežemo klimaks albuma i naprosto upijamo sve ponuđene rečenice razgovijetno i u istom trenutku. Kao i svako društvo dobrih prijatelja, tako i ovo poštuje riječ sugovornika do maksimalnih razmjera. Razgovor privode kraju kroz kompozicije “Beethoven” i “Medium”, dok završnu riječ na kraju albuma Vitous prepušta Garbareku i DeJohnettu kroz baladu “Brazil Waves”. Kako je počeo razgovor, tako je i završio. U prijateljskom tonu.

Kad će se društvo ovakve “literarne naobrazbe” ponovo naći u istom sastavu teško je reći. Do tada, zahvaljujući tehnologiji i mogućnosti da se zapiše sve što se izgovorilo na ovakvom druženju, prepuštam vas (i sebe) opetovanom preslušavanju i uživanju.

Dobro je slušati jazz(iste) ovih dana.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)