Na testu: Accuphase DP-750 MDSD SA-CD player

Ovih se dana održava još jedan TIAS (Tokyo International Audio Show), prestižni japanski HIFI show s dugom tradicijom, obično rezerviran za probrane izlagače i brendove. Najvjerojatnije će na showu biti premijerno predstavljen i novi Accuphase DP-750 MDSD SA-CD player. Međutim, to će biti japanska tj. azijska premijera jer se svjetska dogodila na nedavno održanom TOO LOUD FESTU 2018 u Zagrebu. No, ima tu još jedna važna stvar.

Zahvaljujući upravo TOO LOUD FESTU, ali i snalažljivosti Planet Audija, izlagača na festivalu i ovlaštenog distributera Accuphase elektronike, u nastavku teksta moći ćete pročitati prvu recenziju u svijetu uređaja iz naslova. Ako uzmete u obzir da Accuphase zauzima kultni status u Japanu te da je, generalno gledajući, jedan od najcjenjenijih brendova u HIFI svijetu, prvi zgrabiti jedan takav rasni primjerak s vrha ponude i napisati nekoliko rečenica o zvuku, za mene predstavlja osobito zadovoljstvo.

U svoj dom prenio sam Accuphase DP-750 MDSD SA-CD player direktno s festivala te dobio priliku da se intenzivno družimo sljedećih nekoliko dana. S obzirom na to da je vremena bilo malo, slušne seanse znale su se protegnuti do duboko u noć.

Tko je i što je Accuphase, ovog puta neću opisivati, nego pozvati na čitanje teksta na ovom blogu u kojem je već objašnjeno o kakvoj se veličini radi. Za ovu priliku, fokus ću zadržati na uređaju, konačno i na zvuku. Naravno, prvo ću se osvrnuti na osnovnu namjenu Accuphase DP-750 MDSD SA-CD playera, izgled i izradu.

Accuphase DP-750 MDSD je uređaj za reprodukciju CD i SA-CD medija, ali ga možete koristiti i kao vanjski D/A pretvarač s podrškom za gotovo sve moguće digitalne audio formate (izuzev MQA) ili kao CD/SA-CD transport za spajanje na vanjski D/A pretvarač. Naglasak uređaja stavljen je na obradu DSD audio signala, bilo sa SA-CD medija ili iz računala.

Srce uređaja čine osam ESS Technology ES9028PRO D/A mikroprocesora povezanih u paralelu čime je povećana brzina rada uz vrlo nisku razinu šuma. Kako DSD signal generira veću količinu šuma van slušnog područja, koje pak uklanjaju digitalni filteri, zahvaljujući vlastito razvijenoj tehnologiji, ovdje je zaobiđen uobičajen proces u kojem se DSD signal pretvara u PCM prije slanja u filtere, odnosno signal se u izvornom obliku direktno šalje u D/A mikroprocesore.

Što se tiče izgleda, Accuphase pripada onoj skupini HIFI uređaja koji se na prvi pogled ne razlikuju od uređaja kakve smo koristili ’70-ih i ’80-ih godina prošlog stoljeća. Klasičan izgled, dakle, ‘ništa posebno’, vjerojatno bio bi zaključak svih onih koji nisu dublje zagrizli u HIFI. Međutim, priča je sasvim suprotna.

Iako se mora priznati da je Accuphase u suštini od ’70-ih do danas zadržao taj neki retro štih, izrada daleko nadilazi moderne proizvodne standarde. Drugim riječima, izrada je na najviše mogućem nivou. Svaki dio besprijekorno je spojen, nema odstupanja, klimanja, taktilne nesigurnosti i sl. Možete do sudnjega dana tražiti proizvodnu grešku, ali teško da ćete ju naći. Ovo se odnosi na vanjski i unutarnji dio. Ispod poklopca dijelovi su posloženi kao u apoteci, nema vrludanja kabela i sve je u nekom logičnom rasporedu.

S obzirom na to da je riječ o najboljem kompaktnom digitalnom playeru u ponudi (iznad je samo odvojena kombinacija, DP-950 SA-CD transport i DC-950 MDSD digitalni procesor), bočni i gornji dio kućišta prekriven je drvenim kabinetom. E sad, ne bilo kakvim, nego višeslojno lakiranoj američkoj ebanovini. Vjerujte mi da mi je kao fotografu amateru bez studijskih uvjeta, fotografiranje takvog kabineta predstavljalo priličan problem, ali dat ću sve od sebe da opišem o čemu se tu radi.

Nije riječ o komadu drveta, eto, zgodno lakiranim. Riječ je o majstorskom radu kojeg se ne bi postidjeli ni najbolji stolari na svijetu. Vjerojatno su ga takvi i napravili za Accuphase. Savršeno obrađen komad drveta lakiran je i poliran desetke puta kako biste u konačnici dobili savršeno ravnu površinu poput stakla (tko je pokušao nešto lakirati u visokom sjaju, zna kakav je to izazov), s dubokim pogledom u strukturu ebanovine. Osim toga, ebanovina je vrlo čvrst materijal s izvrsnim izolacijskim i antirezonacijskim osobinama, a što je za uređaj ovakve namjene itekako važno.

Sam player teži nešto više od 28 kilograma (s kutijom oko 35 kg!) i moram priznati da sam naivno po završetku festivala najavio dolazak u izlagački prostor Planet Audija kako bih preuzeo player. Pitali su me imam li kolica, na što sam odgovorio da mi ne trebaju jer ću player u kutiji staviti u ruke i prenijeti u auto. Kada sam čuo i osjetio koliko teži, potražio sam kolica bez previše razmišljanja.

Naravno, težina uređaja nema ama baš nikakve veze s kvalitetom zvuka, ali opet, kada zgrabite nešto ovako teško, nekako već u startu stječete dojam da imate posla s kvalitetnim proizvodom. Daljnja analiza otkriva što je tu zapravo toliko teško.

Kao prvo, unutar kućišta nalaze se dva odvojena transformatora koja teže polovinu playera. Jedan je za napajanje analognog sklopa, drugi za napajanje digitalnog. Zatim tu je transportni CD/SA-CD mehanizam koji sam teži 10,5 kg te je pričvršćen na 8-milimetarski aluminijski blok. Isti čini i okvir samog transporta, dok ga prekriva CNC obrađeni debeli aluminijski poklopac. Uz ostale dijelove transporta, takva robusna izrada omogućila je maksimalnu izolaciju od vanjskih vibracija.

Ladica transporta kreće se na dvije šine s dvostrukim ležajevima što ju čini nevjerojatno bešumnom. To je nešto što naprosto morate doživjeti. Inače su Accuphase playeri poznati po tom fantomskom otvaranju i zatvaranju ladice, ali ovog puta sam Accuphase navodi kako je smanjio šum za 50%, što u prijevodu znači da onog trenutka kad pritisnete ‘Open’, nebitno da li na daljinskom ili na samom uređaju, morate doslovno kleknuti, nasloniti uho na uređaj, ne bi li ste čuli ikakav zvuk dok se ladica otvara ili zatvara. Kako su to postigli, iskreno pojma nemam, ali da već taj detalj ulijeva ogromno povjerenje u sam proizvod, to bezrezervno stoji. Plus ovom dijelu ide i činjenica da se sam CD/SA-CD medij tijekom rada tj. rotacije ne čuje unutar playera. Ono, nema ga!

Ranije sam spomenuo apoteku kao sinonim urednosti unutar kućišta. I zaista, ne morate biti stručnjak ili inženjer tehnologije, konstruktor audio uređaja ili nekog prisnog znanja da biste shvatili što se tu događa. Shematski gledano, stvar je vrlo jednostavno složena, odnosno podijeljena u 6 sekcija. Imate analogni, digitalni, napajački i softverski sklop, transformatore i transport. Pojedine sekcije dodatno su odvojene metalnim pregradama kako ne bi došlo do interferencija.

Prednja ploča izvedena je u prepoznatljivom Accuphase ‘champagne’ finišu i krije pravo malo bogatstvo detalja koji također komuniciraju kvalitetu. Obrada metala je besprijekorna, svaka tipka ne odstupa niti djelić milimetra, vijci ne postoje, predočnik je prekriven kaljenim staklom, a čak su i intenzitet LED-ica, kao i svjetleći Accuphase logotip stavljeni na ugodnu razinu za gledanje, posebice u mraku. Osim standardnih prikaza poput vremena trajanja glazbenog zapisa ili rednog broja, indikatori pokazuju koristite li USB, optički ili koaksijalni digitalni ulaz, frekvenciju uzrokovanja audio signala i broj bita u kojem se signal obrađuje.

Tipke također nude standardne funkcije kakve nalazimo na većini playera uz iznimku što je ovdje i tipka kojom mijenjate način rada playera, ovisno o tome koristite li CD ili SA-CD/CD medij.

Sve su funkcije dostupne i putem daljinskog upravljača koji ne izgleda spektakularno, ali je također izrađen na zavidnoj razini. Nije riječ o nekoj plastičnoj varijanti, nego o aluminijskom kućištu u kojem mijenjanje baterija liči onom umetanju municije u šaržer revolvera.

Sa stražnje strane nalazi se mnoštvo priključaka. Kada pišem, mnoštvo, tada prvenstveno mislim na priključke jednog playera, a DP-750 MDSD ih zaista nudi dovoljno za spajanje više uređaja.

Kao prvo, tu su čak 3 digitalna izlaza (Accuphase HS-Link, koaksijalni i optički) kojima se DP-750 MDSD pretvara u SA-CD/CD transport te spaja na vanjski D/A konverter. Zatim tu su 4 digitalna ulaza za spajanje vanjskih izvora digitalnih audio formata: Accuphase HS-Link, koaksijalni, optički i USB. Od analognih izlaza na raspolaganju su RCA (nebalansirani) i XLR (balansirani) priključci. Za potonje je namijenjen preklopnik kojim birate nalazi li se u XLR kabelima + ili – na trećem ili drugom pinu.

Nakon ovog podužeg uvoda, iako u tehničkom smislu vrlo kratkog, prelazim na onaj dio koji će najvjerojatnije sve zanimati bez obzira jesu li okorjeli audiofili ili ih tek puka znatiželja vodi na čitanje ovog teksta s jednim pitanjem – kako to svira?

Jasno, odgovor na takvo pitanje ne može biti banalan jer je riječ o uređaju koji će se naći u sustavu unaprijed složenom po audiofilskim kriterijima, a to podrazumijeva i zahvate po pitanju sobne akustike. Okej, uvijek postoji varijanta da će netko kupiti Aston Martin kako bi ga vozio po njivi, ali taj nikad neće znati što ustvari Aston Martin može pružiti. Ne kažem da moj akustički tretman slušaone zaslužuje najviše ocijene, baš kao i prateća HIFI oprema, ali si uzimam za pravo da će ovakav uređaj u vlastitim zadanim uvjetima pokazati pravo lice u velikom postotku.

Nastavno, pred DP-750 MDSD sam stavio glazbeni materijal kakav obično koristim prilikom evaluacije neke HIFI komponente. U prijevodu, prvenstveno je riječ o klasičnim orkestralnim djelima, a zatim o svim ostalim žanrovima. Zašto baš klasičnim orkestralnim? Pa zato što ta djela ne moraju nužno biti moj osobni favoriti, ali zato što su relevantan izvor informacija i materijal što u stvari neki sustav ili pojedinačna komponenta mogu ispravno reproducirati.

U elektronskoj glazbi, primjerice, nemate niti možete imati zdravu predodžbu o nekom instrumentu tj. kako bi on uživo trebao zvučati. Slično je i s električnom gitarom, bas gitarom i svime onim što je spojeno na neko pojačalo, razglas, itd.

Ali zato violina, klavir, harfa i svi ostali klasični instrumenti, koje ste, nadam se, čuli stotine puta u svim mogućim uvjetima, od koncertne dvorane, svadbe, pothodnika, crkve i da ne nabrajam dalje, stvaraju vjerodostojnu sliku o tome kako bi ‘živ’ instrument trebao zvučati u realnim okolnostima. Dodajte k tome kompleksnost simfonijskog orkestra i tada postaje sasvim jasno što je uzorak za zdravu evaluaciju neke komponente ili cjelovitog HIFI sustava.

Da smirim strasti, uzburkane u grudima audiofila koji čitaju ovaj tekst, samo bih dodao da kvaliteta snimke uvelike u cijelom procesu itekako utječe na konačan sud, bez obzira na sve pa tako i na glazbeni žanr.

Posljedično, činjenica je da mi je klasična glazba predstavljala polazišnu točku, ali je isto tako činjenica da sam posegnuo za najboljim snimkama jazza, popa, rocka, filmske glazbe, elektronike, etna, worlda i pitaj boga kakvog sve žanra, a sve za što sam smatrao da je u staru vrhunski snimljeno bez obzira na format.

Accuphase je uvelike u cijelom procesu testiranja briljirao u segmentu slušanja glazbe na malim glasnoćama. Tu je pokazao što zapravo znači rezolucija jer je u stanju isporučiti enormnu količinu detalja bez potrebe za bjesomučnim okretanjem volume pota. Svi smo se našli u situaciji kada smo htjeli čuti ‘više’ pa smo malo pojačali zvuk. To ovdje nije slučaj. Čuje se apsolutno sve već na glasnoći koja ukućane i susjede ostavlja u snu.

Međutim, ovdje nije riječ samo o glasnoći, nego i o svemu ostalom što može opisati zvuk kvalitetnim. Ako krenemo od dinamike, naveo bih Mahlerovu 5 simfoniju u izvedbi Bečke filharmonije pod ravnateljstvom Leonarda Bernsteina (Deutsche Grammophon). Taj impresivan i grandiozan ulaz u prvi stavak mora biti precizan, snažan i upečatljiv. Tu nema mjesta za kompromis jer je sam Mahler u startu htio udariti pečat djelu. Jasno, u koncertnoj dvorani takvo što je daleko bliži istini i ideji nego u vlastitom domu, ali ako govorimo u kontekstu HIFI-ja postoji mogućnost da se taj trenutak ipak osjeti iz udobnosti vlastitog naslonjača.

Tu će kritičan segment odigrati vremenska usklađenost, ali ne samo ona zapisana u mediju, nego i ona tehničke naravi. Svaki instrument i zvuk koji reproducira zauzima jedinstvenu vremensku domenu i ako se tu u staru stvari raspadnu, zaboravite na potpun doživljaj jer to znači da jedan kasni za drugim, ali ne u smislu da sviraju amateri koji ne prate dirigenta, nego jednostavno raspad harmoničkog sustava. Nešto nedostaje, nešto što vas uskraćuje za fluidnost nota i tjera da se naprežete prilikom slušanja. Accuphase tu upisuje najviše ocjene jer glazbu drži homogenom, ne dopuštajući da se određeni frekvencijski opseg izdvaja.

Ne znam ima li smisla, u apsolutnim kriterijima, naglašavati kako DP-750 MDSD rekreira, ne samo ogromnu, nego i vrlo preciznu zvučnu pozornicu. No, ono što ima smisla, jest naglasiti kako ta pozornica čini realnu sliku u kojem orkestar čini logičan i vrlo uvjerljiv raspored glazbenika. Nisam jedan od onih koji čuju pojedinačne violine u orkestru i priznajem da ne mogu prepoznati koja oboa svira u trenutku, ali zato mogu odrediti i odvojiti grupe instrumenata. Dakle, nemojte me pitati koji broj cipela ima prva violina ili koliko polipa u grlu ima drugi fagot, ali zato možemo razgovarati o tome gdje se u orkestru nalaze.

U spomenutoj simfoniji, osobnog favorita nalazim u Adagiettu, stavku koji me još kao tinejdžera natjerao da pustim suzu jer sam, eto, gledao film Luchina Viscontija, Smrt u Veneciji, te ridao dok je Gustav von Aschenbach na kraju filma umirao, maštajući o ljubavi prema mladosti i životu. Knjiga je dosadna do boli, ali je zato ekranizacija sjajna i hvala bogu, nastala u vrijeme kada nije postojao neki nakaradni portal koji bi film okarakterizirao kao odu pedofiliji. Štoviše, ekranizacija nudi odličnu glazbenu podlogu pa tako i Mahlerov Adagietto.

I upravo taj Adagietto nudi sukus mikro i makro dinamičkih otklona, raskošnu teksturu, slojevitost i bogat kolorit instrumenata. Kompozicija kreće u usporenom tempu i suštinski ostaje takva do kraja, ali u trenutku doseže klimaks i ocrtava dramu koja dopire do najdubljih emotivnih slojeva. Takvo što se vrlo lako može urušiti i krivo interpretirati ako imate posla s lošim HIFI sustavom ili u ovom slučaju, izvorom zvuka.

S druge strane, ako već govorimo o vremenskoj usklađenosti, tada između ostalog govorimo i o ritmu. No, ne o onakvom kakvog nalazite na ljetnim terasama na kojima se, držeći za ruke, giba penzioner u bijelim čarapama i kožnim sandalama te partnerica u haljini cvjetnog uzorka, nego o ritmu u kojem svaka nota, svaki zvuk, skladno, ili još bolje rečeno, savršeno prate onaj prethodni.

Dovoljno je poslušati antologijski album Muddyja Watersa, Folk Singer i pjesmu Good Morning School Girl, kako bi se stekao dojam o čemu pišem. Taj, gotovo šuplji pozadinski ritam, u lošem sustavu i s lošim izvorom zvuka, ostat će upravo to – šupalj. Međutim, s playerom ovakvog kalibra, on je temelj i nosivi stup cijele pjesme kojoj daje vjetar u leđa. Tada krene ono zadovoljno tapkanje nogom i povratak u ’60-te.

Eh da, umalo zaboravih napisati vrlo važnu stvar. Nemojte me na kraju dana pitati što bolje s Accuphase DP-750 MDSD svira, SA-CD, CD ili zapis s računala. Vjerujte, razlike postoje u korist SA-CD i DSD audio formata, ali generalno, te iste razlike u svjetlu općenite kvalitete zvuka su zanemarive jer neovisno o formatu i mediju, DP-750 MDSD zvuči podjednako dobro. Osim toga, vodite računa o tome da će uvijek, ali baš uvijek, bilo u analognom ili digitalnom svijetu, pobijediti najbolje snimljen i obrađen format, neovisno o mediju. Dakle, možete imati 200-gramsku 45 RPM ploču i DSD audio format, a da i jednog i drugog nadsvira tanjušna vinilka ili vulgaris CD. Dosad dokazano nebrojeno puta!

S Accuphase DP-750 MDSD playerom slušao sam i SA-CD, CD i Hi-Res formate, ovakve i onakve. Međutim, zaista se nisam naprezao i opterećivao s formom, nego kvalitetom onoga što sam u konačnici slušao.

A slušao sam i Beethovena, Violinski koncert snimljen 1973. godine u Amsterdamu, pod ravnateljstvom Barnarda Haitinka i izvedbi amsterdamskog Concertgebouw orkestra te sa solističkim nastupom Henryka Szerynga. Izvorno je djelo ugledalo svjetlo dana pod Philips (kasnije DECCA) etiketom, a reizdano kao specijalno Esoteric SA-CD izdanje. To ako negdje nađete, nemojte previše razmišljati, nego zgrabite jer je sama izvedba apsolutno vrhunska.

Mogu slobodno reći da sam upravo slušajući ovaj naslov doživio zvukovnu nirvanu koja me je lansirala ravno u središte glazbe. Ta moć reprodukcije i timbralna ispravnost instrumenata, posebice violine, ne da frapira, nego tjera na propitkivanje kako je to uopće postignuto. Organski i opipljiv zvuk po svim parametrima, usklađen, lepršav, pun informacija, suzvučja i svega onoga što ga definira kao visokovjernim, ovdje je došao do punog izražaja.

To suptilno povlačenje gudala po strunama, na trenutke tiho pa naglo glasno, dakle u dinamičkom otklonu, krećući se naprijed i natrag, lijevo i desno, čini holografsku prezentaciju kojoj je teško odoljeti. Ta ista prezentacija praćena je sjajnim orkestrom u kojem možete, bez većeg napora pratiti što se događa u pojedinim dijelovima. Slušao sam više klasičnih djela o kojima bih za ovu priliku mogao ispisati desetke stranica, ali sve se svodi na to, da je svaki sljedeći materijal, neovisno o žanru, naprosto briljirao.

Treba biti iskren pa isto tako napisati i dati do znanja s čime sam usporedio Accuphase DP-750 MDSD. Odgovor je teško dati jer ovakav uređaj još nisam imao u svom sustavu. Doduše, u trenutku pisanja, kraj mene leži još jedan izuzetan digitalni reproduktor kojeg sam dobio na testiranje, ali o tome nekom drugom prilikom. Najbliže zvuku Accuphase DP-750 MDSD playera nalazi se dCS Debussy D/A pretvarač o kojem sam pisao na stranicama bloga. Međutim, ovo je ipak svijet za sebe i viši razred. Ruku na srce, i daleko skuplji.

Moje se mišljenje temelji prvenstveno na iskustvu stečenom u koncertnim dvoranama tj. na iskustvu slušanja mnogobrojnih klasičnih instrumenata u različitim uvjetima. Činjenica je da sam slušao itekako skuplje digitalne izvore, ali ne u svom sustavu. Moj Classe CP-800 je zaista dobar uređaj, pogotovo u svjetlu tražene cijene, ali je Accuphase DP-750 MDSD neusporedivo bolji, baš kao i ranije spomenuti dCS.

Ono što mogu sa sigurnošću reći, a imam i na temelju čega, jest da se DP-750 MDSD opako izjednačio s mojom analognom integracijom. Zaista bi mi bilo teško reći da Accuphase zvuči digitalno ili ga općenito okarakterizirati kao ‘digitalni’ izvor. Zaboravite na takvo što jer ovdje imate posla s organskim izvorom zvuka koji je u stanju brisati granice između analognog i digitalnog.

Cijena od oko 18.000 eura, koliko košta Accuphase DP-750 MDSD, ledi krv u žilama. No, vodite računa da ovakav uređaj neće kupiti netko čiji sustav kaska, nudi kompromis ili ima 2 CD-a u fonoteci. Na ovakav izvor zvuka valja gledati kao najfinije gorivo koje možete natočiti u superautomobil ne bi li pokazao za što je sve sposoban.

Onaj tko kupi DP-750 MDSD zna točno što je kupio, što može očekivati i čemu teži. Svi mi ostali možemo do sutra mlatiti praznu slamu i razglabati o tome vrijedili taj uređaj tražene novce ili ne. Stvar je vrlo jednostavna. Ako volite glazbu i žestoko ste zaljubljeni u HIFI, a pritom i još dobro zarađujete, nema tu, hoću-neću, nego Accuphase pod ruke i pravac slušaona. Da sam mogao, uređaj ne bih nikad vratio i zadnja stvar o čemu bih razmišljao jest, paše li mi champagne boja uz ostatak komponenti ili interijera.

Na kraju mogu samo biti sretan da sam imao priliku testirati ovakav uređaj u svom sustavu te da sam to iskustvo podijelio s vama. Nemojte ni slučajno pomisliti da je Accuphase DP-750 MDSD promašen uređaj jer, tko još danas kupuje CD-e ili SA-CD-e?! Da se kojim slučajem dokopate ovog finog instrumenta, preslušavali biste iznova svoju CD/SACD fonoteku, čudili se što ste sve do sada s tih medija propustili čuti i s osmijehom odlazili u trgovine po nove naslove. Ne vjerujete? Možda je tako i bolje jer ćete, za razliku od mene, mirnije spavati.


Cijena: oko 18.000 eura

Uređaj ustupio:
Planet Audio
 Ul. kralja Zvonimira 13
10000 Zagreb
Telefon: +385 98 232 465


Sustav za testiranje:

Zvučnici: Wilson Audio Sophia 3, KEF LS50
Izlazno pojačalo: Pass X250.5
Pretpojačalo: Pass XP-20
D/A konverter: Classé CP-800 Rev. 2
Analogni izvor: Kuzma Stabi S PS MKII/Kuzma 4Point 9/Lyra Delos
Phono pretpojačalo: Clearaudio Nano MKI
Digitalni izvor (PC): MacBook Air (Early 2015), Fidelia, Audirvana Plus
Digitalni izvor (CD transport): Marantz CD6000 OSE LE
Digitalni kabel (USB): Nordost Blue Heaven
Digitalni kabel (AES/EBU): Z Audio Spider (XLR)
Digitalni kabel (COAX): Profigold (RCA)
Zvučnički kabeli: Transparent Musicwave Super MM2
Interkonekti (XLR): Transparent Musiclink Super MM2, Transparent Musiclink Plus MM2
Interkonekti (RCA): Black Rhodium Rhythm, Marohei Cables CT Reference
Strujni kabeli: Revelation Audio Labs Passage CryoSilver Reference, Audioquest NRG-2, Audioquest NRG-3, Wireworld Stratus
Strujna letva: Supra MD06-EU MKII
Audio dodaci: Stillpoints Ultra SS, Stillpoints Mini
Audio polica: Rondo Custom
Zvučnički stalci: NorStone Stylum 2
Soba: Akustički tretirana, 8,5×3,8×2,8 m

8 thoughts on “Na testu: Accuphase DP-750 MDSD SA-CD player

  1. Što kod opisa ladice znači “nevjerojatno bešumno”? Postoji li onda i “vjerojatno bešumno”? Ako je bešumno – onda je bešumno. Nema nevjerojatno!
    To mora da su neki novi pojmovi i značenja koje nitko ne razumije, ali OK, autor se valjda, zanesen oduševljenjem, malo pogubio u euforičnom pisanju i doživljaju…

    • ‘Nevjerojatno bešumno’ značilo bi da je nevjerojatno kako je ladica bešumna. Ne vidim tu ništa sporno, ali dozvoljavam da se može krivo interpretirati. Ono s čime se s vama slažem, jest da je prilikom opisa uređaja bila prisutna euforija. Da ste imali prilike čuti ovakav uređaj u svom sustavu, vjerujem da biste je i vi osjetili.

  2. Poštovani imao priliku u Warsavi cuti doticni uredaj , te DCS Rossini Player. Slažem se u potpunosti sa navedenim u vasem clanku, ali jednostavno rečeno u tom astronomski skupom cjenovnom razredu Rossini je bolji uredaj. Uredaji su bili upareni sa De agostini ampliifikacujom te Wilson zvucnicima.
    Jednostavno DCS je klasa ( još uvjek za sebe).
    Poštovani svida mi se vaš način prezentacije audiofilske nirvane.
    Kada se sretnem sa našim zajedničkim frendom Božom bit če mi zadovojstvo( preko njega) da se nademo ,popijemo piče i popričamo. Pozdrav sa relacije Pl- D

    • dCS Rossini player, priznat ćete, dobiva puni smisao s Rossini clockom, a tada cijena te digitalne integracije iznosi preko 30.000 eura ili gotovo dvostruko više od Accuohasea o kojem ovdje pišem.

      Generalno se slažem s vama da je Rossini stepenica više i imao sam se prilike uvjeriti o kavom je uređaju riječ. Nažalost, ne i u svom sustavu. Ali i da jesam, ne dvojim vrhunske rezultate, ali ponavljam, po daleko većoj cijeni.

      Što se tiče upoznavanja i pića, dapače, i meni će biti drago. U kontaktu smo, slobodno se javite putem maila blog.tooloud (at) gmail.com a onda možemo razmijeniti i brojeve telefona.

      Lijepi pozdrav i hvala na komentaru!

  3. Accuphase je, usudio bi se reci jedinstvena tvrtka u svijetu, po pitanju tradicije izrade fanaticno kvalitetnih ali i lijepih uređaja.
    Malo tvrtki u svijetu drzi takav kontinuitet od svog postanka do danas.

    Posjedovanje Accuphase je fakat ponos, jer osim što je kvalitetan je i prelijep, onako aristokratski.

    • Dobar izbor riječi. ‘Aristokratski’ baš dobro leži uz Accuphase. Milina je te uređaje gledati, a pogotovo kad se još ubaci ovakva vrhunska ‘stolarija’.

  4. Otraga kod analognih izlaza postoji preklopnik za odabir polariteta na xlr izlazima(faze). Dali si to drzao na poziciji pin 2 + / pin 3 – ?

    • Držao sam kako je tvornički postavljeno tj. na ‘američki’ standard, dakle pin 3 na +.
      Edit: U nekom sam trenutku prebacio pin 3 na – jer je takva konfiguracija XLR ulaza na Passu, ali iskreno, nisam čuo razliku u zvuku.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *