Često se susrećem s razmišljanjima da HIFI sustav koji svojom vrijednosti prelazi određene granice nema nikakvo zdravo uporište jer se komotno za te novce može otići na x nastupa uživo tj. koncerata, a ipak je to “prava” stvar. Kada sam jednom prilikom spomenuo prijatelju da je jedan od najboljih HIFI sustava koji sam ikad čuo sastavljen od uređaja čija je ukupna vrijednost iznosila oko 300.000 eura, dobio sam komentar – “Molim!? Pa za tu lovu sljedećih 10 godina obilazim cijeli svijet i slušam uživo što god mi padne na pamet!” – Na prvu bismo mogli zaključiti da čovjek ima potpuno pravo. Međutim, ovim tekstom neću samo dokazati da nema pravo, nego i da je takvo razmišljanje potpuno krivo.

Volim popiti pivo, ali to nije razlog zašto odlazim na koncerte

Svakome tko istinski voli glazbu, odlazak na koncerte predstavlja dio te ljubavi. Isto vrijedi i za zaljubljenike u zvuk, audiofile, jer nemoguće je procijeniti kvalitetu reproduciranog zvuka, recimo nekog instrumenta, ako ne postoji referenca stvorena “na terenu”, odnosno taj se instrument nije čuo uživo.

Osobno, svako malo otiđem na neki koncert koliko mi to prilike dozvoljavaju. Volio bih ići češće, ali jedno su želje, a drugo mogućnosti. U godinama sam kad svaki odlazak na koncert zbog obiteljskih obaveza predstavlja pravi mali projekt, ali bez obzira na to, odlazim na jazz, rock, klasične i ostale koncerte kad god mi se ukaže prilika.

Autogrami izvođača – vrijedna uspomena s koncerta Jack DeJohnette kvarteta.

Volim slušati glazbu uživo, gledati glazbenike kako sviraju, osjetiti interakciju s publikom, sresti drage prijatelje, popiti pivo i ako se posreći, porazgovarati s izvođačima. I sve je to super, ali valja imati na umu da se na koncerte odlazi prvenstveno slušati glazba, a onda sve ostalo.

Nažalost, vremena u kojima sam odlazio na koncerte da bih se zavlačio u tamne mračne kuteve dvorane koristeći nastup kao podlogu za romantično ljubakanje, daleko su iza mene. Također, unaprijed se ispričavam svima onima s kojima ne dijelim mišljenje oko odlazaka na koncerte ne bi li bili iscipelareni u prvim redovima pod žestokim naletom vokala omiljenog im punk benda.

Svi se vozimo u avionu, ali ne i u istoj klasi

Za nedavno održanog zagrebačkog koncerta Giovannija Mirabassija trija (jazz glazbenik, ako ste se zapitali tko je taj), odlučio sam da ću konačno ovoj temi posvetiti nešto vremena te da ću napisati nekoliko rečenica.

Zašto baš sada? Pa zato što sam prisustvovao još jednom koncertu na kojem sam čuo loš zvuk, odnosno nisam čuo ono po što sam došao i što sam na kraju krajeva – platio. Razglas je bio loš, oprema na raspolaganju još lošija, tonac je očitog tog dana imao težak dan na poslu ili ga uopće nije bilo i sve zajedno se čulo – očajno! Nisam mogao razgovjetno čuti klavir i kontrabas, dok su bubnjevi bili prenaglašeni i dominirali su u zvučnoj prezentaciji. U žešćim dionicama zvuk se pretvarao u smjesu koju je teško bilo progutati.

Hobi kojim se bavim tjera me na određeno razmišljanje prije svakog odlaska na koncert, a to je da pomno odaberem mjesto gdje ću sjediti dok slušam nastup. Nije mi svejedno hoću li sjediti u sredini dvorane ili krajnje lijevo u posljednjem redu. Doduše, koji put me cijena karte natjera na određeni kompromis, ali uvijek nastojim zauzeti što bolju poziciju. Da ne kažem da sam od nekih koncerata odustao kad sam shvatio da su u prodaji ostali upravo “ostaci”.

Prijedlog izgleda nove pariške koncertne dvorane. Specifičnost projekta je u tome što je predložen neobičan izgled dvorane koji bi zahvaljujući naprednim akustičkim proračunima i samoj gradnji, posjetiteljima omogućio jednaku kvalitetu zvuka bez obzira gdje sjedili.

Koncertne dvorane mogu biti akustički tretirane, što u većini slučajeva i jesu, ali bez obzira na to, ne očekujem glazbenu nirvanu iz posljednjeg reda. Naravno, svjesni su toga i vlasnici koncertnih dvorana i baš zato postoje cjenovni razredi karata. Nije toliko stvar u tome hoćete li nešto vidjeti iz posljednjeg reda, koliko kako ćete čuti. Nešto povoljnija situacija je ona u kojoj se stoji na koncertu pa ste samim time mobilni i možete lakše odabrati najbolje mjesto, ali i ovdje sama pozicija igra ključnu ulogu.

Achtung baby!

Uzet ću za primjer koncert grupe U2 koji se pred četiri godine održao na stadionu “Maksimir” u Zagrebu i nakon kojeg su se mogla čuti oprečna mišljenja po pitanju kvalitete zvuka. Jedni su tvrdili, među njima i ja, da je zvuk bio dobar, dok su drugi govorili da je bio loš, čula se jeka, bas je mlatio, Bono je mrmljao, itd. Što se zapravo dogodilo?

Stadion “Maksimir” prvenstveno je namijenjen gledanju nogometnih utakmica i ostalih sportskih događaja. Akustička svojstva stadiona u startu nisu bajna, a cijela stvar se dodatno pogoršala između 1997. i 1999. godine kada su nadograđene zapadna i sjeverna tribina te poslovna zgrada koja nikad nije zaživjela, ali zato strši između dvije spomenute tribine. Obije tribine prilično su okomite i visoke i takoreći predstavljaju ogromne zidove oko stadiona.

Koncert grupe U2, održan je u Zagrebu u kolovozu 2009. godine u sklopu svjetske turneje “360º”. 60.000 ljudi prisustvovalo je nezaboravnom koncertu, ali nisu svi čuli isto.

Problem je nastao onog trenutka kad su se stadionom počeli širiti zvučni valovi iz razglasa koji je bio usmjeren na četiri strane i koji su se odbijali od tribina stvarajući nerazgovijetan zvuk za velik broj posjetitelja. Publika smještena na krajnjim gornjim mjestima dodatno je slušala rasplinut zvuk nošen vjetrom. S druge strane, niski tonovi tj. bas, akumulirao se u nižim dijelovima sjeverne tribine ispod kojih je bio prazan prostor i gdje je bas mogao nesmetano udarati u zidove. Koncert sam slušao s travnjaka, stajao sam na sredini terena dovoljno udaljen od pozornice i stražnjeg zida, odnosno tribina, te tako umanjio njihov uticaj. Zvuk u cjelini bio je prilično razgovijetan, a bas izrazito energičan. Što se mene tiče, uživao sam u koncertnom zvuku.

Kod kuće je najbolje

No postoji i alternativa slušanju koncerata uživo, lišena svih problema koje sam u ovom tekstu dosad navodio. Pogađate, riječ je o slušanju u vlastitom domu. Pod uvjetom da se poštuju neka osnovna pravila koja vrijede u HIFI svijetu, kao na primjer, shvaćanje važnosti odnosa zvučnik-prostorija, već vrijednosno skromno složen HIFI sustav može pružiti sasvim solidnu količinu visokovjernog zvuka. A visokovjeran zvuk upravo je taj koji će u konačnici stvoriti iluziju da ste “tamo”, prisutni izvedbi uživo.

Foto: Sid Avery – Marlon Brando At Home Listening to Records, 1955.

Što je kvalitetnije složen HIFI sustav, to je iluzija jača. Da bih vam donekle dočarao kakav je osjećaj slušati ultra skupi HIFI sustav s početka priče, pokušajte zamisliti da ste u kinu i da gledate neki film u 3D tehnici. Tehnika snimanja, filmska produkcija, kino oprema te naposljetku specijalne naočale, zavarat će vas u određenim trenucima filma da se predmeti i glumci kreću prema vama ili da ih možete dotaknuti. Sljedećeg trenutka pak, imat ćete osjećaj da ste prisutni na sceni i krećete se među kulisama. Naravno i surround ozvučenje uvelike će pomoći u sveukupnom doživljaju. Uglavnom, u filmu ste!

Sad zamislite tu istu iluziju bez naočala i filmskog platna te sa samo dva zvučnika. Zvuči nevjerojatno, zar ne? Pa ipak takvo što postoji.

Iluzija jača od stvarnosti

Prostorna iluzija kakva se javlja slušajući vrhunski HIFI sustav može biti toliko snažna da doslovno vidite glazbenike, jasno razabirete njihov položaj u rekreiranoj pozornici te da pomislite da ih možete dotaknuti. Točno ćete odrediti skupine u orkestru tako da ćete moći odvojiti prve od drugih violina, timpane od bubnjeva, fagote od oboa. Također ćete osjetiti i vidjeti kad se neko od izvođača kreče po pozornici i u kojim smjerovima.

Foto: “Zajedničko slušanje” – Iz obiteljskog albuma Fredericka Jenkinsa, 1924.

Vrhunski HIFI sustav omogućit će vam da čujete ono što na koncertu jednostavno ne možete čuti. Riječ je o detaljima, finoj separaciji zvukova, prostornoj dimenziji, slojevitosti i još o masu drugih stvari. Osim toga, slušanje glazbe u vlastitom domu povlači sa sobom izbacivanje vizualne senzacije kakvu je nemoguće zaobići na koncertu. Jednostavan komorni sastav možda još kako tako neće vizualno odvraćati pažnju, ali zato ranije spomenuti koncert sasvim sigurno hoće. Teško je u cijelosti nešto čuti dok bliješte ogromni ekrani, a iz reflektora pršte svjetlosni efekti. Na kraju, iz udobnosti naslonjača nećete biti izloženi suvišnim zvukovima nakašljavanja, šuškanja, dernjavi, zvonjavi mobitela ili raznim komentarima.

A kad sam već spomenuo komentare (ne znam kako bih ih drukčije nazvao), sjetim se  Avantgarde jazz festivala u Zagrebu i nastupa Joshue Redmana koji je okupio, ne samo jazz fanove, nego i ljude koji su takvu, za ove prilike rijetko viđenu manifestaciju shvatili kao “moram biti viđen” događaj pa su popratili nastup s nerezonskim izljevima poput “Ouu jeea!”, u pravilnim razmacima od 5 minuta. Direktno meni za vrat.

ako se zagledate u centar gornje slike duže od 5-6 sekundi, zelena točka izbrisat će sve roze. Slična je stvar i sa slušanjem glazbe na HIFI sustavu jer omogućuje bolji fokus na samo glazbeno djelo te samim time eliminira suvišne vanjske utjecaje. vizualni faktor I dalje će biti prisutan, ali će biti sveden na minimum.

Slušanje vrhunskog HIFi sustava osigurat će vam ulaznicu za koncert kakvu je nemoguće kupiti u slobodnoj prodaji. Do nje se dolazi drukčijim i daleko težim putem od onog stajanja u redu ili klikajući po ekranu monitora.

Jabuke i kruške, ista stvar

Međutim, ne treba vagati što je u konačnici bolje bez obzira na to što su obije stvari usko povezane. Rekao bih da ću više čuti sjedeći pred 300.000 eura vrijednom HIFI sustavu i da će to u tom trenutku zaista slušati najskuplji koncert na svijetu, ali s druge strane, upravo slušanje glazbe uživo omogućit će mi kvalitetnu evaluaciju tog sustava.

Ako volite glazbu i ako vam se ukaže prilika da poslušate vrhunski, visokovjeran HIFI sustav, nemojte to propustiti. Nije bitno hoćete li ga kupiti ili ne i što sve možete s tim novcem. Pitanje je vrlo vrijednog iskustva koje bi vam moglo dobrom dijelom otvoriti oči sljedeći put kad se nađete na nekom koncertu. Možda se kasnije zapitate – “Znam što sam slušao. No jesam li sve baš čuo?”.