Zagreb, Teatar &TD – 22.10.2013.
Jazz koncertima osiromašena scena ovih je dana zbunila domaću publiku ponudivši im u jednom tjednu nekoliko vrhunskih nastupa od kojih su se neki održavali istoga dana u isto vrijeme. Tako ste primjerice u utorak navečer mogli birati između kubanskog pijaniste Aruána Ortiza koji je nastupao sa svojim kvartetom u Maloj dvorani ‘Lisinski’ i kvarteta ‘Ronin’, švicarskog pijaniste Nika Bärtscha u Teatru &TD. Kako zadnjih godina više pratim glazbu Nika Bärtscha za mene nije bilo dileme što gledati i slušati te večeri.
Dvorana ispunjena do zadnjeg sjedećeg, ali i stajaćeg mjesta, govori o tome da je glazba Nika Bärtscha odlično prihvaćena i među domaćim ljubiteljima jazza, pogotovo onim koji su spremni prihvatiti nešto drugačiji zvuk.
Kombinacija jazza, funka, moderne klasike i općenito eksperimentalne glazbe, kroz precizno predodređen ritam i strukturu kompozicija pružala je zavodljiv zvuk te večeri. U jednom trenutku, tonovi u gotovo mantričnom ponavljanju, prelazili su u sljedećem u snažan funk beat pri čemu se odlično ocrtavala homogenost glazbenika koji su često odlazili na pojedinačne izlete kroz improvizacije.
Ovakav sadržaj slušačima nudi glazbeno štivo usporedivo s gledanjem napetog krimi filma čija se radnja odvija na mračnim ulicama nekog velegrada. U potragu za misterioznim sadržajem ukradenih notnih zapisa baca se čitav niz različitih likova od kojih svaki ima svoju priču. Ovdje su ti likovi Sha (saksofon), Kaspar Rast (bubnjevi), Thomy Jordi (bas gitara) i Nik Bärtsch (klavir), udruženi u nesvakidašnjoj svirci koja je oduševila publiku.
Bärtsch u izvedbama svojih kompozicija ne bira oružje tako da svira klavir i udarajući palicama, batovima i rukama po žicama klavira, proizvodeći osebujne zvukove od kojih su neki takoreći postali zaštitni znak Nika Bärtscha. Ništa manje daroviti nisu bili i ostali članovi kvarteta koji su se s osmijesima na licima često međusobno pogledavali i pri tom dobro zabavljali. Sebe, ali i nas u dvorani &TD-a.
Razglas je bio na zavidnom nivou i moram priznati da se ne sjećam kad sam zadnji put u Zagrebu čuo tako dobar zvuk na nekom jazz koncertu. Očigledno Nik Bärtsch i ovdje ništa nije prepustio slučaju tako da je peti član benda zapravo bio tonski majstor koji je došao s njima. U svakom slučaju zvuk je zaista bio izuzetan, čvrst, dinamički bogat, razgovijetan i ono najbitnije, uravnotežen.
Nakon koncerta Nik Bärtsch se s ostatkom kvarteta pridružio publici van dvorane kojoj se nekako baš i nije odlazilo doma. Ponudio je zajedničko fotografiranje, potpisivanje albuma i ECM-ovih razglednica te razgovor s fanovima. Suprotno svirci koja je suštinski matematičkog i švicarski preciznog karaktera, i koja bi se u konačnici mogla okarakterizirati kao hladna, van dvorane članovi Ronina ostavili su sasvim drugi dojam na publiku.
Iskoristio sam priliku za kraći razgovor s Nikom Bärtschom iz kojeg sam se uvjerio da je riječ o vrlo interesantnoj osobi. Baš kao i njegova glazba.
