Verve, 2015. – Format: CD/LP – Žanr: Jazz
Glazba: 2/3 – Kvaliteta zvuka (CD): 3
Svijet se mijenja, glazba se mijenja, ljudi se mijenjaju pa tako i Diana Krall. Sve ono dobro po čemu je pamtim i po čemu ću je uvijek pamtiti, rasplinulo se u nekoliko preslušavanja novog albuma, Wallflower. Štoviše, došlo mi je da umjesto pisanja ovog blog posta, napišem pismo Diani Krall i pitam je zašto i kako je nastao ovaj album te s kojim ciljem? Dobro, pretjerujem, takvo što mi nije palo na pamet, a i da je, možemo zajedno pretpostaviti gdje bi takvo pismo završilo.
Odakle takvo razočaranje? Prvenstveno u tome što Dianu Krall pamtim po sjajnim albumima poput When I look in Your eyes, The look of love, Love scenes, Live in Paris i drugim. Svaki od njih odisao je svježinom i originalnim interpretacijama te obuhvaćao respektabilnu ekipu glazbenika poput Russella Malonea ili Anthonyja Wilsona.
Kvalitativni pad Diane Krall osjeća se kroz nekoliko posljednjih albuma, Glad Rag Doll i Quiet Nights, ali i kroz ranije odrađeni Christmas songs. Međutim, svi ti albumi još nekako u rukavicama prolaze jer je neminovno prisutna produkcijska kvaliteta. Osim toga, bilo bi nepravedno i neopravdano reći da je Diana Krall izgubila šarm vokalne interpretacije. Tada sam uvidio problem u odabiru pjesama i samim aranžmanom koji više pristaju, kako je to jedan moj prijatelj dobro opisao, jet setovskom okupljanju uz klavir, večeru i svijeće. Ista stvar se i ovdje ponavlja s razlikom što su svijeće prorijeđene dok je večeru zamijenilo pijuckanje koktela uz bazen.
Idejno, Wallflower bi trebao ponuditi nešto novo u obliku obrada široj publici poznatih pjesama, od California Dreamin’, preko Alone Again i Sorry seem to be the hardest work pa sve do Don’t dream it’s over. Riječ je o evergreenima koje smo čuli, samo nebo zna koliko puta i u koliko obrada, tako da već letimičan pregled na popis pjesma izaziva nevjericu i lagano kolutanje očima.
Inače, osobno nemam ništa protiv obrada. Nisam se jedanput susreo s izvedbama koje nadmašuju izvorne pjesme ili su im u najmanju ruku dostojne alternative. Međutim, posezanje u džep konfekcijskog kaputa te izvlačenje Michaela Bubléa ili Bryana Adamsa kako bi u duetu s Dianom Krall pjevali, opasno ugrožava jazz ove kanadske glazbene dive.
Foto: www.dianakrall.com
.
Wallflower pretendira za najrazočaravajući album godine koja je takoreći tek počela. Diana Krall se Wallflowerom odvaja od mainstream jazza i odlazi u domove ljudi koji s jazzom nemaju baš previše doticaja. Elementi countryja i popa dodatno natežu praćku i lansiraju Wallflower među albume koje ću brzo zaboraviti.
Na kraju bih rekao, šteta. Očekivao sam povratak s jednim snažnim albumom kakav dolikuje kalibru pijanistice i pjevačice poput Diane Krall. Kako još nisam spreman za glazbu foajea nekog luksuznog hotela u kojem sudbinom zakinuti pijanist suzdržano svira pred užurbanim poslovnjacima iz Japana, tako se nadam da će 13. album donijeti više glazbenih užitaka za sve nas koji volimo glazbu Diane Krall.
Hahahaha…..odlična recenzija!
Ovaj post je živi dokaz da je i loša reklama – dobra reklma. Nisam imao u planu tako skoro poslušati ovaj album, ali nakon ovog…reko moram. Kuruza samo takva. Nebac bio si nježan prema dami, pravi kavalir :-)
Nažalost, sa svakim novim albumom je sve gore i trebalo je završiti s Live in Paris. Negdje je netko napisao da je zapravo šteta što ona pjeva, ne zato što to radi posebno loše (pjeva solidno), nego zato što je puno puno bolja kao pijanistica. Njene glasovne mogućnosti jesu limitirane, ali dobrim odabirom kompozicija je to do sada prolazilo. Više ne prolazi, pa ja čekam njen pravi instrumentalni jazz album. Makar sve bili coveri. Znam da neće, ali nadam se :-)
Slažem se s tobom. A da stvar bude gora, Diana Krall na ovom albumu niti ne svira klavir, nego samo pjeva. Sviranje je rutinski odradio David Foster, predsjednik Verve Music grupe i producent albuma, inače poznat kao tvornica pop sladunjavih hitova. Go, figure.
Znači slijedeći album producira Tonči Huljić :-)
Da parafraziram Murphya: napredovala je do razine svoje nesposobnosti!
Ovo je ipak audiofilski blog, pa nakon još jednog slušanja osim umjetničkog dojma moram prokomentirati nezasluženo poklonjenu četvorku kvaliteti snimke-zvuka.
Ulovio sam danas vremena pa sam na main sistemu poslušao kako zvuči eto jedan moderno i valjda skupo produciran mainstream jazz-pop album. TRAGEDIJA! Snimka je komprimirana do boli, sve je *flat*, Dianina glava je veličine kontejnera, a stage i instrumenti NE postoje. Sve je sljepljeno u neku kašu. Uopće ne mogu definirati da li je glazba odsvirana na pravim instrumentima ili za stolom. Gotovo sam siguran da je u prvoj stvari kompletna ritam sekcija osim kontrabasa *odsvirana* na sintesajzeru/kompjuteru, baš kao i orkestar. Usporedio sam novi megahit *California Dreamin’* i Waits-ovu *Temptation* sa albuma *The girl in the other room*. Svaki put kad bi prebacio na Temptation kao da mi je neko izvadio kaktuse iz ušiju. Ako netko ima DR metar molio bi da provuče file, baš me zanima (znam da nizak DR nije garancija loše produkcije ali….)
Novi album je osim umjetničke po meni zaslužio čistu jedinicu iz tehničkog. U usporedbi sa albumom iz 2004 ovo je potpuna katastrofa.
Što dublje ulazim u ovaj debakl čini mi se da si ipak bio malo pre nježan.
PS
Nebac – SRETAN ROĐENDAN!!! :-)
Bez namjere da otvaram diskusiju,jasno mi je koje su tvoje predpostavke za recenzije opreme i slušni dojam i to mi je, ako ništa drugo,simpatično. Iskustvo,znanje, preslušane kombinacije polako stvaraju sustav vrijednosti i to se osjeti u tvom pisanju. Pisati recenzije o kvaliteti glazbenpg sadržaja…………….ili baš svako može biti glazbeni kritičar ili je sve to malo neozbiljno, a ja te baš takvog ne doživljavam.
Reći za autora koji je osvojio 16 Grammya da radi sladunjave hitove
i sve to na najzahtjevnijem tržištu na svijetu……gledaj,nisam ni ja oduševljen da je Diana snimila pop album. Ali, odradila je posao odlično, odabrala repertoar po svom guštu iz sebi znanih razloga i ne, nismo dobili novi Koln concert jer to očito i nije bio cilj. Imam dojam da bi smo htjeli bolje od njih samih znati šta je za njih ono pravo, jer mi to kao razumijemo a oni jadni ne……..slušao sam je u živo, beskrajan talent i fenomenalna muzikalnost, čista i bez kozmetike…..ne bojim se ja za njenu glazbu, ma što mi mislili o njoj…… pozdrav iz Splita
Lijepi pozdrav.
Nisam primjetio da se Nebojsa igdje osvrce na neupitni talent i ukupnu karijeru vlasnice 16 Grammya, vec na posljednji kako ste i sami rekli pop album. I to jos lose produciran, barem sa audiofilskog stajalista. Da je ovo repertoar bas po njenom gustu odradjen sa umjetnickim zanosom nisam bas siguran. Umjetnosti tu nema ni u tragovima, a ne treba biti genije za iscitati inspiraciju i motiv za ovaj album – brza i laka zarada. Mene sve to podsjeca na tzv projekt. Ne vidim zasto to ne kritizirati.
Mozda nakon POP albuma na krilima 16 Grammya uslijedi jedan TURBO FOLK. S obzirom na vanjstinu umjetnice uspjeh je zagarantiran. Jer “bez golotinje nema lajka”
Sve ok,
usput 16 Grammya ima Foster a ne Diana, o motivima snimanja baš ovakvog albuma možemo samo nagađati iako, ako se detaljnije pogleda njena karijera, ona je uspjeh izgradila na pametnom odabiru tuđih pjesama tako da je bilo pitanje trenutka kada će iz easy jazza otići u pop…….ma nisam uopće prezadovoljan ovim albumom ali branim njeno pravo da izabere žanr….
davno je to bilo kad su se masovno odrekli Dylana jer je akustičnu zamijenio električnom gitarom….Diana se zabavlja, snima , nastupa, mi se ljutimo jer znamo da ona može bolje i tako to ide dalje….ona je autor i njeno je pravo da izabere smjer, na kraju krajeva njeno je pravo i da se pogubi donoseći možda krive odluke…….mislim da ih umjetnički previše idealiziramo i unapred stavljamo u neke pretince koje smo mi definirali pa kad se to ne poklopi eto vraga….
kao paralela, na novom albumu Dylan pjeva Sinatru……..i kritika je kao oduševljena jer on ima ono nešto……
super diskusija, pozdrav
Uppsss….hvala za info.
Više manje se slažem sa vama, a ponajviše s time da dok ona eto pjeva, zabavlja se i zarađuje silne novce mi ovdje kukamo.
Ne ulazeći dalje u umjetničku stranu priče niti u moguće varijante zašto kako čemu i kome je album namjenjen, ono o čemu bi se na audiofilskom blogu ipak trebalo diskutirati je ako ništa drugo onda komprimirana in-face produkcija namjenjena Lo-Fi opremi i slušanju u kuhinji ili na autobusnoj stanici. To je pored umjetničkog dojma također dio priče o motivu, inspiraciji i prelasku u novi žanr. U tom kontekstu album je čista jedinica možda dvojka, i jedva čekam da me sa HDtracksa počnu obasipati mailovima da je osim u 24/48 album moguće skinuti i u 24/192 rezoluciji.
Kad ste već spomenuli novi Dylanov album (nisam neki fan) u tom kontekstu, pojavila se na već spomenutom HDtracksu i drugim download servisima 24bitna verzija za 15.40$ vs 16bit CD quality za 13$. Jednostavnom i nepobitnom analizom utvrđeno je da je 24bitna verzija apsemplana CD verzija, odnosno radi se o čistoj i očitoj prevari.
Ni slučajno ne želim reći da sam Bob Dylan stoji iza toga, iako je siguran sam svjestan da je profit došao ispred glazbe, a ja eto i kroz tu prizmu vidim umjetnike, i dajem si za pravo kao *kupac njihovih proizvoda* kukati kako ste rekli “jer znamo da ona može bolje i tako to ide dalje….”
Super diskusija MkII…o albumu koji sam poslušao dva puta i obrisao sa HDa. Pozdrav.
Nisam siguran da je to umjetnički puno lošije od onog prije… sve je to tu negdje na granici terasa/lift/aerodrom ;)
Glede DR metra – cijeli album (hd tracks 24/48 verzija, ali i standardna) je prosjecno 8 isto kao i California Dreamin. Ne budi lijen skinuo sam i Temptation (standardnu verziju)- DR12!
Hvala Vuki. Nekak sam si to i mislio, sasvim u skladu sa “terasa/lift/aerodrom” umjetnosti. Jedva čekam DSD izdanje :-)