Recenziju sam izvorno objavio 2010. godine u forumskom dijelu
Audiofil.net portala. Cijena Onkyo D-TK10 zvučnika iznosila je nemalih
19.990 kuna, da bi naposljetku bila snižena na akcijsku od 11.111 kuna,
što je gotovo u pola cijene. Za te novce teško mi je zamisliti
kompaktan zvučnik ovih gabarita koji pruža toliko visokovjerne glazbe.
Pravi dragulj!

Nije rijetkost da se u svijetu HIFI-a pojave proizvodi koji svojim konceptom ili topologijom zadovoljavaju tek uski broj audiofila specifičnog glazbenog ukusa i poimanja visokovjerne reprodukcije. Da stvar bude još osebujnija, takvi proizvodi svojim zvukom, ukupno gledajući, zadovoljavaju ili neznatno iskaču od prosjeka, ali zato u onom najkritičnijem dijelu zbog kojeg će se na kraju i naći u nečijoj slušaoni, naprosto briljiraju i teško im je naći zamjenu.

Novost nije i to, da s vremena na vrijeme, tvrtke s čvrsto ustaljenim tržišnim segmentom, nazovimo ih tako, konzumne klase proizvoda, napravi izlet u high-end društvo ne bi li pokazao da i oni mogu kad hoće.

Jedni od takvih proizvoda su i Onkyo D-TK10 zvučnici. Na prvi pogled, rekli bismo da Onkyo nije napravio ništa revolucionarno, pompozno, tehnološki na granici mogućeg. Tek mali zvučnik, simpatičnog i neobičnog izgleda, ali zato respektabilne cijene. No, nije to baš tako.

Onkyo D-TK10 produkt je višegodišnjeg razvoja Onkyja i japanskog proizvođača gitara Takamine. Ideja je bila napraviti zvučnik koji će dobrim dijelom objediniti tehnologije dva različita svijeta, onog iz proizvodnje zvučnika i onog iz proizvodnje glazbenih instrumenata. Iako različite, obje tehnologije imaju istovjetan krajnji cilj – reprodukciju zvuka. Međutim, za razliku od većine proizvođača zvučnika, u startu je uočljiva razlika u pristupu izrade možda najkritičnijeg dijela, kabineta, odnosno tijela.

I dok mnogi izmišljaju i konstruiraju što masivnije i kruće kabinete, ne bi li smanjili njihov negativan utjecaj na zvuk kroz nepoželjnje vibracije i rezonancije, Onkyo baš suprotno, koristeći Takamine tehnologiju izrade gitara, koristi tanke stijenke izrađene od mahagonija koje se ponašaju kao živi materijal i koje “dišu” s ugrađenim jedinicama.

Iako ovakav koncept kontroliranih rezonanci kabineta nije novost, Onkyo ipak nekako uspijeva otići korak dalje i stvara jedne od najintrigantnijih zvučnika koje sam uspio čuti u svojoj slušaoni. Ipak, ni ovdje nisu sve vibracije poželjne pa su stijenke kabineta dodatno ojačane sistemom upornica svojstvenim izradi tijela gitare.

Hm, što je zvučnik, a što gitara?

Kutije u radu zaista “rade”. Naslanjajući dlan na kabinet sasvim se jasno može osjetiti da stijenke vibriraju. Međutim, nisam primijetio nikakav negativan upliv u zvuk, odnosno nisam niti u jednom trenutku osjetio “kutijast” prizvuk zvučnika. Sam zvučnik je bas refleksnog ustroja gdje je otvor smješten na “postolje” kabineta. Od ugrađenih zvučničkih jedinica, posebno je zanimljiva troslojna mid-bas jedinica, izrađena od kombinacije karbonskih mikro vlakana, aramida (inače korištenog u avio i vojnoj industriji) i pletenog pamuka. Sve to zajedno u Onkyju nazivaju OMF tj. Onkyo Micro Fiber Monococque. Uz famozni OMF, tu je i tzv. prstenasti visokotonac, poznatiji kao ring-radiator.

Zvučnik sam po sebi izgleda izvrsno, jasno koketira s oblikom gitare te samim time privlači pažnju. Spoj mat lakiranog mahagonija i jedinica, iako u određenom dizajnerskom sukobu, čine intrigantan proizvod. Palac gore i za nepostojanje zaštitnih mrežica, koje bi vrlo vjerojatno rezultirale bušenjem rupa na prednjoj ploči ili nekakvim “magnetnim” rješenjima. Za zaštitu od prašine brinu se priložene navlake.

Zvučnički priključci jedini su element koji možda malo kvari ukupan vizualni dojam. Drugim riječima, moglo je to i bolje. No, bez obzira na sve, ipak je riječ o solidnim priključcima. Osim toga, jednom kad su zasvirali zvučnici, nisam više o tome razmišljao. Misli su mi otišle na sasvim jednu drugu stranu.

Jasno je naznačeno tko stoji u razvoju ovog zvučnika.

Iako malih dimenzija, ovi zvučnici zahtijevaju precizno postavljanje u prostor. Ako im date zraka, prodisat će punim plućima. Između ostalog, nagradit će vas solidno ocrtanom pozornicom i vrlo mirnom slikom. Pozornica izgleda polukružno, blago s kutevima isturenim van bočnih stranica zvučnika. Nije trapezoidna i ne pruža sasvim jasan uvid u sve (najudaljenije) dijelove orkestra, međutim za takav prizor, prema vlastitom iskustvu, treba platiti daleko više. Rekli bi Amerikanci – let’s put it this way… Gostuje u Lisinskom neki, primjerice, Kraljevski orkestar iz Londona, a karte su po 70, 100, 250 i 600 kn. Nije teško zaključiti da će onaj “bogec” za 70 kuna u zadnjem redu, tamo desno, em škiljiti, em neće čuti baš onako – kako treba. Zato onaj “baja” za 600 kuna sjedi u sredini, među prvim redovima, sve vidi, a bogme i sve čuje. Naravno, karikiram, ali valjda je jasno na što ciljam.

A kad smo već kod klasike, svakako bih spomenuo da manju orkestraciju i sastave, Onkyo odlično odrađuje. Timbralno je vrlo korektan zvučnik iako instrumenti s dubljim registrom ovdje jednostavno ne prolaze. Kontrabas, timpani, bubnjevi, klavir, itd., pa čak i violončelo djeluju dosta tanko.

Međutim, magija ovih kutija se krije negdje drugdje…

Nalazi se u trenutku kad stavite u reproduktor nekog solo izvođača. Po mogućnosti, pogađate – na gitari! I koliko god se borio s mišlju i činjenicom, da to što je zvučnik napravljen u suradnji s proizvođačem gitara, nema nikakve veze i da taj zvučnik naprosto mora svirati i druge instrumente, gitara zaista zvuči najbolje. U nekoliko tjedana druženja s Onkyjom, preslušao sam na desetke različitih glazbenih žanrova, orkestara, manjih, većih, trija, vokala, Bog zna čega sve ne, ali doživljaj slušanja gitare, s takvim oduševljenjem nisam nikad nigdje doživio. Ako se netko u ovom trenutku pita – “Zar niti sa svojim Bowersima?”, odgovor je jasan – nisam. U čemu je kvaka?

Iako možda za to nisu predviđeni, zvučnici smješteni “slobodno u prostor” pružaju daleko više negoli se to očekuje od zvučnika ovakvih gabarita.

Većina “velikih” zvučnika, uvjetno rečeno, skupljih i boljih, možda će vjernije prenijeti osjećaj prostora oko izvođača, možda će čak i izvući više detalja, možda će otkriti da li se Paco de Lucia jutros friško ošišao ili pak Miroslav Tadić podrezao nokte, ali neće imati takvo tijelo. Ono je nevjerojatno realnih gabarita, sa žicama kakve one u stvarnosti i jesu. Spoj vrhunskog timbra, dinamike i realnih gabarita stvaraju magiju. Na kraju krajeva, ako se i želimo teleportirati u dvoranu i stvoriti osjećaj “tamo sam” (što bi naposljetku i trebala biti filozofija hifi-a), nije nužno da čujemo najsitniji detalj na snimci. Za dodatnu ilustraciju ispričat ću doživljaj slušanja dvije kompozicije s fantastičnog albuma Vincent Amiga, Vivencias Imaginadas – Ventanas Al Alma i Sierra Del Agua.

Vincent Amigo, kao jedan od trenutno najperspektivnijih i najboljih svjetskih svirača flamenco gitare, dvjema kompozicijama pristupa s velikom dozom emocija, svirajući na način kao da priča priču koja u sebi krije svu dramu ovog života. U jednom trenutku suptilan i nježan, u drugom već pravi razarač. A dok Amigo svira, cijela gitara svira, i žice i tijelo, rezonira, ispušta more zvukova samog tijela, trese se i oslobađa surogate same kompozicije, neželjene tonove koji nikad nisu trebali proći zrakom.

A ta gitara se zove Onkyo D-TK10. Iluziju kojom me prevario Onkyo dugo neću zaboraviti. Jednom kad sam našao što Onkyja i mene povezuje, zadnjeg tjedna slušanja samo sam izmjenjivao albume s akustičnim i klasičnim gitarama.

Da je kojim slučajem mogućnosti, ovakve zvučnike bih spojio svaki put kad bih se jednostavno zaželio – dobro čuti gitaru. Nažalost, želje su jedno, a mogućnosti drugo, pa sam naposljetku ipak vratio zvučnike nazad distributeru. Često pomislim, kad vidim u nekom magazinu teško fotošopiranu manekenku u badiću koja (kao) ima lijepo tijelo, kažem sam sebi – ‘Nisi ti, draga, vidjela što je – tijelo!‘ Od rastanka s Onkyjom, isto to pomislim i u nekim audiofilskim druženjima.