Razgovor s Jan-Ericom Perssonom, osnivačem, producentom i vlasnikom izdavačke kuće Opus 3.

Po nekom viđenju stvari, sve glazbene izdavačke kuće trebale bi imati isti cilj, da publici putem nosača zvuka što vjernije prenesu izvedeno glazbeno djelo. Međutim, teorija govori jedno, a praksa često nešto sasvim drugo. Umjesto da svoj zadatak shvate ozbiljno i daju sve od sebe da krajnjem korisniku omoguće uvid u djelo onako kako je to glazbenik zamislio, većina današnjih izdavačkih kuća masakrira glazbeni tonski zapis jer je, eto, takav trend ili će se tako bolje čuti na slušalicama od 5 eura. U konačnici imamo glazbena izdanja od kojih neka nisu zaslužila da ikad ugledaju svjetlo dana.

Na svu sreću, postoje izdavačke kuće koje ozbiljno shvaćaju svoj posao, svjesne su s kojim ciljem rade i što je najvažnije, rade to odgovorno i profesionalno. Jedna od takvih kuća je švedski Opus 3 Records, nezavisna izdavačka kuća osnovana 1976. godine. Osim što uživa status jedne od najstarijih audiofilskih izdavačkih kuća, Opus 3 prate izdanja koja se diče iznimnom kvalitetom snimljenog materijala, posebice akustičnih instrumenata.

U Hrvatskoj Opus 3 zastupa Sigma Audio iz Zagreba na čijim internetskim stranicama možete pročitati odličan i vrlo iscrpan članak o ovoj respektabilnoj izdavačkoj kući. Svakako pozivam na čitanje jer ćete između ostalog steći uvid u opremu i tehnike snimanja kakvim se koristi Opus 3.

U svojoj bogatoj diskografiji obuhvaća različite glazbene žanrove. Uglavnom je riječ o jazz, blues i klasičnim izdanjima dostupnim na CD i SACD medijima, gramofonskim pločama i magnetofonskim trakama. Naravno, tu je mogućnost online kupovine i preuzimanja albuma snimljenih DSD tehnikom.

Svoje druženje s Opus 3 započeo sam pred nekih 10-ak godina kada sam nabavio album Mattiasa Wagera i Andersa Ästranda, Live at Vatnajökull (CD 19802). Riječ je o improvizacijama izvedenim na orguljama i udaraljkama. Album je snimljen u Hallgrímskirkja crkvi u Reykjavíku 1998. godine pod vodstvom Jan-Erica Perssona, osnivača i ključne osobe Opus 3 izdavačke kuće.

Live at Vatnajökull i danas za mene predstavlja referentan snimak u crkvenom prostoru jer fantastično dočarava zvuk instrumenata u specifičnom ambijentu.
Dovoljno je poslušati posljednju kompoziciju albuma, Ravelov Bolero, da bi se stekao uvid u sofisticiranost snimke i majstorsko djelo Jan-Erica Perssona, glavnog snimatelja i osobe zadužene za mastering albuma.

Konačno, Live at Vatnajökull je jedan od onih CD-a koje posebno cijenim u svojoj glazbenoj kolekciji i kojem ću se još puno puta vraćati bez obzira želim li testirati HIFI sustav ili jednostavno uživati u glazbi.

Sad možda možete zamisliti moje oduševljenje kada sam saznao da postoji mogućnost da upoznam Jan-Erica Perssona u Zagrebu te da s njim napravim kraći razgovor za blog. Napomenuo bih da je riječ o osobi čiji je snimateljski rad prepoznat u profesionalnim krugovima diljem svijeta te da je višestruko nagrađivan. Slovi za jednog od najboljih snimatelja današnjice što uostalom uz struku potvrđuje i audiofilska zajednica. Susret je omogućio Sigma Audio, a dogodio se sredinom ožujka prošle godine u jednom zagrebačkom caffe baru.

Razgovor prenosim u cijelosti:

Prije svega, hvala Vam g. Persson na odvojenom vremenu za ovaj razgovor, zaista je čast razgovarati sa svjetski priznatim profesionalcem poput Vas. Na samom početku razgovora, upitao bih Vas, koje su Vam, u tehničkom smislu, najdraže snimke svih vremena? Možete li ih navesti nekoliko i objasniti po čemu su posebne?

Pamtim rana izdanja izdavačke kuće Sheffield Lab, albume Harryja Jamesa i njegovog jazz big band orkestra koji su snimljeni s meni omiljenim cijevnim mikrofonom koji i danas koristim, AKG C-24. Tu je i Take Five, The Dave Brubeck kvarteta iz 1959. g., koji je također izvrsno snimljen. Zatim albumi klasične glazbe s kraja 50-ih godina iza kojih stoje britanski inženjeri, posebice Kenneth Ernest Wilkinson koji je snimao za Decca Records. Koristio je modificirane omnidirekcionalne mikrofone s kojima je uspjevao vrlo uvjerljivo snimati glazbenike i orkestar te stvarati osjećaj prostora.

Za audiofila, koji bi po Vama bio najbolji izvor zvuka, gramofon, magnetofon ili digitalni izvor?

Analogno snimanje i dalje se jako dobro radi. Slušanje mastera ili prvih kopija master traka još uvijek je danas teško nadmašiti ako imate dobar magnetofon. DSD kao digitalni zapis također nudi superiornu kvalitetu i nameće se kao najbolji izbor kad je digitalni izvor u pitanju.

Gramofonske ploče također predstavljaju dobar izvor, ali nažalost imaju svojih tehničkih ograničenja. S druge strane, lijepo je vidjeti, posebice kod mladih ljudi, da postoji interes za slušanjem analognog izvora poput gramofonskih ploča. Tome u prilog ide i primjerice jedan od najpopularnijih švedskih rock bandova koji svoju kompletnu diskografiju od 8 albuma, uz standardna CD izdanja, nudi i na gramofonskim pločama.

Kako gledate na povratak popularnosti gramofonskih ploča?

Mislim da je riječ o pozitivnom trendu jer dokazuje da postoji određeno zasićenje kvalitetom zvuka kakvu pruža sveprisutni MP3. Nije teško primijetiti da se MP3 u usporedbi s gramofonskom pločom razlikuje u dinamici, rezoluciji i prirodnosti snimke. MP3 je zaista tužna priča.

Za potpuni glazbeni užitak, smatrate li da su dovoljna samo 2 zvučnika?

Naravno. Višekanalna reprodukcija ima smisla samo ako se pravilno koristi. Nažalost, rekreacija prostora, inače najjači adut višekanalne reprodukcije, često biva iskrivljena na snimkama. Slušao sam neke višekanalne snimke u kojima je orkestar dolazio odozada što je potpuno neprirodno. Stražnje zvučnike nikad ne biste trebali čuti. U dobro složenom sustavu, tek kad ih isključite, shvatite koju su ulogu igrali u višekanalnoj reprodukciji.

Prestao sam se baviti višekanalnim snimanjem jer se u konačnici slušatelj nalazi pred većim hardverskim izazovima (više zvučnika) koji zahtijevaju znanje, ali i dodatni novac.

U svom radu koristite specifične tehnike snimanja i masteringa. Postoje li još neke tehnike kojima biste se rado poslužili, ali su tehnički još uvijek nerazvijene?

Nisam baš siguran. Prije vjerujem u ‘drugo mišljenje’ kao tehnički dodatak. Moj posao je da napravim, koristeći dostupnu tehnologiju, najbolju moguću snimku i mastering. Vaš zadatak je da to poslušate i date svoj sud, svoje mišljenje. Stvar je u tome da sam jako dobro upoznat s cijelim procesom snimanja i točno znam kako bi se trebao odvijati i koja oprema bi se trebala koristiti.

Međutim, upravo zbog te potpune predanosti, postoji mogućnost da nešto previdim, neki detalj iz stvarnog svijeta. Tu nastupa drugo mišljenje koje rado uvažavam i pokušavam shvatiti gdje bi se mogao napraviti daljnji korak u kvaliteti snimke. Problem današnjih snimatelja jest taj, što proces snimanja svojataju i nije podložan uvažavanju drugačijih stavova. Mislim da to nije dobar pristup.

Inače stalno radim na unaprjeđivanju postojeće opreme, od mikrofona pa sve do pojačala za gramofone. Težim tome da u skladu s novom, ali koristeći i staru (cijevnu) tehnologiju, napravim najbolje moguće uređaje za snimanje. Međutim, čak i danas za izradu master kopija koristim Telefunken M-28 iz 1969. g. Riječ je o zaista fantastičnom uređaju. Pokazat ću vam neke albume koje sam ponio sa sobom na kojima je korišten RCA ribon-mikrofon iz 1934. godine. Taj mikrofon i dalje predstavlja izvrstan izbor za snimanje bubnjeva i limene glazbe.

Koje su glavne prednosti DSD-a?

Smatram da su tranzijenti ključna stvar. Pokušat ću objasniti na sljedeći način. Još prije dosta godina napravio sam snimku saksofona, violine i klarineta te demonstrirao kako ti instrumenti zvuče ako im se tranzijenti maknu. Bilo ih je teško razlikovati jer su tranzijenti ti koji čine identifikaciju instrumenata i ljudskog glasa.

Kako biste shvatili koliko su tranzijenti bitni za točnu lokalizaciju, zamislite sljedeću situaciju. Nalazite se u šumi, sakupljate plodove i odjednom vam netko prilazi pri čemu staje na suhu granu. Vi ćete po zvuku slomljene grane točno i vrlo precizno odrediti iz kojeg smjera vam netko prilazi. Taj sistem nam je genetski ugrađen od davnina kako bismo bili upozoreni na potencijalnu opasnost te ju pravovremeno izbjegli. Slična je stvar i s rekreiranjem zvučne pozornice i dubinom slike. Uvjerljivost i preciznost instrumenata u prostoru su ti koji stvaraju iluziju stvarnog događaja.

Tu je naravno i količina informacija pohranjena u DSD zapis. Znali smo još od davna da nam je potrebna velika količina informacija kako bismo mogli napraviti vrlo precizan snimak. 1-bitna tehnika snimanja nije novost u profesionalnom audio svijetu. Originalno ju je razvio dr. Yoshio Yamasaki krajem ’80-ih na Sveučilištu Waseda u Japanu. Tehniku je patentirao 1992. godine da bi konačno bila šire prihvaćena 1999. godine pod pokroviteljstvom Sonyja i Philipsa koji su je gurali pod imenom DSD (Direct Stream Digital). Tu se kasnije svojom pojavom izvrsno uklopio SACD, vrlo pametno osmišljen medij. Drago mi je da je i danas živ bez obzira na to što su ga dosad nebrojeno puta pokopali domaći i strani novinari. Međutim, u usporedbi DSD bit-streama na SACD mediju od 2.8 MHz, DSD 5.6 MHz zvuči još bolje! Razlika je u dubini zvučne slike, pozornici i preciznosti.

(Op. a.) – Usporedbu spomenutih audio zapisa možete napraviti preuzimanjem DSD datoteka sa sljedećih linkova (pri dnu stranice upišite ime i e-mail adresu):

DSD 5.6 MHz
http://shop.dsdfile.com/2013/01/15/opus3-dsd-showcase-1-5-6mhz-coming-soon/
DSD 2.8 MHz
http://shop.dsdfile.com/2013/01/15/opus3-dsd-showcase-1-2-8mhz-coming-soon/

DSD datoteke su prilično velike, DSD naslove možemo nabrojati na prste jedne ruke, a broj D/A konvertera sposobnih za manipulaciju DSD datoteka je malen (op. a. – ovdje moram naglasiti da je razgovor vođen prije nešto više od godinu dana. Od tada se drastično promijenilo stanje na tržištu tako da DSD DAC-ovi više nisu rijetkost što samo govori da digitalija nezaustavljivo juri naprijed). Mislite li da će to usporiti DSD da postane audiofilski standard?

Mislim da neće. Stvari se brzo razvijaju i uređaja koji podržavaju DSD je sve više. Pritom ne mislim samo na DSD D/A konvertere, nego i na ostale komercijalne uređaje koji podržavaju DSD poput primjerice novog Oppo univerzalnog playera. Tu je recimo još jedan izvrstan DSD D/A konverter kojeg Japanci ne mogu u dovoljnoj količini napraviti koliko se traži na domaćem tržištu. Riječ je o KORG DS-DAC-100m USB D/A konverteru koji i sam povremeno koristim. Problem distribucije tog DAC-a u Europi predstavlja EU regulativa koja zabranjuje uvoz uređaja jer u određenim dijelovima spoja sadrži olovo.

Kao ljubitelj glazbe napisane za filmove, primijetio sam da su mnoga djela vrlo loše snimljena bez obzira na činjenicu što su neka od njih nagrađena, primjerice, Oscarima te označena kao ‘iznimna glazbena ostvarenja’. Koji je razlog tome? Zašto se kvaliteta snimljene glazbe ne izjednačuje s kvalitetom snimljenog filma?

Mislim da ljudi koje stoje iza toga jednostavno ne vode dovoljno računa o kvaliteti snimke i višekanalnoj reprodukciji. Na jednom od prvih DVD-a Steely Dan grupe, meni najdražem, Storytellers – Live in Sony Studio in New York, puhačka sekcija i prateći vokali se nalaze iza vas. Što su ti ljudi radili, o čemu su razmišljali dok su obrađivali materijal? Gledate u orkestar i izvođače, a zvuk dolazi iza vas?! Tu je i pitanje centralnog kanala prilikom slušanja glazbe. Centralni zvučnik traži nevolju i ništa drugo. Osobno ga nikad ne koristim za slušanje glazbe. S druge strane razumijem ljude u filmskoj industriji koji ga žele imati u sredini za dijalog. Stvar je i u tome što ljudi zaduženi za zvuk u filmu nemaju isti interes kao što mi imamo, odnosno ne teže onome čemu mi težimo.

Generalno gledajući, smatrate li da je MP3 ubio glazbu?

Na neki način, da. Problem je u tome što većina ljudi koji slušaju MP3 nisu čuli ili ne znaju da postoji bolja kvaliteta audio zapisa te samim time ne znaju što propuštaju. Imam jednog starijeg prijatelja, 50-ak godina, koji mi se pohvalio da u svom Ipodu ima pohranjene sve albume Bob Dylana. Rekao sam mu da je to odlično, ali da u stvari nikad nije čuo Bob Dylana u pravom svjetlu. Začuđeno me pitao kako to mislim, stoga sam ga pozvao da dođe kod mene poslušati te iste albume na HIFI sistemu. Tada je shvatio o čemu je riječ i promijenio je mišljenje. To je ujedno i glavni problem, posebice kod mladih ljudi jer se sve svodi na kvantitetu, umjesto na kvalitetu. Iz tih razloga pozdravljam ponovno slušanje vinila jer zahtijevaju veću posvećenost slušanja sadržaja. Ne možete preskakati kompozicije na albumu kao što to ne činite i na koncertima.

Na koji ćete se ubuduće audio format fokusirati u Opus 3 izdavačkoj kući?

To će svakako biti SACD i gramofonska izdanja. U isto vrijeme ćemo korisnicima omogućavati preuzimanje DSD datoteka u što većoj mjeri jer je pokazan interes van svih očekivanja, posebice s japanskog tržišta. Acoustic Sounds u suradnji sa Sonyjem najavljuje 500 DSD naslova za sljedeću godinu. Hoće li napraviti dobar posao i iskoristiti prednosti DSD-a, tema je za neki drugi razgovor, ali potvrđuje da interes postoji.

Nastavit ćemo i s izdanjima kopija master traka, nažalost namijenjenim manjem broju korisnika zbog visoke cijene. Govorimo o 300 eura po kopiji. Morate znati da samo materijal, traka, košta više od trećine konačne cijene.

Za razliku od američke tvrtke The Tape Project koja također prodaje licencirane kopije master traka i koja u stvari nema pristup originalima, već ih radi iz prvih kopija, Opus 3 radi direktne kopije iz originalnih master traka.

G. Persson, zahvaljujem na ovom razgovoru.

Hvala Vama.

Nakon razgovora sam zamolio g. Perssona da mi potpiše album s kojim sam započeo druženje s Opus 3 izdavačkom kućom. Na moju veliku radost, ne samo da sam dobio autogram, nego i nekoliko albuma iz Opus 3 diskografije.

Koristim priliku da još jedanput zahvalim Sigmi Audio što su mi omogućili da upoznam Jan-Erica Perssona i napravim ovaj razgovor. Osim što je vrhunski profesionalac i znalac, g. Persson je vrlo ugodna osoba za druženje tako da se iskreno nadam da ćemo se ponovno sresti i razgovarati.