Ljubljana, Cankarjev dom, 3. 6. 2017. – Bez obzira na to, što je od koncerta prošlo mjesec i pol dana, smatram da ovakav nastup zaslužuje nekoliko rečenica na mom blogu.

Pat Metheny jedan je od onih jazz glazbenika koji su zaslužni zašto danas uopće slušam jazz, ali i jedan od onih koji mi već posljednjih desetak godina bježe i nikako da ih čujem uživo. Zahvaljujući neplaniranoj promjeni u rasporedu sezonskog nastupa, napokon se ukazala prilika da otiđem na koncert Pata Methenyja.

Doduše, stvari su se mogle i povoljnije odigrati, ali koji put čovjek ne smije zaboraviti da – ponekad tražeći bolje, gubi i ono što je dobro. Naime, ulovio sam na Facebooku da Pat Metheny neplanirano stiže u Ljubljanu. Već sljedeće minute, bacio sam pogled na kalendar s obavezama, podigao glavu i pitao suprugu – Idemo u Ljubljanu na Methenyja? – Da!

Par klikova kasnije i karte su bile kupljene. Sad je samo trebalo pričekati lipanj i Metheny ide u listu odslušanih jazz koncerata. Međutim, sutradan je upitnik iznad glave stavila vijest iz koje sam saznao da će Metheny dan ranije nastupiti u Zagrebu. Damn!

Utješio sam se činjenicom da ću sa suprugom mrdnuti iz Zagreba, iako je riječ o svega sat i nešto sitno vožnje. S druge strane, nisu mi strani Ljubljana i jazz. Godinama sam odlazio na Ljubljana jazz festival i svaki put bih uživao u izvrsnom programu. Zahvaljujući Ljubljani, slušao sam Davea Hollanda, Jack DeJohnetta, Johna Scofielda, Tomasza Stanka, Richarda Galliana, Joea Lovana, Gonzalu Rubalcabu i mnoge druge.

U Ljubljanu smo došli dovoljno rano da u blizini Cankarjevog doma supruga i ja nešto pojedemo i popijemo prije koncerta. Odluka je pala na neki bio, raw, vege, štajaznam bistro gdje smo naručili nekakve tortilje. Tada i nikad više! Bistro djeluje neuredno i zmazano, a poslugu treba poslati po smrt kad dođe trenutak za odlazak s ovog svijeta. Čekali smo proklete tortilje više od 40 minuta u praznom bistrou u kojem rade tri osobe.

Na svu sreću, u neposrednoj blizini nalazi se odličan jazz kafić s prekrasnom terasom i još boljom ponudom piva. Bez previše razmišljanja, naručio sam Pelicon Yes Boss! pale ale. Nažalost, nisu imali Quantum DIPA, po mom skromnom sudu, najbolje pivo s ovih prostora. Ekipi iz Ajdovščine kapa do poda za ovakav proizvod. Već nakon prvog gutljaja zaboravio sam na nesretni trio i veselio se kvartetu pred nama.

Dvorana Gallus Hall Cankarjevog doma te je večeri bila ispunjena gotovo do posljednjeg mjesta. Usudio bih se napisati da smo imali najbolja mjesta, povišena i u sredini dvorane, na nekih 15 metara od izvođača. Audiofilskim rječnikom rečeno – bili smo u Sweet spotu.

Pred sam početak koncerta, upozoreni smo, dakle, ne zamoljeni, nego upozoreni, da ne koristimo foto aparate ili mobitele. Svako ometanje u smislu bljeskanja blica ili ekrana te zvukova škljocanja ili ne daj bože, zvonjave, može uzrokovati trenutni prekid koncerta. Izgleda da se Pat Metheny često druži s Keith Jarrettom.

Kako god, fotografije koje vidite u tekstu, nastale su nakon koncerta, odnosno nakon službenog dijela. Čisto da ne bi ispalo – Gle Balkanca, za njega ne vrijede pravila.

Koncert bih ocijenio s 4. Naime, slušali smo širok opus Pata Methenyja koji je pokrivao dugogodišnje glazbeno stvaralaštvo, a u njemu, ruku na srce, ima svega. Od meditativnih kompozicija pa sve do kaotičnih interpretacija koje nisam nikad našao slušljivim. Štoviše, da je bio cijeli takav koncert, ispričao bih se i napustio dvoranu.

No, sve ostalo je bilo brilijantno. Ušli smo u koncert s transcendentalnom kompozicijom Into the Dream, koju je Pat Metheny solo odsvirao na Pikasso gitari. Instrument je nastao 1984. godine u suradnji s Lindom Manzer (Manzer Guitars), kao rezultat Methenyjevih želja da se napravi gitara sa što više žica. I zaista, gitara ima više žica, nego političar obećanja, a to, priznat ćete, nije malo.

U mračnoj dvorani prigušenih reflektora, isticao se Metheny u sredini osvijetljene pozornice, pognut nad gitarom i u svom elementu. Petnaestominutni uvod nagovijestio je da bismo mogli slušati dobar koncert.

U Ljubljani je društvo pratila izvrsna ekipa glazbenika, karizmatična Linda Oh na kontrabasu, Gwilym Simcock na klaviru i Antonio Sánchez na bubnjevima. Svi su odreda te večeri bili u dobrom raspoloženju i svakome je Metheny dao dovoljno prostora da se iskažu u najboljem svjetlu kroz solističke dionice te u duetima s Methenyjem.

U dva i pol sata, koliko je trajao koncert, slušali smo kompozicije The Red One, Better Days Ahead, James, Always and Forever, Unity Village i druge, pokrivajući zaista dug period bogatog Methenyjevog opusa. O onim, elektriziranim i žestokim kompozicijama u kojima se Metheny pretvara iz jazz u death metal glazbenika, već sam iznio mišljenje. Na moju sreću, takvih je dionica bilo svega par, tako da sam istinski uživao u ostatku kompozicija.

Dozvoljavam da netko zaključi da u potpunosti ne razumijem Methenyjevu glazbu, ali isto tako treba prihvatiti činjenicu da ne mora nužno baš sve iz lonca nekog svjetski priznatog kuhara biti ukusno i za svačije nepce.

Kvartet je djelovao skladno i plijenili su uigranošću te međusobnim konverzacijama. Posebno me oduševila Linda Oh, koja je u nekom svom filmu jurila po kontrabasu, iskazujući sjajnu ritmičnost i artikuliranost. Da ne bilo zabune, i ostatak je bi na zavidnom nivou.

Generalno gledajući, Metheny me nastupom vratio u vrijeme kada sam najviše uživao u njegovoj glazbi, odnosno u vrijeme kad sam tek otkrivao ovog izuzetnog jazz glazbenika. Sjećam se da mi je njegov zvuk na prvu sjeo u uho te natjerao da u nadolazećim godinama preslušam gotovo sve njegove albume. Dobar dio nalazi se i u vlastitoj fonoteci.

Kako mene veže jazz uz Ljubljanu, tako je i Metheny vezan uz ljubljansku publiku. Ponovno ga je objeručke prihvatila jer ta veza traje još od sredine 70-ih godina kada je Metheny prvi put nastupio u Ljubljani. Zadovoljan sam jer sam te večeri bio dio tog prijateljskog ozračja u dvorani prepune dobre glazbe.

Jedino za čime mogu žaliti jest, što se nisam mogao počastiti još jednim Pelicon pivom nakon koncerta. Ipak je trebalo voziti nazad u Zagreb.