Concord Jazz, 2013. Format: CD/Hi-Res 24 bit/192 kHz (HD tracks). Žanr: Jazz

Patricia Barber – vokal, klavir
Larry Kohut – bas
John Kregor – gitara
Jon Deitemyer – bubnjevi

Glazba: 5 – Kvaliteta zvuka: 4.5

Ako mene pitate je li godina mogla bolje početi s glazbenim izdanjima, odgovor je jednostavan – nije! Posljednji studijski album Patricije Barber odraz je dugogodišnje predanosti vlastitom prepoznatljivom stilu. Već u prvim taktovima uvodne kompozicije “Code Cool”, Patricia Barber nas poziva u svoj jedinstveni svijet glazbe u kojem se o životu razgovara u jazz barovima, parkovima, predgrađima, stanicama podzemne željeznice i svim ostalim mjestima gdje se isprepliću životi pojedinaca.

Ulaz u album podsjeća na dolazak u nepoznati velegrad koji nedvosmisleno daje do znanja da će progutati svakog tko nije spreman živjeti po njegovim pravilima. Bas linija Larryja Kohuta stvara napetost koju ubrzo euforično lomi klavir Patricije Barber. Sekundu kasnije otvaraju se vrata albuma u koji ulazimo punim plućima.

U nastavku se album kreće u laganoj, pomalo tmurnoj, ali vrlo pitkoj atmosferi i takav ostaje sve do polovine četvrte, naslovne kompozicije “Smash” u kojoj Patricija Barber bez prethodnog upozorenja snažno udara šakom u stol, razbijajući pred sobom ostakljenu sliku uspomena na tisuće sitnih dijelova. Iluzija lagodnog biva naprasno raspršena bubnjevima Jona Deitemyea i žestokom gitarom Larryja Kohuta.

Tenzija se smiruje kroz naredne kompozicije “Redshift” i “Spring Song” da bi “Devil’s Song” unio funk zvuk u album, odnosno digao raspoloženje na nivo kakvo nisam čuo od kultne obrade Peter Greenove pjesme “Black Magic Woman” s Barberinog albuma “Companion”.

Foto: Jimmy Katz

.

Ostale kompozicije na albumu također očaravaju svojim, nazovimo ga tako, literarnim sadržajem. Patricia Barber je ta koja glasno govori o problemima modernog čovjeka, istospolnoj zajednici, patnji i ljubavi, nostalgiji i nadanjima. Svaki taj govor odmjeren je i stavljen u kontekst realnog vremena pa čak i onog ako govorimo o trajanju samih kompozicija.

Koliko se ljubavi prema jazz glazbi nalazi u ovom albumu, možda najbolje govori posljednja kompozicija na albumu, “Missing”. Predivne riječi pjesme uz magične zvukove klavira i gitare ocrtavaju završno poglavlje ove knjige čije će teške korice, jednom zaklopljene, ostaviti čitača sa svojim mislima u nekom drugom svijetu.

Foto: Jimmy Katz

.

S tehničke strane gledano, “Smash” je jako dobro snimljen album. Instrumenti zvuče uravnoteženo i u prostoru djeluju vrlo uvjerljivo. Sasvim suprotno od primjerice, ECM-ovih izdanja koja zadnjih godina prate trend nerealnih gabarita zvučne pozornice bez obzira na činjenicu što su vrhunske snimke u pitanju. Ovdje svaki instrument zauzima svoje mjesto u realnim okvirima. Glas Patricije Barber također je odlično snimljen i za razliku od nekih ranijih izdanja, sibilanti nisu istaknuti u toj mjeri da bi iritirali. Manja zamjerka ide na račun basa koji je prenaglašen, ali to nije nikakva novost kada su Patricia Barber i njeni albumi u pitanju.

S obzirom na to da sam “Smash” u siječnju preslušao jedno petnaestak puta i jednako toliko uživao u njemu, za mene nema dvojbe da se radi o albumu mjeseca. Tko zna, možda se u prosincu pokaže i kao album godine. Toliko je dobar.