CTI, 1974. (CTI Masters, 1997.) – Format: CD

Paul Desmond – alto saxophone
Bob James – piano, electric piano
Gábor Szabó, Gene Bertoncini – guitar
George Ricci – cello
Ron Carter – bass
Jack DeJohnette – drums
Ralph MacDonald – percussion
Don Sebesky – arranger

Glazba: 4.5 – Kvaliteta snimke: 3.5

Glazbeno sudjelovanje u nečemu velikom poput Dave Brubeck Quarteta, zacijelo je predstavljalo ispunjenje sna većine glazbenika tog vremena, ali i je bilo i svojevrsna “kočnica” pojedinačnoj afirmaciji, a na koju je naišao i Paul Desmond. Ovaj izuzetan saksofonist pronašao je izlaz iz “sjene” snimivši svoj prvijenac “Skylark”, 1973. godine za nezavisnu izdavačku kuću CTI, koju je tada vodio osnivač Creed Taylor, a koja se danas nalazi (kao i većina izdavačkih kuća) pod krovom Sonyja. Iako je već do tada snimio nekoliko autorskih albuma (neke u suradnji s gitaristom Jim Hallom), “Skylark” je ostavio do tada najsnažniji autorski potpis Paula Desmonda.

Album započinje kompozicijom “Take Ten”, obradom famozne skladbe “Take Five” s čuvenog albuma “Time Out” iz 1959. godine koju je Paul Desmond napisao dok je svirao u sastavu Dave Bruback Quarteta i koja je svojedobno predstavljala pravu malu revoluciju u jazzu, približivši jazz običnom čovjeku na način na koje su to činile kompozicije komercijalnih sastava. Za razliku od Dave Brucbeck Quarteta, ovdje Paul Desmond ubacuje u “višu” brzinu i stvara reinkarnaciju spomenute kompozicije s još jačim ritmičkim naglaskom.

No, ono što ovaj album čini sasvim posebnim je to što, uz popis kompozicija koje je Paul Desmond uvrstio na ovaj album, obradu tradicionalne skladbe “Romance de Amor” i gostovanje gitariste Gabora Szabe, “Music For A While” (Henry Purcel), “Skylark” (Carmichael/Mercer) i druge, svira saksofon na vrlo ležeran i gotovo opijajući način.
Ako su snažno prepoznatljive stilove sviranja izgradili saksofonisti poput John Coltranea, Ornett Colemana (za kojeg je Desmond jednom prilikom rekao da je njegovo sviranje poput življenja u kući gdje je sve obojeno u crveno), Sonny Rollinsa i Cannonball Adderleya, tada im se Paul Desmond priključuje i upisuje u povijest najvećih jazz muzičara svih vremena. Moram svakako spomenuti da je i ostatak društva na albumu impresivan. Ron Carter (kontrabas), Jack DeJohnette (bubnjevi), Bob James (klavir), Gabor Szabo (gitara), Gene Bertoncini (gitara), Ralph MacDonald (udaraljke) i naravno, Paul Desmond (alto saksofon), na nešto više od 50 minuta glazbe prezentiraju jazz koji će obilježiti ovaj album kao iznimno glazbeno ostvarenje 70-ih godina.

Foto: Juan-les-Pins (France), 1967.

.

Užitak slušanja ovakvog muzičkog izdanja mogli bismo usporediti s uživanjem u dobroj hrani i piću. Zaista, nakon izvrsnog aperitiva, slijedi toplo predjelo, zatim glavno jelo popraćeno vrhunskim vinom i desert koji je ovdje u obliku tri alternativne izvedbe kompozicija “Skylark”, “Indian Summer” i “Music For A While”. Jedini problem koji se tu javlja je taj, što ste nakon ovakve glazbene gozbe vrlo brzo ponovno gladni i vaš apetit naprosto traži još.

Glazbena virtuoznost koja se krila u Paul Desmondu, možda je posljedica bohemskog načina življenja, a u kojem se kulturno stvaralaštvo uvijek nalazi ispred vlastitog zdravlja. Tako je i Paul Desmond bio sklon žestokom piću, ali i duhanu. Paul Desmond preminuo je 1977. godine od posljedice raka pluća, iako je nekoliko mjeseci ranije održao svoj posljednji koncert (s Dave Brubackom) u veljači 1977. godine. Možda ovaj posljednji podatak dovoljno govori o predanosti glazbi Paul Desmonda.