ECM, 2006. (CD, ECM 1917) – Format: CD

Glazba: 5 – Kvaliteta zvuka: 4.5

Dobar je osjećaj kada odvojimo dio slobodnog vremena preslušavajući novi jazz album, pogotovo ako se radi o kvalitetnom sadržaju. No, “problem” nastaje kada je album toliko dobar, da vam počinje oduzimati više od rezerviranog slobodnog vremena za slušanje. Upravo takav je najnoviji album Paul Motian Banda “Garden of Eden”.

Iako je ovo drugi album Paul Motian Banda u ECM izdanju, za razliku od prvog “Psalm” iz 1981. godine, postav je potpuno različit i proširen, te se u stvari ne nadovezuje na spomenuti album, već na glazbu “Electric Bebop Banda”, također predvođenom Paulom Motianom. Dvadeset i pet godina nakon albuma “Psalm” u sastavu su Chris Cheek na tenor i alto saksofonu, Tony Malaby na tenor saksofonu, talentirani Jakob Bro (27) na gitari kao i Ben Morden i Steve Cardenas, Jerome Harris na basu, te Paul Motian na bubnjevima.

Foto: Jack Vartoogian

.

Kuriozitet albuma mogli bismo naći u samim godinama Paula Motiana, koji je navršio u trenutku snimanja albuma 73 godine i koji još uvijek pokazuje nevjerojatnu snagu glazbenog izražavanja. S druge strane, te iste godine donijele su i svu zrelost skepticizma, ironije, drame, nostalgije i životnog iskustva na ovaj album. Gotovo je nemoguće zaobići sve sociološke aspekte koje je Motian “ugradio” ovdje, a koji počinju kompozicijom “Pithecanthropus Erectus” Charles Mingusa i protežu se kroz cijeli album, sve do posljednje kompozicije na albumu “Cheryl” Charles Parkera, ostavljajući gorak okus istine koliko je jazz danas izražajan i jak.

Da ne bi pomislili kako se radi o albumu mračnog (svakodnevnog) ugođaja, ostavljam prostora da se “Garden of Eden” ipak doživi kao “Raj” za glazbeni doživljaj. Tome u prilog ide ne samo produkcijska strana ovog izdanja, već i odabir tematike koja se proteže kroz “Garden of Eden”, prezentirane kroz svojevrsni presedan kada su u pitanju instrumenti jazz sastava. Iako možda ništa neobično za glazbu Paul Motiana i ranije spomenutog “Electric Bebop Banda”, upotreba tri električne gitare, alto i dva tenor saksofona uz bas i bubanj, “pojava” je koja se danas ne susreće često.

Što ovakav instrumentalni koncept stvara, najbolje se “vidi” na albumu kroz kompozicije “Mesmer”, “Mumbo”, “Jumbo”, “Balata”, “Prelude 2 Narcissus” i “Manhattan Melodrama”.
Prema osobnom stavu, smatram da je Paul Motian svoj potpis na “Garden of Eden” stavio u pretposljednjoj kompoziciji “Evidence” Theloniousa Monka.

Možda nije loše napomenuti da sve kompozicije u izvedbi traju u prosijeku oko tri do četiri minute (izuzev prve i treće), što nas na neki način vraća na sami početak jazza kao glazbenog žanra, ali i uvodi u jedan sasvim novi oblik glazbene konverzacije. Iako “sažete”, kompozicije su visokoartikulirane i jasne.

Zaključio bih recenziju ovog izuzetnog izdanja sa željom, da Paul Motian skupi snage za snimanje još jednog ovakvog albuma, za još jedno “bezobrazno” oduzimanje slobodnog vremena.