Recenzija: Accuphase E-280 integrirano pojačalo

Kad god me Emir Fakić, vlasnik Planet Audio trgovine, nazove i pita – ‘Čuj, imam ti jedan novi Accu, hoćeš li ga možda testirati?’ – Bez da sam čuo o kakvom je uređaju riječ i o kojem modelu, momentalno pristajem. Za to postoji dobar razlog.

Stvar je u tome što Accuphase kao ime u audio industriji iznimno cijenim i što god da sam dosad testirao, slušao ili imao, ne da nije razočaralo, nego je uredno oduševljavalo. Doduše, postoji određeni krug audiofila koji dvoje oko Accuphasea, stereotipno ga etiketiraju, maltene se našutavaju zvukom tvrtke pa ga karakterizairaju na ovakav ili onakav način, uglavnom negativno.

No činjenica je da je Accuphase, kao prvo, mnogima predmet mokrih snova, a zatim i tvrtka s reputacijom o kakvoj mnogi proizvođači mogu samo težiti i nikad dostići. Accuphase je ozbiljna priča i nije za svakoga. U mojim je očima izjednačena nekom švicarskom proizvođaču satova za kojeg nitko živ nije čuo, ali čiji satovi koštaju ruku i nogu i koje kupuje odabrana ekipa dubljeg džepa. Jasno, i koja kuži o čemu je riječ.

Accuphase nema ‘budžet’ komponenti. Već ona prva podrazumijeva ‘iskrcavanje na Normandiji’ (o brojanju love govorim, naravno) i ta prva ulazi u high-end razred HIFI uređaja. Nema tu nekog ‘entry-level’ pojačala ili CD playera. Mislim, ima, ako ćemo uvriježeno gledati na proizvodnu paletu, ali činjenično gledajući, zaista već ‘najslabiji’ ide u najviši razred i tretira ga se kao vrhunski HIFI proizvod.

Da ne duljim o tome što je Accuphase, što predstavlja, gdje korijenje vuče, itd., pozivam vas da, ako već niste, pročitate tekst koji sam objavio na blogu u rubrici ‘Brand Story’. Od pisanja tog teksta, danas Accuphase obilježava 50 godina postojanja i rada. Vjerujem da ovaj jubilej već dovoljno govori sam za sebe. Dakle, umjesto da se bavim Accuphaseom kao tvrtkom, preći ću na bit ovog teksta, a to je testiranje novog Accuphase E-280 integriranog pojačala.

Accuphase u ponudi nudi stereo pojačala, mono pojačala, integrirana pojačala, pretpojačala, digitalne izvore zvuka (playere i procesore), tunere, strujna napajanja, jednu gramofonsku zvučnicu, modularne dodatke, audio kabele i ostalu opremu. Accuphase E-280 tu se nalazi kao početni model integriranih pojačala (čak je 5 modela iznad) i možda djeluje skromno i nezanimljivo, ali ako vam napišem da testirani model s ugrađenim DAC i phono modulom košta 7.400 eura, onda postaje jasno da se tu nešto ozbiljno događa i što s nevjericom budi znatiželju i postavlja pitanje – čovječe, koliko onda košta E-800, integrirano pojačalo s vrha s istim opcijama?! – No, lako za E-800, bolje da ne znate koliko košta P-7300 referentni stereo izlaz ili M-6200 mono pojačala, a da ne govorim o C-3900 pretpojačalu.

Ali da ne bi ispalo da tu cijena a priori određuje kvalitetu zvuka, valja spomenuti i onu drugu stranu, a to je da se više puta pokazalo u praksi, odnosno u svijetu HIFI-ja, da nešto što puno košta ne mora nužno značiti da svira za bogove. Štoviše, bilo je tu itekakvih iznenađenja i razočaranja. Na svu sreću, Accuphase nije dio te tužne priče i tu se traženi novac sasvim drugačije valorizira.

Početna točka bila bi sama izrada Accuphase uređaja gdje E-280 nije iznimka. Iako Accuphase gaji taj ‘vintage look’ kao dio vizualnog identiteta koji će neupućene navesti na to da su ‘ovi’ zaostali u vremenu, svi su uređaji izrađeni na najvišem mogućem nivou i ispod haube kriju ‘state-of-the-art’ tehnologiju.

Onaj koji je jedanput dotaknuo bilo koji Accuphase uređaj, znat će o čemu pišem jer se taj taktilni osjećaj može usporediti tek s nekolicinom high-end uređaja na tržištu. Nema tu majci, Japanci su ih složili na stotinku milimetra. Sve je sjelo u dlaku, nema odstupanja, svaki je ‘klik’ preklopnika ili gumba savršeno na svom mjestu, svaka ladica iz playera izlazi i uvlači se bešumno, svaki je šaraf besprijekorno utegnut, svaki se kabel savršeno spaja, svaki se brid kućišta savršeno poklapa s drugim, itd.

Šampanj finiš također nije za svakoga jer zaista budi osjećaj kako je riječ o HIFI relikviji prošlog stoljeća, ali s druge strane upravo taj retro štih Accuphaseu ojačava prepoznatljiv identitet od kojeg ne odstupa. Jebe se njima za srebrne i crne, stereotipne varijante finiša uređaja. Peglaju po svom i dobro im ide. Kao digresija, meni je tu zanimljiva situacija što taj, ‘šampanj’, ustvari više vuče na ‘rose gold’, a to pak ekipa prihvaća pod ‘must have’, ali samo kada su Apple proizvodi u pitanju. Šta ti je moć branda i marketinga, ludilo.

E-280, osim što je napravljen ‘da ti mozak stane’, iznutra izgleda kao da je u pitanju apoteka. Ne skrivam da nisam pretjerani znalac kada su iznutrice u pitanju, ali čovjek bi morao biti slijep da ne vidi kako su svi elementi pojačala savršeno čisto posloženi. Nema žica koje strše, nekakvih čudnih spojeva, šarafa, izolatora i sl. Okej, u pitanju je tranzistorsko pojačalo. Kod nekih cijevnih, pogotovo onih koja su složena na principu P2P (point to point), žice se moraju vidjeti jer se elementi direktno spajaju bez vodova na štampanoj pločici, ali to se može vidjeti i kod mnogih tranzistorskih, a ne bi trebalo. Ovdje nema mjesta takvom fušeraju. Milina za vidjeti čak i da pojačalo nikad ne poslušate.

E-280 je klasično integrirano pojačalo koje radi u AB klasi i isporučuje 90 Watta na 8 Ohma, odnosno 120 Watta na 4 Ohma. Sasvim dovoljno snage za tjeranje velikog broja zvučnika na tržištu. Čak i ako se pokaže neki zvučnik zahtjevnijim pa impedanca ode ispod 4 Ohma, E-280 će to progurati bez da naruši strukturu. Za razliku od Yamaha A-S2200 integriranog pojačala kojeg sam također testirao, koje raspolaže sličnom snagom i koje se s Wilson Audio Sophia 3 zvučnicima na zahtjevnijem materijalu pogubilo u nižim registrima i izgubilo grip, E-280 je nedostatak snage jednostavno iskazao u tišoj tj. prigušenoj prezentaciji, ali je ostao u okviru povezanog spektra.

Iako Sophia 3 zvučnici nisu idealan partner jer ovi ipak zahtjevaju snažnije pojačalo, većinu vremena testiranja sam proveo upravo s Wilsonima. Naime, koliko god da su KEF LS50 izvrsni zvučnici, nisu match za E-280. Nije tu pitanje drivea i kontrole, nego jednostavno pitanje onog magičnog trenutka kada biste se trebali u nekom trenutku osloboditi kritičkog slušanja i prepustiti glazbi. Nešto je nedostajalo, nešto u prezentaciji koja se znala pretvoriti u, blago rečeno, dosadu. Kao, sve je tu, sve štima, a opet bezbojno i neprivlačno. Pritom ne mislim da sam težio atraktivnom ili koloriranom zvuku, božesačuvaj, nego na izostanak involviranosti. Nema tu spasa, nisu ni kabeli pomogli, a nije da ih nisam preštekavao do te mjere da sam sam sebi postao naporan.

No, s Wilsonima sasvim druga priča. Vrlo brzo sam shvatio da ću ostati uskraćen za punu prezentaciju orkestralnih djela u kojima ima dionica u nižim registrima, stoga sam se okrenuo lakšem materijalu, ali dovoljno zahtjevnom da vidim što ustvari E-280 može.

Primjerice, imate jazz kompozicija, klasičnih jazz trija, gdje se u ritam sekciji uz bubanj nalazi i kontrabas i koji često može biti suptilna podloga, ali vrlo zeznuta. Evo konkretnog slučaja. Steve Kuhn i album Remembering tomorrow (ECM, 1996.). Dakle, Steve Kuhn na klaviru, Joey Baron na bubnjevima i David Finck na basu, 4. kompozicija, Trance.

Od samog početka glavnu riječ vodi Baron, Kuhn se uključuje i lepršavim tonovima klavira ulazi u kompoziciju. Samo da spomenem, da je ovdje separaciju instrumenata, klavira i činela, uz prostornost i ispravan timbar, E-280 maestralno odradio. Bas Fincka pridružuje se gozbi decentno i tu ostaje do kraja, suptilno i nježno, kasnije izražajnije, ali ispravno i s razlogom. Kod lošeg pojačala ili, blaže rečeno, slabijeg, bas će u ostati u mulju, nećete ga jasno čuti u trenucima kad ova dvojica vode glavnu riječ. Samim time izgubit ćete temelj kompozicije i ispast će da je bas samo tu u prolazu. Pogotovo u klimaksu kompozicije, negdje pri sredini, kada Kuhn ne štedi tipke klavira, a isto tako ni Baron palice.

E, baš tu, tu bas drži kaos na okupu i baš tu pojačalo mora napraviti reda i mora odvojiti instrumente i dati im logičan smisao. Mora pokriti frekvencijski spektar i održati sliku homogenom. Tu je E-280 pokazao koliko je dobar uređaj i koliko je ozbiljan uređaj.

Ako pak govorimo o vokalnim prezentacijama, i tu je E-280 briljirao. Taj ‘štiglec’ od pojačala zaista dijeli lekcije kako bi vokali trebali zvučati. I to ih dijeli bez pardona. Poslušao sam više vokalnih albuma, ali jedan će mi još dugo ostati u pamćenju, a to je Wind River Crossing (Wind River Music, 1997.), Keitha Greeningera i pjesma, Looking for a home. Inače je ta pjesma među audiofilima poznatija i drugačije interpretirana na kompilacijskom albumu, Blue Coast Collection – The E.S.E. Sessions (Blue Coast, 2007.).

Malo poznatog, bar meni, Keitha Greeningera krasi osebujan glas. Riječ je o američkom country pjevaču i glazbenom žanru kojeg u suštini zaobilazim jer me ne zanima. Međutim, neosporna je činjenica da u countryju ima sjajnih stvari od kojih neke ulaze u antologiju. Je li i ova za antologiju, manje je važno, vrlo vjerojatno nije, ali je zato Looking for a home fantastičan spoj glazbe, teksta i interpretacije. Pjesmu sam poslušao, pitaj boga koliko puta i gotovo ju znam napamet. Koliko je sadržajno tužna i teška, toliko ju je Keith Greeninger upravo takvom učinio. Dakle, tu se traži emocija, traži se uvjerljivost prezentacije i opipljiv vokal. Traži se gorčina s jedne strane i visokovjeran zvuk s druge strane.

E-280 ponovno izvlači asa iz rukava i baca ga na stol. Uspio me natjerati da tu pjesmu poslušam još jedanput, pa još jedanput, pa još jedanput… To samo govori da smo zajedno prošli put od osluškivanja, traženja potvrde zapažanja pa do razvlačenja osmijeha od uha do uha.

A sad tek stvari postaju zanimljivije. U E-280 se sa stražnje strane, između ostalog, nalaze i dva, tzv. Option slota tj. utora. Jedan je predviđen za umetanje DAC modula (DAC-60), a drugi za phono modul (AD-50). Cijela priča malo podsjeća na neki PC u kojeg umećete grafičku ili video karticu. Naime, nemate što posebno vidjeti na tim modulima i u usporedbi s cjelovitim uređajima djeluju zaista siromašno. Danas kod PC-ja grafička ili video kartica izgledaju svemirski, ono, procesori, ventilatori, cijevi, ledice, čuda i čudesa. Ovdje tek par ‘jadnih’ elemenata na karticama manjim od razglednice.

Međutim, ne znam kako i ne znam zašto, Japanci su u par karate poteza napravili, oprostite, moram ovo napisati, jeben i DAC i phono. DAC je, mrzim ovakve izraze koristiti, ali ne znam kako bih drugačije dočarao razliku, naprosto sahranio Classe CP-800. Ubio ga je u svim parametrima. K tome je ovdje riječ o DSD DAC-u koji će progutati sve žive audio formate i pretvoriti u zvukovnu senzaciju.

S phonom malo drugačija priča i nije se u konačnici ozbiljnije približio Audio Research Ref 2SE phonu, ali je pružio izuzetno dobar zvuk. Fino ispoliran, detaljan i uravnotežen. Bio bih neiskren kada bih napisao da nisam uživao slušajući vinile i da sam bilježio neke veće zamjerke. Ne, nije ih bilo. Generalno, razliku čini veća pozornica, opipljivije srednjetonsko područje i ukupna prezentacija u korist ARC Ref 2SE phona. S druge strane, Accuphase phono modul krasi niža razina šuma što pak pridonosi samoj kvaliteti zvuka.

Na kraju imam za vas jednu dobru i jednu lošu vijest. Znam, prvo loša. Loša je ta što 7.400 eura predstavlja Kineski zid za većinu, i za mene, da se razumijemo, te da će si ovakav cjeloviti uređaj tek rijetki priuštiti. Očaj čak ne ublažava činjenica da u široj slici za tražene novce dobivate high-end uređaj koji sve pokriva i to vrhunski. Nađite pojačalu odgovarajuće zvučnike i mogli biste završiti priču oko HIFI sustava jednom za svagda. Da idete secirati i pojedinačno kupovati komponente, ode cifra u neku daleku višu sferu od ove. U to nema sumnje, pogotovo u klasi uređaja u kakvoj se Accuphase nalazi.

Sad dobra vijest. E-280 bez dodatnih modula košta samo 5.100 eura. Nemojte me zbog ovog, samo, nabiti na kolac, šalim se. No, ipak je to 2.300 eura manje od onoga o čemu ovdje pišem. Ako već imate neki kvalitetan DAC ili phono, onda vam moduli nisu goruća stavka i uzmite u obzir da je pojačalo već samo po sebi, ovako ‘golo’, biser audio industrije. I to baš u ovom – rose gold finišu.


Cijena (s ugrađenim MC/MM phono, 1.000 eura i DAC modulom, 1.300 eura): 7.400 eura

Uređaj ustupio:
Planet Audio
Ul. kralja Zvonimira 13
10000 Zagreb
Telefon: +385 98 232 465


Sustav za testiranje:

Zvučnici: Wilson Audio Sophia 3, KEF LS50
Izlazno pojačalo: Pass X250.5
Pretpojačalo: Pass XP-20
D/A konverter: Classé CP-800 Rev. 2
Analogni izvor: Kuzma Stabi S PS MKII/Kuzma 4Point 9/Lyra Delos
Phono pretpojačalo: Audio Research Reference Phono 2SE
Digitalni izvor: MacBook Air, Audirvana 3.5
Digitalni izvor (CD transport): Marantz CD6000 OSE LE
Digitalni kabel (USB): Nordost Blue Heaven
Digitalni kabel (AES/EBU): Z Audio Spider (XLR)
Digitalni kabel (COAX): Profigold (RCA)
Zvučnički kabeli: Transparent Musicwave Super MM2, Transparent The Wave Gen. 5
Interkonekti (XLR): Transparent Musiclink Super MM2, Transparent Musiclink Plus MM2, WAY Cables Harmony+, Sumic Audio Ultimate 3, Cardas Clear
Interkonekti (RCA): Marohei Cables CT Reference, Sumic Audio Overture
Strujni kabeli: Transparent Reference Power Cord Gen. 5, Revelation Audio Labs Passage CryoSilver Reference, Audioquest NRG-2, Audioquest NRG-3, Wireworld Stratus
Strujna letva: Supra MD06-EU MKII
Audio dodaci: Stillpoints Ultra SS, Stillpoints Mini
Audio police: Rondo Spirit Custom
Zvučnički stalci: KEF Performance
Soba: Akustički tretirana, 8,5×3,8×2,8 m

5 komentara na objavi “Recenzija: Accuphase E-280 integrirano pojačalo

  1. A nego tko ga je trebao zvat i ponudit mu uređaj od 5-6K eura..Mujo iz Doboja..jebes ga cijena je takva kakva je,nakon ove recenzije procitao sam jos par drugih recenzija i zaista je rijec o odlicnom uređaju,a za nevjerne Tome…kupite posudite i pobijte recenziju svojim iskustvom!

  2. Pozdrav,da sama cijena uređaja sugerira da je uređaj vrhunski i vjerujem da vrijedi svake lipe uz to još i reputacija firme koja ga proizvodi.
    Neznam što gsp. smeta na ovom blogu,dali jelosija možda što dotični si ne može priuštiti uređaj takvog ranga a drugi mogu,pa mu je svatko kriv ili nešto drugo a čujte nitko vas ne sili čitati recenzije sa ovog bloga,pa stoga budite korektni i ne blatite nešto o čemu nemate valjda pojma.
    Lp.

  3. Poštovanje Nebojša
    Ponukan nekim zlurudim komentarima na (Vašem!!!!) blogu uzeo sam slobodu da i ja napišem par riječi.
    Naime tamo od sredine zlatnih vremana Hi-fi koja su bila sredina 80- tih , nije bas toga puno novog izmisjeno.
    Danasnji uredaji su usavrseni strojevi(isto kao i danasnji automobili) iz tih vremena.
    Druga je stvar sta su cjene dosle nenormalne, tako da na nekim portalima nalazim cetke za ciscenje LP koje kostaju cca 400$.
    Znacii prodaje se. Ako se prodaje kupaca ima, i tu zavrsava prica.

    Fenomen Hi-Fi se zasniva na zvuku sto je u biti samo titranje zraka koje nase uho pretvara u fenomen koji se zove zvuk.
    Taj zvuk je podložen fenomenu koji se u nauci zove psihoakustika. Ukratko fenomen zvuka je u tom sto ga svatko od nas dozivjava drugacije. To je ujedno draž ovog naseg hobija, te ga treba gledati sa te strane.
    Dakle Gospodin Nebojša prezentira uredaj kako ga on čuje. To što ima privilegiju da presluša neke uredaje…. Šta u tome ima loše?
    Sve što je napisano na ovom blogu je napisano više nego pristojno i u najboljoj namjeri. Iza svakog uredaja stoji nečiji rad koji se NE Smije OMALOŽAVATI.
    Ja sam bio Quality Menager na par projekata na Dalekom Istoku koji su bila trostruko skuplja od Pelješkog mosta. Osnovni postulat je bio, da se nesmije omalovažavati ničiji rad. Svačiji rad treba poštovati, jer je netko žrtvovao svoje vrijeme za nešto.
    Gospodin Nebojša je žrtvovao svoje vrijeme, na svojem blogu, napravio svoje fotografije i napisao svoje mišjenje.
    I to je OK.
    Nakraju iz bloga je nastai TooLoud festival. I Gospodin Nebojša je nešto zaradio. Pa šta!!!
    Treba zaraditi.
    Godpodine Nebojša, natavite tako.
    I to bi bili to sa moje strane

  4. @at
    Hvala vam na vasim opservacijama na moj komentar.Ispričavam vam se ako sam vas necim uvrijedio.Stvarno to mi nije bila namjera.
    Za vas samo kratko pojasnjenje mog komentara. Gosp.Nebojsa ima svoj blog.Na svom blogu moze sati sto hoce.Naglasavm SVOJ!!!!
    Dakle to je blog. Ne web stranica, sto je normalom vokulaburu velika razlika. Sada kakve banere ce stavjati na svoj blog, kakve ce komentare pisti jednostavnoto je njegova stvar na njegovom blogu.
    Njegovi odnosi sa zastupnicima ulaze u privatnu sferu. Takoder poslovni odonsi ulaze u privatnu sferu.
    Ako gosp. Nebojsa ima korist d svog pisanja svaka cast. To je poduzetnistvo, te takoder ulazi u privatnu sferu.
    Njegovi komentari su njegovi komentari. Tko nas tjera da citamo, a još manje da slijedimo njegove preporuke. Ja u pisanju gosp. Nebojse
    nisam to osjetio.Osim toga pisanje na ovom blogu se ne razlikuje uopce od pisanja recezenata uredaja na inostranim web portalima.
    Jednostavno ja u zadnjih 10-tak godina nisam nasao na nesto sto se ne preporucuje. To je trend koji je nastao kada su ukinuti blind testovi uredaja.
    Sada lamatati o tome. Ima li smisla? Gubiti vrijeme na nesto sto ce se tesko promijeniti?
    Sto se tice popularizacije naseg hobija ( “at ” vidim da i i pripadate nasem plemenu:) ), gosp.Nebojsa je puno napravio.
    Sam TooLoud fest je veliki korak naprijed u tom smjeru.
    @at jos jednom se ispricavam ako vas je moj komentar na bilo koji nacin uvrijedio
    @at , zašto ste komentirali (bez lose namjere ) opasku o mom poslu?
    Mislim da to prevazilazi postove na ovom blogu,te da nije bas umijesno.
    LP i do slusanja

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.