Na službenoj web stranici TOO LOUD FESTA 2023, odnosno u izdvojenom programu ovogodišnjeg festivala (bez obzira na to što je već završio), još uvijek stoji najava prezentacije Blackwood Artanis zvučnika i to riječima koje ću ovdje doslovno prenijeti:

“Ako ste pomislili da u Hrvatskoj ne postoje proizvođači high-end zvučnika, na TOO LOUD FESTU 2023 uvjerit ćete se u suprotno. Blackwood predstavlja Artanis aktivne zvučnike, u cijelosti projektiranih i izrađenih u Hrvatskoj. Besprijekornu izradu prati isto takav zvuk, a osim osebujnog dizajna, korisnicima nudi uživanje u glazbi po sistemu ‘ključ u ruke’.”

Naime, u tom se odlomku nalazi više neospornih činjenica, gotovo sažetak svega onoga što ću u ovdje u nastavku napisati. Međutim, kada bi sve ostalo na tom sažetku, izostala bi cjelovita priča koja otkriva koliko su zapravo Artanis posebni zvučnici i zašto zaslužuju da im se posveti daleko više od par rečenica.

Kao prvo, a to sam već jednom prilikom istaknuo na blogu u kontekstu jedne ranije recenzije, također domaćeg audio proizvoda, svatko tko se u Hrvatskoj odluči na proizvodnju i plasman komercijalnog HIFI proizvoda, već u startu zaslužuje aplauz.

Da biste u Hrvatskoj osmislili, konstruirali, oblikovali i konačno, proizveli neku HIFI komponentu, bila ona pojačalo, zvučnik ili nešto treće, morate u startu znati da pred vama stoje mnogobrojne prepreke.

Nakon što ste neki projekt perfektno osmislili i koji savršeno izgleda na papiru ili ekranu, kreće nabavka materijala i dijelova. Tu već pada već prvi šamar, a pogotovo jer u startu ne krećete s većom serijom koja bi vam smanjila troškove nabave. Nije isto, primjerice, naručiti 500 ili 8 zvučničkih jedinica. Nije isto naručiti 2000 otpornika ili 30. A isto tako nije isto naručiti izradu 100, odnosno 2 zvučnička kabineta. Valjda je svima jasno da već ovo u startu uvelike utječe na konačnu cijenu proizvoda i ne možete se oteti dojmu da nećete biti konkurentni.

Ali hajdemo reći da novac nije problem i da vas baš briga koliko što košta u nabavi i isto tako vas baš briga koliko ćete u finalu cijenom opaliti. U redu, ali sad tu dolazi drugi šamar – tko će to napraviti?

Tko će lakirati zvučnike, tko će za početak precizno odraditi stolariju, tko će obraditi i sastaviti kućišta pojačala, tko će isporučiti gotove elektroničke ploče s hrpom dijelova na njima, tko će odraditi tekstilni ili kožni dio, obraditi pleksiglas ili staklo, eloksirati aluminij u boji koju ste zamislili i tko će u konačnici napraviti ambalažu? I sve to – po kojoj cijeni?

Ali hajdemo ponovno reći da sve to imate na raspolaganju, sve te silne kooperante i da nema ama baš nikakve prepreke da vaš proizvod u konačnici izgleda savršeno te da vas i sad baš briga koliko će vas sve te vanjske usluge koštati. Pogađate što sad slijedi – novi šamar. Ustvari, slijedi ih još nekoliko jer se morate suočiti s distribucijom, odnosno pronalaskom distributera, marketingom i najgorom činjenicom, a ta je da ćete jebeno teško u Hrvatskoj doći do kupca.

Kad sve ovo gore malo bolje analizirate i dodate još koji šamar kojeg sam previdio, onda se zaista možete složiti sa mnom da svakome tko pokaže cojones do poda i ovdje krene u proizvodni proces, zaslužuje naklon do poda.

Gledajući samo u europskim okvirima, gdje smo mi od jedne Engleske, Francuske, Danske, Njemačke ili Italije, sve od reda audio velesila. Nismo čak ni blizu Srbije koja ima respektabilan broj etabliranih audio proizvođača sa svjetskim plasmanom, počevši od pojačala, preko gramofona, zvučnika pa sve do kabela. Neke od tih proizvođača vidjet ćete na najpoznatijim svjetskim HIFI sajmovima, uključujući i onaj najveći u Münchenu. Da ne kažem da i Slovenci imaju itekako rasne konje za svjetsku utrku.

Pa ipak, i bez obzira na to što smo tako sitni u brojevima, ne znači da u svojim redovima nemamo vitezove spremne izvući mač i krenuti u boj bez imalo straha. Osim toga, hrvatski su se konstruktori u prošlosti dokazali da su kadri napraviti ozbiljne audio komponente. Nažalost, malo ih je preživjelo u smislu ostanka na tržištu i danas na prste jedne ruke možemo nabrojati komercijalne proizvođače, a i tu bi teško došli do palca.

Ali kao što sam gore napisao, imamo vitezove i nije sve izgubljeno. Mario Pavetić, alfa i omega iza imena Blackwood, nakon višegodišnjeg rada, ustvari, ispravnije bi bilo napisati, nakon tisuće i tisuće sati utrošenih u raznorazne zvučničke konstrukcije, promišljanja, ispitivanja i pitaj boga koliko uloženih novčanih sredstava, na tržište izlazi s opakim proizvodom – Artanis zvučnicima.

Kad pišem, opakim, onda to tako zaista mislim, odnosno stojim kraj napisanog. Sa zvučnicima sam se družio tjednima i imao sam ih priliku jako dobro upoznati. Imao sam dovoljno vremena da im uzmem mjeru i natjeram da pokažu što mogu, a što ne. Htjeli, ne htjeli, nagutali su se gotovo svih glazbenih žanrova, na silu su šaptali, ali i vikali.

Prije nastavka, napomenu bih da je objava recenzije bila planirana prije TOO LOUD FESTA 2023, a što je je bilo i navedeno u jednom Facebook komentaru u sklopu najave Blackwood Artanis prezentacije na festivalu. Nažalost, ili kako će se možda pokazati sretnim, uslijed vrlo zahtjevnog organizacijskog posla oko festivala, jednostavno nisam fizički stigao tj. nisam mogao naći vremena da napišem recenziju onako kako sam zamislio. Radije ne pišem ništa nego da pišem ‘na brzaka’ i površno.

S druge pak strane, možda je takav razvoj situacije dobar jer sad nakon TOO LOUD FESTA 2023, možda se među čitateljima ove recenzije nađu i posjetitelji festivala koji su imali prilike čuti Artanis zvučnike pa nam se možda slušni dojmovi donekle i poklope. U svakom slučaju, bilo bi mi drago u komentarima ispod teksta pročitati mišljenja i utiske svih onih koji su imali prilike čuti Artanis zvučnike. Ne zaboravimo da su bili prezentirani i na Multipaku 2023 u Pakracu u svibnju.

Što se tiče same konstrukcije, odnosno tipa zvučnika, Artanis su samostojeći, trosistemski bas-refleks aktivni zvučnici. Ovo potonje, aktivni, znači da su zvučnike ugrađena pojačala tako da nema potrebe za vanjskim, odnosno dodatnim pojačalima.

U svakom je zvučniku ugrađeno pojačalo za svaku zvučničku jedinicu, preciznije, po jedno pojačalo D klase (Hypex nCore) za visokotonsku s berilijskom membranom (SB Acoustics Satori) i srednjetonsku jedinicu papirnate membrane (SB Acoustics Satori) te jedno za dvije bas jedinice (SB Acoustics Satori).

Tko je malo dublje u HIFI-ju, prepoznat će kako je riječ o jednim od najboljih dostupnih komercijalnih zvučničkih jedinica. Inače, frekvencijski raspon se kreće od 26 Hz do 25 kHz.

U kompletu dolazi i vanjska digitalna jedinica s DSP-om (Dirac Live) koja omogućuje intervencije u frekvencijskom opsegu kako bi se postigao optimalan odaziv u prostoriji u kojima će se zvučnici slušati. Ovome prethodi pozicioniranje mikrofona na mjesto slušanja i mjerenje u prostoriji. Ugrađeni software nudi pohranu više rezultata mjerenja i ovisno o glazbenom materijalu, korisnik lako može odabrati postavke koje mu bolje u uhu leže.

Na grafikonu niže možete vidjeti krivulje koje prikazuju stanje prije i nakon mjerenja u mojoj prostoriji. Narančasta linija označava početno stanje, dok ljubičasta korigirano. Razlika nije spektakularna jer je već sama soba akustički tretirana i prilično je linearna u frekvencijskom odazivu. Što su veće anomalije prostorije prisutne, time će i korekcija biti veća.

Na isti se vanjski uređaj spaja izvor zvuka, bio to PC, NAS ili nešto treće. Ugrađena je podrška za Qobuz, inače još uvijek nedostupan glazbeni servis u Hrvatskoj, ali zahvaljujući dogovoru proizvođača i samog Qobuza, kupcima je omogućen pristup ogromnoj bazi glazbenih zapisa, mahom audiofilskih u visokoj rezoluciji. Sve to dolazi u startnom, jednogodišnjem paketu, a potom je sve stvar dogovora. Upravljanje se vrši putem mobilnih uređaja (smartphone ili tablet) te putem priloženog daljinskog upravljača kojim birate linijske ulaze ili glasnoću.

Zvučnički kabinet je izrađen iz CNC obrađene višeslojne šperploče, a testni je par došao finiširan američkim orahom i mat lakom. Prema dogovoru i željama kupca, mogući su i drugi finiši.

Kabineti su montirani na masivna četverodijelna metalna postolja, nazovimo ih nogama. Ispod svake noge nalazi se specijalno konstruirana podloška sa zadaćom eliminiranja nepoželjnih vibracija. Ovo nije gotovo, kupovno rješenje, nego Blackwood proizvod unutar Blackwood proizvoda.

Visina zvučnika iznosi 1090 mm, širina 486 mm, dok je dubina 736 mm. Zapravo su zvučnici relativno kompaktnih gabarita i naoko ne otkrivaju snažan potencijal koju u sebi nose.
S druge strane, zaboravite jednostavno premještanje jer svaki zvučnik teži, za zglobove i mišiće, izazovnih 77 kilograma.

Artanis zvučnici izgledaju u najmanju ruku – neobično. Naime, takve se konstrukcije zvučnika ne susreću često koje oblikom podsjećaju na nakošenu piramidu. Uz to, osim što takva konstrukcija ostavlja dojam modernog dizajna, komunicira i određenu ozbiljnost te ‘high-end razred’, da baš ne napišem – skupi proizvod. Naravno, sve je to stvar subjektivnog dojma, baš kao i zvukovni utisci, ali je neosporno da Artanis plijene pažnju već na prvi pogled.

Kao što sam negdje na početku napisao, kroz višetjedno druženje s Artanis zvučnicima preslušao sam more glazbe različitih žanrova. Nije bilo potrebno previše vremena da steknem dojam kako imam posla sa zvučnicima koji se već u startu pridružuju rijetkim i ozbiljnim HIFI igračima. Štos je u tome što se Artanis ničime ne ističe u smislu da ostavlja upečatljiv dojam u nekom određenom segmentu. Primjerice, ne frapira moćnim basom, enormnom rezolucijom ili pak zavodljivim srednjetonskim područjem. Ne oduzima dah ogromnom pozornicom, dubinom i širinom, ne napada dinamikom niti brzinom. Čak bih se poveo opće poznatom izrekom pa jednostavno napisao da – nit’ miriše nit’ smrde.

Međutim, da ne bi bilo zabune… Upravo je to zreli pokazatelj kako je riječ o izvrsnom proizvodu. Ovo se odnosi i na sve ostale komponente HIFI lanca, počevši od zvučnika pa sve do kabela. Čim se nešto gura naprijed i ističe u bilo kojem segmentu, znajte da u sustavu imate atraktivnog manekena ili manekenku, kako već hoćete, ali ne i visokovjernu komponentu.

I naravno, gotovo uvijek takve komponente padaju na dugim stazama jer nisu u balansu, nisu u zvukovnoj harmoniji i kad-tad postanu trn u uhu, a onda posljedično bivaju i zamijenjene. Ne znam za vas, ali to je moje iskustvo i ne skrivam da sam u početku sam padao u takve, atraktivne zamke. Prvo je bilo, wow, kako to svira ili kako se to čuje, da bih kasnije taj isti ‘wow’ efekt postao zamoran i nepoželjan.

Najbolje što sam do sada testirao u svom sustavu, slušao i što mi je ostalo u dugom sjećanju, bile su komponente, uvjetno rečeno, bezlične, bezmirisne i bezukusne. Drugim riječima, bile su neutralne, a upravo je neutralnost najbolja, odnosno najvrjednija odlika bilo koje komponente u sustavu.

E, ali tu sad valja biti oprezan. To, što nešto, ‘nit’ miriši nit’ smrdi’ u kontekstu dobre odlike i što je neutralno, ne znači da a priori zavrjeđuje posebnu pažnju. Zavrjeđuje tek onda kada u toj ‘dosadi’ imamo sve one atribute koji se kod loših komponenti zasebno ističu. Dakle, tu sad imamo i brzinu i dinamiku, veliku i duboku pozornicu, enormnu rezoluciju, moćan bas i sve ostalo, ali u skladu i u prihvatljivoj prezentaciji, baš onakvoj kakva nam prirodno zvuči.

Artanis nije prosječan zvučnik i ima sve predispozicije da iz audio zapisa izvuče maksimum i ima sposobnost da vas uvuče u srž glazbenog djela. Žestoko će udariti u prsa i ostat ćete iznenađeni koliko duboko, čvrsto i snažno može ići u bas području. S druge strane, pružit će zapanjujuće informacije u srednjetonskom, a isto tako izbaciti na površinu najfinije detalje u visokotonskom području. I sve to sjajno povezano po cijelom spektru, potpuno nenametljivo i sa samo jednim ciljem, a taj je da širom otvorenih očiju gledate kroz do kraja otvorena vrata u audio zapis.

Konkretno i kroz primjer govoreći, Bright Horses Nicka Cavea (Ghosteen, Ghosteen; Bad Seeds, 2019.), koliko god da je moćna i glazbeno izvanserijska pjesma, nažalost nije audiofilska nirvana iako je to mogla biti. Stvar su zasrali u masteringu, tamo negdje iza pulta gdje se netko poveo za pomodarskim trendovima pa zajebao pojedine kanale. Pjesma je slojevita, ima dubinu, ima širinu, ima fantastičan razvoj instrumenata i vokala, ali je sve to nažalost palo u vodu pretjeranim zasićenjem pojedinih slojeva. Gotovo je nevjerojatno da si je netko dozvolio toliko divljati po masteru, a još je nevjerojatnije da je netko sve to blagoslovio i pustio u produkciju. Ne želim upirati prstom, ali imam osjećaj da tu ni sam Cave nije svetac.

No, kako god bilo, Bright Horses sam uzeo kao primjer gdje je Artanis raskrinkao ‘bandu’ i sasvim jasno pokazao kako stvari stoje. Nije ništa uljepšao, niti prikrio, već savršeno objasnio. Rekli bismo – rubbish in, rubbish out, i to je jedino ispravno ako govorimo o HIFI-ju, odnosno snimkama na koje se HIFI kao takav referira.

Na svu sreću imamo etikete koje svoj posao daleko ozbiljnije shvaćaju i koje iz mastera izvlače najbolje što mogu i time otvaraju korice ozbiljnog audio štiva. Jedna takva etiketa je Analogue Productions, inače meni jedna od dražih bez obzira na format, i koja u svojoj bogatoj lepezi naslova ima i Elvisov 24 Karat Hits. Bilo da je riječ o trostrukom vinil izdanju iz 2010. ili SACD-u iz 2012. (test pressing iz 2009. neću uzeti u obzir jer ga nemam niti sam ga slušao), Analogue Productions se pobrinuo da dodjeli kredite teoretičarima zavjere koji dandanas tvrde kako je Kralj živ!

Ovo gornje karikiranje ustvari govori o tome koliko je materijal za slušanje dobar i koliko Elvisov glas zvuči svježe, organski i opipljivo. Koliko informacija ima u tom prastarom masteru i kakvo se tu bogatstvo zvukova krije.

Ali ako sve to slušate sa, ne znam koliko skupog i vrhunskog izvora, digitalnog ili analognog, i ako u konačnici nemate zvučnik ovakvog kalibra, ode mast u propast. Senzacija će izostati, a samim time će se postaviti i pitanje vrijedi li ovaj naslov izdvajanja konkretnog novca naspram nekog komercijalnog izdanja na kojem se također nalaze ovdje prikupljene pjesme. A da ne kažem da ćete Elvisa pokopati za sva vremena.

Ne želim reći kako su gornja dva primjera, ono… šetnja livadom ili bakina priča za laku noć, ali u usporedbi s jednim daleko kompleksnijim materijalom čiji opis slijedi, ipak moraju sjesti u zadnje klupe.

U svojoj fonoteci imam Škotsku fantaziju, u izvedbi Londonskog simfonijskog orkestra pod vodstvom Paula Hindemitha te uz solistički nastup Davida Oistrakha na violini. Riječ je o izvornom snimku iz 1962. godine kada ga je objavila Decca. No ovo moje je japansko remasterirano XRCD24 izdanje iz 2006. godine izašlo pod LIM etiketom (zapravo FIM tj. First Impression Music) i ako mene pitate, to je jedan od najvrjednijih klasičnih albuma koje posjedujem.

Ako stavimo na stranu osobni doživljaj i prihvaćanje djela kako takvog te činjenicu da smatram Oistrakha jednim od najboljih violinista koje su moje uši čule, ostaje snimak tj. fantastičan remaster koji se gotovo može nazvati vremeplovom. Toliko je dobar, toliko zvukovno ispravan i ‘ljudski’ da mi je često idealan materijal za testiranje.

Tu ćete čuti, i tu naprosto morate osjetiti, raskoš instrumenata, morate steći predodžbu o tome što se u orkestru događa, morate se saživjeti sa strunama Oistrakhove violine i ne smijete niti u jednom trenutku smetnuti s uma kako zapravo violina zvuči. Ako imate zdravu referencu (čitaj: utakmice u nogama) i klasični koncerti i koncertna dvorana vam nisu strani, ako znate kako je simfonijski orkestar organiziran, znate gdje se tko nalazi, poznajete osjećaj i doživljaj lepršavosti klasičnih instrumenata te možete razlučiti prioritete u segmentima djela, onda ćete s lakoćom ovo izdanje prepoznati kao apsolutni vrh glazbene produkcije.

I tu su me baš Artanis zvučnici oduševili jer sam slušao neposrednu, nevinu, čistu i iskrenu prezentaciju. Malo je zvučnika koji mogu biti takav, ali baš zajeban alat za uživanje u glazbi.

Sad pak krećem na novo poglavlje u kojem se moram referirati na vanjski svijet. Bez brige, ubrzo slijedi pojašnjenje što taj ‘vanjski svijet’ znači, ali prvo moram ovo napisati…

Kada sam počeo pisati blog, nije prošlo godinu, dvije dana kako sam sreo jednog poznanika, također glazbofila i audiofila, koji je sve te HIFI portale, časopise i blogove (doduše, za ovo zadnje se nije striktno izjasnio, ali je bilo jasno da je i moj blog tom košu) rekao da su za kurac (pardon maj frenč). Veli da su sve recenzije mahom opisane na ovaj ili onaj način, imaju priču, tehničko zaleđe, ali da su tek rijetke nastale temeljem usporedbe. Okej, neki je gramofon ili zvučnik dobar, može ovo ili ono, čuje se tako i tako, bla, bla… ali postavlja se ključno pitanje – u usporedbi s čim?! I tu čovjek ima potpuno pravo.

Do sada sam se trudio da u svojim recenzijama testirane komponente usporedim s drugima iako moram priznati da ima izuzetaka. Ovdje tog izuzetka neće biti jer bi bila izopačena i nepravedna priča kada bih zaključio recenziju iz koje bi ispalo da su Artanis zvučnici savršenstvo bez mane. Naravno da nisu i da te mane idem prikrivati, odnosno zaobilaziti, ustvari bih omalovažio njihovu pravu vrijednost.

Nije savršena ni Miele perilica rublja, ni Rimčeva Nevera, paška janjetina, moj pravopis i ponuda craft piva u Hrvatskoj. A da ne kažem koliko nije savršeni ZET-ov vozni red, program Vlade, obračun bankovnog kredita i odnos s familijom. Dakle, ništa nije savršeno.

Artanis u usporedbi s Wilson Audio Sophia 3 zvučnicima koje sam imao nekih 6, 7 godina i koje poznajem u dušu i svaki zvučni val, nemaju taj volumen i punoću u srednjetonskom području. Po pitanju rezolucije i transparencije su tu negdje, ali ne idu u širinu i dubinu u koju su Wilsonu ulazili. S druge strane, Artanis je daleko uglađeniji u visokotonskom području i bolje povezan s ostatkom spektra. Bas je skromniji, nema taj punch iz najdubljeg registra, ali može biti brz i precizan. Osim toga, vodite računa o tome da kod Artanisa možete intervenirati u bas području, dok kod Wilsona ne.

S Bowers & Wilkins 802 D4 zvučnicima, odnosno u usporedbi, priča dobiva potpuno drugačiji rasplet. Naime, i to sad unaprijed pišem jer recenzija 802 D4 uskoro slijedi, niti jedni zvučnici koje sam do sada testirao u svom domu, a bilo ih je ohoho (Rockport Atria, KEF Blade 2, Sonus faber Amati Tradition, Revel Ultima Salon 2, Wilson Audio Yvette, Wilson Audio Sasha 2, Bowers & Wilkins Signature Diamond, Gamut L5, Sonus Faber Guarneri G5, da navedem samo modele iz high-end razreda) po pitanju transparencije, otvorenosti i općenito neutralnog zvuka nisu se i ne mogu ni blizu približiti 802 D4 zvučnicima. Ne tražim da se itko sa mnom složi, štoviše, razumijem mnoge koji su se u novoj D4 seriji razočarali slušajući ih po kojekakvim sajmovima i dućanima, ali upravo ta D4 serija, u kontroliranim uvjetima, pruža zvuk ‘to die for’ i definira visokovjeran zvuk u punom smislu.

No ruku na srce, moram priznati da su 802 D4 zvučnici izuzetno komplicirani u smislu spajanja s ostatkom sustava. Kao prvo, očajno su gladni snage i to im je ozbiljna mana. Smatrao sam kako su tu novi modeli Sonus faber zvučnika neprikosnoveni carevi, ali je ispalo da su ovi još gori. Nadalje, Bowersi su vrlo zahtjevni po pitanju smještaja u prostoru. Kad se samo sjetim Sophia 3 zvučnika i općenito Wilsona, pa ti dobro sviraju i u drvarnici! Ovi ne sviraju i neće oprostiti neadekvatan prostor ni pod razno. Razmaženi su i po pitanju kabela i tu ako nemate konjske živce i dubok džep, zaboravite na dobar zvuk. Odnosi se i na premosnice (jumpere) koji sa zvučnicima dolaze u sramotnoj varijanti.

Svih ovih problema kod Artanis nema jer je u startu odbačen problem odabira idealnog pojačala i zvučničkih kabela, kao i tih nesretnih premosnica. A da stvar bude bolja, Artanis i ti Satori driveri nisu mačji kašalj ako ćemo govoriti o tranzijentima, teksturi i rezoluciji. Konačno, duboko vjerujem da će se dobar dio odreći te ultimativne transparencije i neutralnosti u korist daleko jednostavnijeg puta do HIFI zvuka. Tko nema iskustva i nije upoznat s Bowers & Wilikins zvučnicima iz 800 serije, mogao bi vrlo lako potrošiti godine ne bi li postigao zadovoljavajući zvuk. Jasno, uz mnoštvo frustracija i dovođenja u pitanje što sve to treba.

Artanis u startu nudi ključ u ruke. Nudi zapravo daljinski ili smartphone na dlanu i smještaj u naslonjač. I to je to, opleti po glazbi. Opleti po vrhunskom zvuku bez razmišljanja o tome da li bi možda ono ili ovo pojačalo ili pretpojačalo bilo bolje, onaj ili ovaj DAC, oni kabeli i tako u nedogled.

Mario Pavetić, Blackwood / TOO LOUD FEST 2023

Mario Pavetić se prethodnih godina na TOO LOUD FESTU predstavio sa zvučnicima koji traže 100 m2 kako bi optimalno svirali. Kraj njih ste izgledali poput patuljka i zaista su veličinom djelovali kao Shaquille O’Neal u društvu Princea. Na festivalu smo do sada slušali, redom OB1, Eclipse i Orpheus zvučnike, moćne gorostase osebujnih (i vrlo skupih) konstrukcija.

Artanis su daleko skromnije konstrukcije zvučnici, ali ako mene pitate, najboljeg zvuka od svih navedenih modela. Zvučnici s cijenom od 40.000 eura (bez poreza) nisu jeftini, daleko od toga, ali isto tako valja biti objektivan pa sagledati što se zapravo za taj novac nudi. Morate uzeti u obzir da kupujete komplet koji čine zvučnici, pojačala, pretpojačalo, DAC, DSP i streamer. Vama zaista samo treba smartphone i glazba može krenuti. I ne kupujete tamo neke bezveze sklepane zvučnike, nego punokrvni high-end zvučnik koji se može nositi s mnogim zvučnicima tog cjenovnog razreda i koji, ne samo da izgleda vrhunski, nego je i isto tako izrađen.

U redu, već vas čujem i već vas vidim kako se češkate po zatiljku otkako ste pročitali cijenu i mogu se s vama složiti da je ona paprena. Ali ajmo tu dati podršku, ajmo se sjetiti što se sve danas prodaje po enormno većim cijenama (samo za primjer imamo kabele koji koštaju više od ovih zvučnika), kakvih sve pizdarija od zvučnika ima po nebuloznim cijenama i konačno, uzmimo u obzir da proizvodnja ovih zvučnika u startu košta ogromne novce (ako se ne varam, samo jedna podloška za zvučnik košta oko parsto eura u vanjskoj izradi) te da nažalost Blackwood nije Bowers & Wilkins.

Nema i na vidiku nije proizvodnja od 10.000 pari godišnje, a samim time nema na vidiku ni smanjenja proizvodnih troškova. Pa opet, ponavljam, high-end HIFI je kao takav danas cijenama otišao u stratosferu i zašto tu ‘naš’ Blackwood ne bi našao mjesto pod zvijezdama, a tim više što ne farba i ne mulja, nego pruža zvuk stvoren sa srcem i znanjem. Mariju pak od mog srca želim da progura Artanis gdje god može i da ostvari uspjeh na svjetskom tržištu.

Nisam dugo dodijelio nekoj komponenti Too Loud Star nagradu. Mislim, kao da je to nekome važno ili relevantno, ali ovdje je stavljam s osobitim zadovoljstvom. Bravo Mario, bravo Blackwood!

---

Cijena: 40.000 eura (plus porez)

Zvučnike ustupio:
Blackwood
Zagrebačka 160
42000 Varaždin
Telefon: +385 91 2290 423