Ako za vas gramofon nije dio globalnog trenda i hypea, nego izvor analognog zvuka i svojevrstan alat za usporedbu s onim drugim izvorom, digitalnim, na dobrom ste putu da ljubav prema zvuku (i glazbi) gajite na jednom ljudskom i prirodnom nivou, a da pritom oba prihvatite kao relevantan izvor visokovjernog zvuka. Jedan takav alat, upravo je Gold Note Pianosa gramofon s B-5.1 ručkom i Donatello Red zvučnicom.

Postoji li nejasnoća oko uvodnog dijela, u nastavku ću vrlo rado otići u detalje. U čemu je stvar? Već godinama slušam jedne te iste priče, iz oba tabora, analognog i digitalnog. Jedni bi majku rođenu prodali kuneći se u analogni izvor kako jedini ispravan i bogom dan, neovisno, je li u pitanju gramofon, magnetofon ili kazetofon, dok će drugi reći da im a priori, šum, pucketanje, dvojbe oko ispravnosti namještanja analognih reproduktora (azimut, VTA, VTF, anti-skating, wow/flutter, itd.) te konačno komfor slušanja glazbenog materijala (stani, okreni, premotaj, obriši, čisti, ponovno okreni, provjeri i tako u nedogled…), debelo ide na mušku stvar. I u pravu su. Međutim, u pravu su i oni prvi.

Da skratim, u mojim očima, pardon ušima, samo je jedna istina. Potpuno je nevažno kakav je izvor dokle god se on oslanja na referencu snimljenog materijala, odnosno na referencu koju svatko od nas nosi stečenu slušajući uživo, što pojedinačnih instrumenata, što orkestara. Ako imate iskustvo i ako ste, primjerice, čuli klavir u stotinama varijanti, počevši od osnovne škole, srednje, svadbe, koncerata, prosjaka na cesti, prezentacija, domjenaka, slušali ste x puta pianino i ‘pravi’ klavir te pitaj boga gdje sve još, možete reći da znate kako bi klavir morao zvučati. Dakle, ako čujete neku snimku klavira na nekom HIFI sustavu i zaključite da to što čujete, istovjetno je onome što ste čuli uživo, slobodno možete reći da slušate visokovjeran zvuk neovisno o izvoru i samoj konfiguraciji cijelog sustava.

U HIFI-ju ne nazire se kraj i uvijek će vrhunska gramofonska integracija postaviti visoko ljestvicu naspram digitalne. Pišem, integracija, jer mnogi misle da je gramofon – gramofon. E, pa nije. Gramofon je baza. Na nju se oslanja gramofonska ručka, zvučnica i gramofonsko pretpojačalo. To bi bio gramofon, uvjetno rečeno, u skraćenoj definiciji. Zapostavite li samo jednu od ovih karika, može se dogoditi da ste kupili gramofon za hrpu love a da zvuči za – joj, gle… gnjurac, koja mu je ono rima?

No, dobro, hajdemo reći da ste u startu, kao što sam to i ja učinio nakon udaranja glavom u zid, shvatili kako se igra zove i složili top gramofonsku integraciju. Što sad? Je li to kraj? Ne, naravno da nije, daleko od toga. A zašto? Zato što razvoj digitalije ne spava pa se redovno događa da neki novi uređaji, uglavnom D/A konverteri, podijele šamare bolesno skupim gramofonima te uredno pobrišu granicu između analognog i digitalnog.

Tada ovi prvi pak odu korak dalje pa izmisle nove motore, ručke, tanjure, zvučnice i drugo (jao, kako bih sad tu bio prost), pa naprave gramofon koji košta parsto tisuća eura, možda i milijun, koji svira za popizditi i nitko mu nije ravan. No, ne prođe ni pola godine kad, eto ti ovih i onih, s digitalijom dvostruko skupljom, ali zato sa zvukom kojeg je sama majka priroda stvorila. I tako u nedogled.

Ne treba biti isključiv i svrstati se u ovaj ili onaj tabor jer utrka nema kraja. Da ne znam koliko skupu i dobru složite digitaliju, realno je da će ju nadsvirati analogna, a onda su opet oni prvi na redu.

Poanta, ili ako baš želite, cilj, samo je u jednom – doživljaju. Osobno mogu reći da u svom sustavu imam vrhunski i analogni i digitalni izvor zvuka. I koliko god da mi neki vinili zvuče bolje naspram CD-a, još uvijek držim da je stvar percepcije, ali i kvaliteti snimljenog materijala i načinu na koji je prebačen na nosač zvuka. Imate tonu vinila koji zvuče očajno naspram CD-a s istim naslovom, čak i iz iste izdavačke kuće, ali i obrnuto. Ako volite HIFI kao takav, prihvatit ćete oba izvora. Korak dalje bila bi usporedba dva vrhunska izdanja, i na vinilu i na CD-u (ili u hi-res zapisu) koja su u svakom pogledu superiorna i svako od njih u svom svijetu, na vrhunskoj analognoj i digitalnoj integraciji zvuče maestralno. Ima toga. Upravo tu dolazi do pitanja doživljaja i percepcije i potpuno je krivo, bar ja tako smatram, reći da je jedan bolji od drugog. Nije stvar u tome je li bolji ili lošiji, stvar je da su drugačiji.

Gold Note Pianosa gramofon s B-5.1 ručkom i Donatello Red zvučnicom

Međutim, ako se vratimo na naslov teksta, nameće se pitanje – gdje je tu u cijeloj priči Gold Note Pianosa? Za početak bih krenuo s one (pomalo stereotipno opisne strane) pa napisao kako je riječ o ‘belt drive’ gramofonu, dakle, gramofonu s tanjurom pogonjenom remenom.

Ovdje je važno napomenuti jest, da tanjur okreće sofisticirani mikroprocesorski kontrolirani sinkroni motor s vanjskim ‘custom’ prekidnim napajanjem (dodatno se može nadograditi vrhunskim vanjskim napajanjem PST-10) i promjenjivim okretnim momentom, tako da je okretni moment velik kad se tanjur pokreće iz mirovanja, a smanji se kad se okretaju stabiliziraju radi što mirnijeg rada. Uz to, moguća je precizna kontrola brzine vrtnje od 0,1 %.

Baza gramifona je troslojni laminat medijapana, čelika i talijanskog oraha (navodno je to najgušći i najtvrđi orah). Ovaj krivuljasti reljef od ispod je 3D primjena katenarne krivulje, koju je priv puta primijenio Michelangelo na mostu Santa Trinita u Firenzi. To je oblik koji omogućuje najveću krutost od upotrijebljenog materijala.

Pianosa je ručne izrade, osebujnog je dizajna te praćena konstruiranom ručkom i zvučnicom iz iste kuće. U prijevodu, ovdje u potpunosti imamo proizvod – Made in Italy.

Gold Note Pisanosa jedan je od najljepših gramofona koje danas možete kupiti, neovisno o cijeni

Pianosa se nalazi u sredini ponude gramofona (iznad su modeli Giglio i referentni Mediterraneo, dok se ispod nalaze Valore 425 Plus i Valore 425 Lite) i standardno dolazi s B.51 ručkom. Zvučnica ide po izboru kupca, a na raspolaganju je raspon od početne ES-78 zvučnice od oko 100 eura pa do referentne Tuscany, ujedno i najskuplje Gold Note zvučnice s cijenom od oko 7.300 eura. S obzirom na kvalitativan razred samog gramofona, na testiranje sam dobio Pianosu s B.51 ručkom i Donatello Red zvučnicom s cijenom oko 700 eura, što cijeli komplet stavlja na tržište s cijenom od oko 3.800 eura.

Gold Note Donatello Red zvučnica

Ta se cijena sasvim sigurno na ovim prostorima ne čini malom, ali pogledajmo što za te novce možete dobiti. Prije nastavka, vodite računa o tome da sam Pianosu (plus ručku i zvučnicu, dakle u nastavku samo Pianosu), uspoređivao sa značajno skupljom gramofonskom kombinacijom (Kuzma Stabi S PS MKII gramofon, Kuzma 4Point 9 ručka i Lyra Delos zvučnica). Dakle, Pianosa je itekako imala ozbiljnu prepreku pred sobom. A da stvar bude bolja, Dubravko Novosel, vlasnik tvrtke AudioNovum iz Karlovca, inače distributer Gold Notea u Hrvatskoj, dao mi je i Gold Note PH-10 gramofonsko pretpojačalo za potrebe testiranja. To se pokazalo kao pun pogodak jer PH-10, između ostalog, može istovremeno prihvatiti dva gramofona, a što je rijetkost kod većine gramofonskih pretpojačala. Ovo pak omogućava da, takoreći, u letu možete uspoređivati dva različita izvora zvuka, konkretno, gramofona. S druge strane, isto to može i moj Audio Research Reference 2SE phono, tako da je igra dobila zanimljiv tijek događaja, a ja pak puni uvid u ono tko što može, a što ne.

Gold Note PH-10 gramofonsko pretpojačalo

Prije nastavka, par riječi o Gold Note PH-10 gramofonskom pretpojačalu. Iako nije predmet recenzije i nisam ga tražio kako bih ga testirao, Dubravko ga je ipak donio i ostavio. U redu, kad je već tako, zanimalo me je o čemu je riječ. Međutim, kako je ovaj tekst ipak fokusiran na Pianosu, maksimalno ću skratiti i napisati sljedeće – PH-10 je jedno od poželjnijih gramofonskih pretpojačala koje se danas nude u cjenovnom razredu do 1.500 eura.

Nemojte ovo olako shvatiti, nego zatražite demo. Kako sam gradio vlastitu gramofonsku integraciju, kroz sustav mi je prošao priličan broj različitih gramofonskih pretpojačala i smatram da mogu slobodno napisati kako je PH-10 vrhunski phono. Štoviše, iako nije na istom zvukovnom nivou Audio Research Reference 2SE phona, razlika je drastično manja od one koliko koštaju sami uređaji.

Ne znam kako, ali Talijani su za traženu lovu uspjeli, ne samo ponuditi kućište iz CNC obrađenog jednog komada aluminija, nego ono daleko važnije, izuzetno dobro zvučeći phono sa širokim rasponom opcija.

Jednostavnost korištenja i namještanja putem prilično velikog (za takve uređaje) ekrana, prati odabir 6 ekvalizacijskih krivulja (RIAA, Columbia, Decca…), prilagodba MC i MM zvučnicima kroz odabir opterećenja u rasponu od 10 Ohma pa do 47 kOhma te mogućnost pojačavanja gaina za 3 ili 6 dB, a što je dobrodošlo ako koristite high output MC zvučnicu s manjim izlaznim naponom (2 do 3 mV). Nadalje, PH-10 možete dodatno nadograditi i spojiti na vanjski cijevni Gold Note buffer ili vanjsko napajanje. Softverski je nadogradiv i izrađen vrhunski, poput tenka.

Ponavljam, ako ste u potrazi za gramofonskim pretpojačalom, stavite PH-10 na vrh popisa i ne pomišljajte na to da tu cijena sugerira kako je riječ o budžet komponenti.

Što se tiče samog Pianosa gramofona, gotovo da je riječ o ‘plug and play’ varijanti. Drugim riječima, Dubravko nije imao previše posla oko namještanja. Pinaosa je legla na ranije precizno izniveliranu policu na kojoj se nalazi i Stabi S ggramofon vlastitog sustava. Uslijedilo je stavljanje tanjura i remena te provjera gazne sile (VTF). Anti-skating, VTA, kao i brzina rotacije (33,33 i 45 RPM), ranije su namješteni. Jasno, vama nitko ne brani da prođete sve još jedanput i zakucate čavle u lijes prokletoj sumnji je li sve namješteno kako spada.

Uz gramofon, Dubravko je donio i akrlini poklopac koji se također vrlo jednostavno montira na bazu gramofona. Eh, da… i važno je napomenuti – uključen je u cijenu. Naime, kod većine pa čak i skupljih gramofona, često vas bezobrazno oderu za taj dodatni komad plastike pa ispada da gramofon od prašine štitite nekom svemirskom tehnologijom i materijalima.

Tu je i mat, ali ako mene pitate, bolje da ga nisu stavili u paket jer je riječ o neuglednom i neravnom komadu tkanine koji cijelu stilsku priču dobrim dijelom narušava. Bez ikakve sumnje da vrši svoju zadaću te da onog trenutka, kada na njega legne ploča, oku postaje nevidljiv. No, opet, kad nema ploče, pitate se što tu radi.

Međutim, tanjur ima upušteni centar promjera naljepnice ploče, i napravljen je od ‘vinila’ (dampirani polivinil), kao i ploča, što je po nekim teorijama idealan materijal za spoj s pločom, odnosno gušenja vibracija ploče, pa se može slušati i bez mata. Stvar je eksperimenta i ostatka sistema što zvuči bolje.

Na svu sreću, na tržištu se nalazi more dobrih i cijenom prihvatljivih mateva pa ovo nije neka strašna zamjerka, a pogotovo u kontekstu zvuka. Oni hrabriji sa zmijom u džepu, mogu pokušati uzeti peglu da ispraviti stvar. Šalim se, nemojte to pokušavati.

Sad dolazim (konačno) do dijela gdje se osvrćem na zvuk Pianose. S obzirom na to da je zvučnica ranije usvirana, testiranje je moglo odmah krenuti. Već s prvim pločama bilo je jasno kako slušam raskošan i dobro uravnotežen zvuk. Fina separacija instrumenata i dobro ocrtana pozornica već na prvu dolaze do izražaja. Kako je slušanje odmaklo, nametnula se i odlična dinamika, bogata tekstura, izražajna detaljnost i općenito homogena slika.

Uglavnom sam posezao za probranim audiofilskim izdanjima novijeg datuma, ali i za nekolicinom vinila klasičnih djela iz ‘60-ih, koja, osim što sam ih kupio u mint stanju i bez obzira na činjenicu što fleksaju poput talijanske šnite mortadele kroz koju vidite Palermo, dan-danas zvuče apsolutno fantastično i predstavljaju analognu referencu.

Jedna takav album je Beethovenov Violinski koncert u D-duru, Op. 61 (Phillips, Nizozemska, 1974. – Henryk Szeryng, Concertgebouw-Orchester Amsterdam, Bernard Haitink). Nabavio sam ga zahvaljujući preporuci i pomoći Želimira Vrbanca, velikog poznavatelja klasične glazbe, iskusnog audiofila i dragog prijatelja. Riječ je o apsolutno fantastičnoj snimci i sjajnoj izvedbi. Tu do izražaja dolazi uvjerljivo zapisan zvuk violine i neposredna prezentacija koja uvlači u samo djelo. S Pianosom taj doživljaj nije izostao, naprotiv, glazba je poprimila organski oblik i bio je pravi užitak slušati kako se glazba razvukla u prostoriji, pritom stvarajući osjećaj da prisustvujem živoj izvedbi.

S druge strane, moderna produkcija istog djela, odnosno 180-gramski remaster (Speakers Corner Records, 2002./Deutsche Grammophon, 1962.), ovog puta u drugačijoj izvedbi (Wolfgang Schneiderhan, Berliner Philharmoniker, Eugen Jochum), nije ni približno zvučala tako ‘svježe’ iako moram priznati da je Pianosa odradila također odličan posao po pitanju dinamike, rezolucije i bogate teksture.

Elvis Presley i album, Elvis – 24 Karat hits! (Analogue Productions remaster, 2010.), poslužio je kao predložak dobro snimljenog i obrađenog (remasteriranog), ujedno i reproduciranog vokala. Odlično ocrtan i jasno odvojen od instrumenata, ostao je na nekoj logičnoj distanci, umjesto da mi je bio gurnut ‘u facu’. Ovo može govoriti i o dobrom balansu u frekvencijskom opsegu jer često to guranje naprijed, ide upravo uslijed prenaglašenog određenog spektra.

Album kroz 3 vinila varira u kvaliteti, ali kompozicije poput, Love me tender, Are you lonesome tonight ili pak, Crying in the Chapel, zaista izazivaju ogromno zadovoljstvo slušanja. To je onaj trenutak kada, slušajući Elvisa, sam sebi u brk kažete – Kralj je živ!

Dobra preciznost i ritmičnost, jasno se mogla čuti i na albumu, Yerba Buena Bounce, gipsy jazz banda The Hot Club of San Francisco (Reference Recordings, 2011.). Hot lips, Tickle toe, Yerba Buena Bounce i druge kompozicije, poslužile su za testiranje, ali i uživanciju. Noga je sama tapkala, obrve su skakale i osmijeh se razvlačio od uha do uha. Ako se ikad osjećate loše, bacite uho na ovaj album. Popravit ćete raspoloženje, ne samo glazbom, nego i vrhunski snimljenom albumom.

Lijevo: Gold Note Pianosa gramofon s B-5.1 ručkom i Donatello Red zvučnicom. Desno: Kuzma Stabi S PS MKII s Kuzma 4Point 9 ručkom i Lyra Delos zvučnicom.

Nakon ciljanih izdanja, propustio sam se slušanju i ‘običnih’ ploča koje su mi također pružile ogroman užitak slušanja s Pianosom. Nadam se da ste shvatili da, kada pišem o zvuku Pianose, ustvari govorim o cjelini (Gold Note Pianosa baza, B 5.1 ručka i Donatello Red zvučnica), testiranoj s dva gramofonska pretpojačala i uspoređivanoj s drugom cjelinom (Kuzma baza i ručka te Lyra zvučnica). Nemoguće je izdvojiti, recimo, zvučnicu i dati joj zasluge za dobar zvuk, ili pak, ručku ili bazu. Ovdje se gleda kako zvuči paket, odnosno ono što sam dobio na testiranje.

Usporedba ide također s drugom cjelinom i iskreno govoreći, Gold Note nije izašao kao pobjednik. Međutim, nekako to ne bi bilo niti realno jer govorimo o srazu ogromne cjenovne razlike. Već sama Kuzma 4Point 9 ručka košta gotovo kao kompletna Gold Note integracija. No, zato je izvrsno poslužila kao pokazatelj koliko je Pianosa izvrsna jer se u pojedinim segmentima, poput transparencije i detaljnosti, te konačno, dinamike, opasno približila.

U svjetlu tražene cijene, ne mogu dovoljno preporučiti slušanje Gold Note Pianose u ovom paketu. Ako odlučite otići korak dalje pa zgrabite već sljedeću Gold Note zvučnicu u kvalitativnom razredu – Donatello Gold, mogli biste ozbiljno zakoračiti u high-end segment, a da ste se pritom zadržali u realnim financijskim okvirima. Stoga, napravite si uslugu i kontaktirajte AudioNovum. Što prije, to bolje jer su vrhunska izdanja na vinilima sve skuplja i teže nabavljiva.

---

Cijena: Gold Note Pianosa gramofon s B-5.1 ručkom i Donatello Red zvučnicom – oko 3.800 eura

Uređaj ustupio:
AudioNovum
Tel: +385 91 202 3232

---

Sustav za testiranje:

Zvučnici: Wilson Audio Sophia 3, KEF LS50
Izlazno pojačalo: Pass X250.5
Pretpojačalo: Pass XP-20
D/A konverter: Classé CP-800 Rev. 2
Analogni izvor: Kuzma Stabi S PS MKII/Kuzma 4Point 9/Lyra Delos
Phono pretpojačalo: Audio Research Reference Phono 2SE
Digitalni izvor: MacBook Air, Audirvana 3.5
Digitalni izvor (CD transport): Marantz CD6000 OSE LE
Digitalni kabel (USB): Nordost Blue Heaven
Digitalni kabel (AES/EBU): Z Audio Spider (XLR)
Digitalni kabel (COAX): Profigold (RCA)
Zvučnički kabeli: Transparent Musicwave Super MM2, Transparent The Wave Gen. 5
Interkonekti (XLR): Transparent Musiclink Super MM2, Transparent Musiclink Plus MM2, WAY Cables Harmony+, Sumic Audio Ultimate 3, Cardas Clear
Interkonekti (RCA): Marohei Cables CT Reference, Sumic Audio Overture
Strujni kabeli: Transparent Reference Power Cord Gen. 5, Revelation Audio Labs Passage CryoSilver Reference, Audioquest NRG-2, Audioquest NRG-3, Wireworld Stratus
Strujna letva: Supra MD06-EU MKII
Audio dodaci: Stillpoints Ultra SS, Stillpoints Mini
Audio police: Rondo Spirit Custom
Zvučnički stalci: KEF Performance
Soba: Akustički tretirana, 8,5×3,8×2,8 m