Sjećam se dana kada se trgovina Novih boja zvuka nalazila u Maksimirskoj ulici u Zagrebu. Ako me sjećanje dobro služi, bilo je to negdje oko broja 100, bliže Dinamovom stadionu (kasnije su se Nove boje zvuka selile i na druge adrese). U svakom slučaju, jako dobro pamtim dva uređaja koji su se tada mogli vidjeti u izlogu dućana – Musical Fidelity A3.2 integrirano pojačalo i A3.2 CD player. Svaka je komponenta koštala oko 1.400 eura, a godina je bila 2002.

Tada sam bio u potrazi za novi pojačalom, integriranim, jer sam taman nabavio svoje prve ‘audiofilske’ zvučnike – JM Lab Chorus 706, kojima stari Pioneer A-333 nije bio optimalan partner. No kako se tu radilo o zvučnicima od oko 400 eura, u tom sam istom cjenovnom razredu tražio i pojačalo.

Iznos od cca. 1.400 eura, koliko je tada koštalo Musical Fidelity A3.2 integrirano pojačalo, činio mi se nevjerojatnim. Ono, brate – skupo. Da stvar bude gora, na prvu su mi te komponente izgledom oduzimale dah. Djelovale su mi moćno, robusno, nekako su ulijevale povjerenje da je riječ o vrhunskim uređajima, ali mi se tada nalazila zmija u džepu i mož’ ga slikat – ne dam! Tada ne bih dao tolike pare za ‘obično’ pojačalo ni u ludilu. Hah, žutokljunac.

Kako sam u to vrijeme gutao svu moguću audio štampu, pozitivne reakcije recenzenata i mnogobrojne nagrade, u meni su još više veličale Musical Fidelity. Kada su se tu još spojila prva osobna iskustva, bio sam uvjeren da je riječ o brandu kojeg valja držati na nišanu.

Nažalost, nisam nikad uspio kupiti niti jedan Musical Fidelity uređaj. Jednostavno me put kroz HIFI svijet odvukao na neku drugu stranu, tako da to više nije bilo pitanje financijskih mogućnosti, nego samih prilika. Međutim, to ne umanjuje činjenicu da i danas Musical Fidelity cijenim kao brand, a tim više što sam od prvog susreta, od kojeg je prošlo gotovo 20 godina, imao na desetke puta prilike čuti kako zvuče pojedini uređaji iz ponude.

Ono što mi se nekad u tom izlogu dućana činilo astronomski skupo, u stvari je već tada bilo u okvirima prihvatljivog u kontekstu HIFI opreme srednje i više klase. Naravno, trebale su mi godine da to shvatim. Shvaćam to i danas jer i dalje držim da se Musical Fidelity kreće u istim tim okvirima. I zaista, ako pogledate ponudu uređaja, vidjet ćete da, primjerice, integrirana pojačala možete kupiti u rasponu od nekih 1.000 do 10.000 eura, koliko košta model sa samog vrha – Nuvista 800. Naravno, možete ići i ispod 1.000 eura, Musical Fidelity ima i takvih pojačala, ali ta su namijenjena jednostavnijim tj. početnim HIFI sustavima.

M8xi pak, predstavnik je u M8 seriji uređaja, a u kojoj se još nalaze M8sPRE pretpojačalo, M8s-500s stereo izlazno pojačalo i M8s-700m mono pojačala. Sam proizvođač navodi M8xi kao ‘Super Integrated Amplifier’, a oslanja se na grupu integriranih pojačala čiji se korijeni vuku još od 1990. godine, kada je nastao model A1000, ujedno i prvi u kategoriji ‘Super integrirana pojačala’. Kasnije su se tu još našli modeli NuVista M3, Tri Vista 300, kW500, M6/500i, NuVista 800 i NuVista 600, a M8xi je posljednji u toj skupini i navodno najbolji.

M8xi je mrcina od integriranog pojačala. Sa svojih 46 kilograma težine, prisjest će svakome tko će ga poželjeti premjestiti bez nečije pomoći, a upravo se to meni dogodilo. Naime, momci iz Novih boja zvuka su ga u tandemu donijeli u moj stan i uredno ga raspakirali. Moja je bila greška što sam olako budući zadatak shvatio pa sam im rekao – Ma samo ga tu spustite, budem ga ja već kasnije lako premjestio. – Kakav autogol!

Premještao sam ga dvaput i svaki put kičmu strgao, a da ne kažem i umalo prste zdrobio. Tu dolazimo i do najveće zamjerke pojačalu, a to je što su nožice na kojima je postavljeno pojačalo, naprosto preniske. Ne možete dovoljno podvući prste i podići pojačalo. Ako to i uspijete, kao što sam ja uspio, slijedi izuzetno oprezno premještanje i spuštanje na policu jer u protivnom riskirate da vam pojačalo zdrobi prste. Vizualizirajte sad taj postupak i jasno vam je da pojačalo morate spuštati polako. Polako?! S 46 kilograma u rukama?! Koji put se zaista pitam zašto sve ovo radim i što mi to treba u životu.

Ta nemilosrdna težina dobrim dijelom dolazi iz činjenice što je M8xi ustvari dva izlazna pojačala u jednom kućištu. Riječ je o dual mono ustroju, ali onom ‘pravom’, odnosno o dva mono pojačala, svako za jedan kanal sa zasebnim napajačkim sklopom, a što uključuje i dva masivna toroidalna transformatora. Dodajte ovome još pretpojačalo sa svojim napajanjem, ostatak elektronike te masivno aluminijsko kućište i evo vam konkretnog materijala za tjelovježbu.

Što se tiče same iskoristivosti pojačala, ono ne spada među ‘moderna’ rješenja koja u sebi nude različite mogućnosti, poput povezivanja putem Bluetootha, podršku za mrežno okruženje putem etherneta (iako je moguće spajanje vanjskog glazbenog servera putem USB-a), nema ugrađen DSP, gramofonsko pretpojačalo, a niti pojačalo za slušalice. Ima DAC, ali opet ne neki koji bi podržavao DSD ili MQA, već ‘obični’ koji putem USB-a podržava do 24 bit/192 kHz (koaksijalnom vezom do 24 bit/96 kHz) audio datoteke.

Međutim, taj ugrađeni DAC je sve samo ne običan. To prvenstveno podrazumijeva kvalitetu zvuka. Za većinu, poput mene, već je 24 bit/96 kHz sasvim dovoljno za uživanje u hi-res formatima. Daleko od toga da kategorički tvrdim da sve iznad ne nudi kvalitativne pomake, naprotiv, ali sam isto tako više okrenut stavu, da je važnije kako je snimak nastao i kako je obrađen, nego u koji je format spakiran. Nisam jedanput slušao limunadu od DSD-a, a padao na leđa od ‘običnog’ 16 bit/44.1 kHz formata.

Ugrađeni DAC je otvorenog karaktera, detaljan i prilično transparentan. Našao sam mu manu u smislu laganog guranja glazbenog sadržaja naprijed. Ništa što bi korisnika trebalo uplašiti jer ne postoji bojazan da će mu 75-godišnji violinist sjesti u krilo. No, ugrađeni DAC isto tako pruža odličnu separaciju pa ipak postoji šansa, kad vam se već gura i nudi, da iz orkestra odaberete 25-godišnju harfisticu umjesto violiniste. Rekao bih da je DAC dovoljno dobar i štoviše, karakterno izvrsno spojen s pojačalom tako da ustvari postoji vrlo malo mogućnost istraživanja i nabavke boljeg DAC-a. Naime, tada bi se postavilo pitanje isplativosti ulaganja u M8xi jer biste zatomili zaista izvrstan ugrađeni DAC.

S prednje strane nalazi se display, prekidač za uključivanje/isključivanje uređaja i dva veća gumba. Jedan za odabir ulaza i drugi za regulaciju glasnoće koja se namješta u koracima od 0,5 dB. I to je to. Vrlo jednostavno i osobno gledajući, vrlo elegantno i sofisticirano riješeno. Malo ukupan dojam kvari plastični daljinski upravljač koji baš i ne prati oblikovnu filozofiju pojačala. Ne kažem da tu priželjkujem vidjeti kilogram aluminija u ruci, ali neki slim dizajn bi baš dobro došao.

Što se tiče priključaka, tu je sve što je potrebno. 2 para balansiranih (XLR) ulaza i par balansiranih (XLR) izlaza. Zatim 4 nebalansirana (RCA), 2 optička i 2 COAX ulaza te 2 nebalansirana (RCA), jedan optički i jedan COAX izlaz. Uz jedan USB ulaz tu su još trigger priključci te po dva para po kanalu priključci za zvučnike. Naravno, plus priključak za strujni kabel, ali ne običan, kakav se ugrađuje u 99% pojačala, nego onaj koji prihvaća strujne kabele s 20A utikačem. Bez brige, jedan takav dolazi s uređajem.

M8xi isporučuje 550 Watta po kanalu na 8 Ohma (870 Watta na 4 Ohma, u piku 1,6 kW na 2 Ohma). Ovakva monstruozna snaga dolazi iz konstrukcije tj. topologije u kojoj se ustvari nalaze 4 zasebna mono pojačala, od kojih su 2 povezana u mosnom (bridge) spoju kako bi isporučila daleko veću snagu nego što bi to svako pojačalo isporučilo u normalnom tj. samostalnom režimu rada. Ovo nije prvi put da pred sobom imamo ovako snažno integrirano pojačalo iz Musical Fidelityja. Sjetimo se, primjerice, kW500 integriranog pojačala iz 2004. godine koje je isporučivalo nešto ‘slabijih’ 500 Watta po kanalu na 8 Ohma.

Svakako valja uzeti u obzir da zbog specifične konstrukcije, oba zvučnička terminala, plus i minus, prenose napon te da negativan priključak ne bi smio biti uzemljen. Iz tog razloga, preporučljivo je na M8xi spajati pasivne zvučnike, a izbjegavati spajanje na aktivne, recimo subwoofere ili pak elektrostate.

Kako god, ovakva snaga bez ikakve sumnje bit će dostatna da pokrene i pod kontrolom drži većinu dostupnih zvučnika na tržištu. Među njima se nalaze i Wilson Audio Sophia 3 zvučnici vlastitog sustava. Iako nešto impedancijski smirenija od ostatka veće braće i sestara, Sophia 3 je još uvijek jogunastog karaktera tako da će sa zadovoljstvom prihvatiti svaki višak Watta koji joj se ponudi. Posljedično, zvučnici su bili izvrsno kontrolirani bez ikakve naznake da pojačalu u bilo kojem trenutku nedostaje snage tj. da gubi tlo pod nogama.

S druge strane, sve nevjerne Tome, koji još uvijek dvoje o tome jesu li KEF LS50 dobri ili nisu zvučnici te opravdavaju li planetarnu popularnost, preporučio bih spajanje na jedan ovakav integrirac. Iako je teško povjerovati da će se takva kombinacija u konačnici nametnuti kao trajna, i to samo zato što je riječ o velikoj razlici u cijeni samih komponenti, ostaje iskustvo iz kojeg se zorno može doživjeti kako jedan dvosistemski kompaktan zvučnik može potegnuti kada dobije ovako rasnog i potentnog partnera.

To, što su LS50 pružili u kombinaciji s Musical Fidelity M8xi, ostat će mi u pamćenju kao jedna od boljih zvučnik/pojačalo kombinacija koje sam do sada imao prilike slušati u svom sustavu. Takvu brzinu, preciznost, veličinu pozornice i dinamiku, možete samo poželjeti čuti, a da pritom ne mislim na bezočno točenje Watta u zvučnike. Već na manjim glasnoćama sve je tu. Definicija i dubok bas već su poznate odlike LS50 zvučnika u kontekstu manjih gabarita i opsega midbas zvučničkih jedinica. Međutim, da mogu zaista otići tako duboko i precizno, s M8xi je predstava za prste, ili ako baš hoćete (malo je bljak), uši polizati.

Ništa manje senzacionalan zvuk nije bio s još jednim zvučnicima koji su se našli u mojoj slušaoni na testiranju u vrijeme dok je i M8xi bio prisutan. Riječ je o Fyne Audio F1-5 zvučnicima, odnosno o još jednim kompaktnim biserima o kojima će biti govora u zasebnoj recenziji. Za sada ću se zadržati na tome da ta kombinacija, a pogotovo u svjetlu donekle izjednačenog cjenovnog razreda (daleko manja razlika nego s LS50), vrlo lako može buduće vlasnike limitiranog prostora, natjerati da se zapitaju – čemu bolje?

No, vratimo se ‘ravnomjernijim’ partnerima tj. Sophia 3 zvučnicima kojima sam većim dijelom testirao M8xi i događaju koji dosta dobro opisuje zvuk ove kombinacije. Naime, kada su momci iz Novih boja zvuka ponovno došli kod mene, ovog puta po uređaj, za razliku od prvog susreta kada sam bio u stisci s vremenom, sada sam ih pitao imaju li malo vremena za baciti uho na zvuk sustava. Nekako sam vjerovao da bi ih moglo zanimati kako zvuči uređaj iz njihovog dućana kojeg su do sada slušali u kombinaciji sa zvučnicima i pratećom opremom iz vlastite ponude. Osim toga, M8xi je od jutra bio uključen i u pogonu, drugim riječima zagrijan pa eto, kad su već tu, zašto malo ne poslušati prije pakiranja?

Momci su poziv rado prihvatili i zauzeli sjedeće pozicije. Nadam se da tih 15-ak minuta nisu morali opravdavati po povratku na radno mjesto, gužvom u prometu. Ako jesu i ako im ovo čita direktor, neka zna da su se zbog tih minuta odrekli gableca!

Prvo smo slušali nešto jednostavniji materijal, O sole mio/Quando el rey Nimrod, u izvedbi Fausta Mesolelle i Raiza (Fonè Jazz, 2016.), s kompilacijskog albuma, The Pink Panther (Henry Mancini), da bi ubrzo prešli na daleko zahtjevniji materijal – Marche au supplice, Allegretto non troppo, 4. stavak Berliozove Fantastične simfonije u izvedbi Utaškog simfonijskog orkestra (dir. Varujan Kojian, Reference Recordings, 1989.).

I dok se momcima razvukao osmijeh od uha do uha slušajući Mesolellu, s Berliozom su već krenule lagane grimase. Baš onakve kakve sam i sâm radio dok sam solo slušao ovu kompoziciju tijekom testiranja. Tu se miješaju emocije pa samim time i izraz lica. Čas je zabavno, čas ozbiljno, čas zastrašujuće, čas smirujuće. To sve objašnjava senzaciju slušanja glazbenog materijala koji u biti ima sve što je potrebno za testiranje neke komponente ili sustava.

Dakle, ovdje se osjeti dinamika, brzina, slojevitost, pozornica, separacija, homogenost i tu sad slobodno nastavite s audiofilskim terminima po vlastitoj želji. Ja bih dodao da je M8xi posao odradio fantastično, baš kako to i naziv simfonije sugerira. Šalu nastranu, zaista sam ostao fasciniran kakvom lakoćom i kakvim autoritetom je pojačalo ovdje odradilo posao.

Kao prvo, slušao sam glasno. I to dovoljno kako bih u što većoj mjeri preslikao orkestar u vlastitom domu. Jer, nemojmo se lagati, orkestar možete osjetiti i na manjim glasnoćama, ali ako želite ‘The real deal’, nema druge – volume up! Ista je glasnoća bila i kad su momci bili prisutni tako da su i oni mogli osjetiti orkestar u punom zamahu. Ponovno sam se, ovog puta iz drugog reda dvorane, čudio sposobnosti pojačala da besprijekorno autoritativno dirigira kroz cijeli frekvencijski opseg.

U kompoziciji ima trenutaka kada orkestar opali punom snagom iz mrtve tišine. Tu se sve gromoglasno zatrese, ali nije poanta samo u toj eksplozivnosti, nego i u trenutku kada tu istu eksplozivnost valja zaustaviti. Tu se zna dogoditi da pojačalo koje nema dostatnu kontrolu, dozvoli da bas membrane samovoljno nastave raditi pa se posljedično javljaju ‘istitravanja’ koje se pretoče u neartikulirani zvuk.

Slikovito opisujući, zamislite da se automobilom u punoj brzini zaletite u zid. Taj bi vas zid morao momentalno zaustaviti, ali eto, zahvaljujući lošoj gradnji, prošli ste kroz njega. Ovdje je taj zid pojačalo. I dok biste s automobilom i takvim krhkim zidom imali happy end i ostali živi, s pojačalom biste imali obrnutu situaciju. Ostali biste živi, ali bi to značilo da je pojačalo zakazalo i bogu dušu dalo.

No, kako ne bi ispalo da je ovdje imamo riječ o snagatoru bez duše, korektno bi bilo opisati i onu drugu, nježniju stranu. A ona otkriva kako M8xi može vrlo rafinirano i suptilno izbaciti detalje na površinu. Može sjajno odraditi mikro dinamičke otklone i može, već i na vrlo malim glasnoćama, jasno ocrtati pojedine instrumente i vjerno dočarati vokale. Ovo govori i o odličnoj rezoluciji, ne samog pojačala, nego i ugrađenog DAC-a.

Nakon tko zna koliko vremena, sjetio sam se jednog albuma, negdje s početka audiofilskog staža koji me je tada prilično fascinirao i kojeg sam poslušao, valjda desetke puta. Riječ je o Chanson: The space in between, Barb Jungr (Linn Records, 2000.). Tu se nalazi i ona, čuvena audiofilska pjesma, Quartier Latin. No, nije pjesma ta koja plijeni (iako je sjajna), nego osebujan, hrapavi glas Barb Jungr i sama interpretacija. Vokal je bio fino definiran, čulo se to famozno drhtanje u glasu koji pak bio odlično izoliran i ocrtan u prostoru. I upravo je taj vokal dao pečat nostalgičnoj atmosferi te slušanje pretvorio u pravi užitak. Sve se odlično uklopilo tako da nije bilo prepreka za jedno dva, tri repeata.

Svakako bih izdvojio još jedan glazbeni materijal koji mi je potvrdio kako je M8xi odličan uređaj. Towards the lights, 8-minuta je vožnja Pata Methenyja i Brada Mehldaua s albuma Quartet (Nonesuch, 2007.). Tu je do izražaja došla izvrsna ritmičnost i sposobnost uređaja da zadrži ‘flow’ ritam sekcije kroz cijelu kompoziciju. Uživao sam slušati kako se stvari kompliciraju negdje iza pete minute, dosežu klimaks i kako se potom smiruju te zaokružuju sjajnu kompoziciju. Ništa tu nije stršalo, nije bilo upliva jednog zvuka u drugi u smislu nerazgovijetnosti ili nekih nejasnoća. Smo čista glazba i trenutak kada zaboravite da kritički slušate. Ovo me dobrim dijelom podsjetilo na Dan D’Agostino Momentum integrirano pojačalo (oko 55.000 eura) koje sam također svojevremeno testirao i koje je u mnogočemu svijet za sebe, ali za gotovo desetinu traženog iznosa, M8xi također nudi sposobnost da duboko uvuče u glazbeni sadržaj.

Za koga je Musical Fidelity M8xi integrirano pojačalo? Za audiofile u svakom slučaju, ali i za sve one koji nisu opterećeni ‘gadgetima’ unutar samog pojačala. U mojim je očima i ušima M8xi kompletan uređaj jer ima sve što je potrebno za dugotrajno slušanje i uživanje u glazbi. Želite li više, nadokupite po želji, pojačalo za slušalice, phono ili što već nedostaje. Za ono što nudi u zvukovnom smislu, cijena nije pretjerana. Naravno da pritom ne mislim kako je 6.000 eura kikiriki lova, već nastojim sagledati zvukovne odlike koje iz ovog pojačala naprosto pršte.

Konačno, vratit ću se malo na težinu pojačala. Ne znam kako vi gledate na to, ali meni 46 kilograma itekako ulijeva povjerenje u sam uređaj i prije nego što ga uključim. Dobro pamtim izreku jednog starijeg audiofila, kolokvijalno nazvanu ‘Butrosov test’, a koji tumači – jebeš pojačalo ako ga možeš podići malim prstom.

Ima dosta istine u tome.

---

Cijena: 6.000 eura

Uređaj ustupio:
Nove boje zvuka
Ul. Grada Vukovara 52
10000 Zagreb
Tel. 01 233 76 19

---

Sustav za testiranje:

Zvučnici: Wilson Audio Sophia 3, KEF LS50
Izlazno pojačalo: Pass X250.5
Pretpojačalo: Pass XP-20
D/A konverter: Classé CP-800 Rev. 2
Analogni izvor: Kuzma Stabi S PS MKII/Kuzma 4Point 9/Lyra Delos
Phono pretpojačalo: Audio Research Reference Phono 2SE
Digitalni izvor: MacBook Air, Audirvana 3.5
Digitalni izvor (CD transport): Marantz CD6000 OSE LE
Digitalni kabel (USB): Nordost Blue Heaven
Digitalni kabel (AES/EBU): Z Audio Spider (XLR)
Digitalni kabel (COAX): Profigold (RCA)
Zvučnički kabeli: Transparent Musicwave Super MM2, Transparent The Wave Gen. 5
Interkonekti (XLR): Transparent Musiclink Super MM2, Transparent Musiclink Plus MM2, WAY Cables Harmony+, Sumic Audio Ultimate 3, Cardas Clear
Interkonekti (RCA): Marohei Cables CT Reference, Sumic Audio Overture
Strujni kabeli: Transparent Reference Power Cord Gen. 5, Revelation Audio Labs Passage CryoSilver Reference, Audioquest NRG-2, Audioquest NRG-3, Wireworld Stratus
Strujna letva: Supra MD06-EU MKII
Audio dodaci: Stillpoints Ultra SS, Stillpoints Mini
Audio police: Rondo Spirit Custom
Zvučnički stalci: KEF Performance
Soba: Akustički tretirana, 8,5×3,8×2,8 m