Recenzija: Pathos Heritage integrirano pojačalo

Nikad neću zaboraviti odlazak u TD elektroniku (vlasnik Sonus arta), tada smještenu na Srebrnjaku u Zagrebu, koja je u distribuciji imala, između ostalog, Rotel i Pioneer elektroniku, JM Lab zvučnike (danas poznatije kao Focal) te neke čudne uređaje koji izgledom nisu imali veze s ničim što bih tada povezao s HIFI-jem. U TD elektroniku me odveo prijatelj, uvjerivši me da mi bolje za prve, prave (!) audiofilske zvučnike u sličnom cjenovnom rangu kupiti JM Lab, nego Bowers & Wilkins. Bilo je to pred nekih 22 i više godina, a ja sam kupovinom kompaktnih JM Lab Chorus 706 zvučnika s dna ponude, smatrao kako sam za cca 400 eura, koliko je tada koštao par zvučnika, kupio najžešće high-end zvučnike koje postoje.

Doma ih je čekalo Pioneer A-333 integrirano pojačalo još iz srednjoškolskih dana i u mojoj se glavi posložila kombinacija ‘to die for’ što se tiče zvuka. Međutim, nisam mogao ostati imun na novu, tamo izloženu Rotel 1000 seriju uređaja koja mi je izgledala poput znanstvene fantastike. Kada sam tog istog frenda pitao što je to, ovaj je samo kratko rekao – E, to ti je bolesno! – Meni je to bilo dovoljno da u sekundi to, bolesno, pretvorim u neke meni nedostižne cifre pa sam se mrtav hladan uvjerio se da me to zapravo niti ne zanima. Kasnije će se to pokazati kao teža samoobmana jer sam kasnije baš s Rotelom ušao u svijet iole ozbiljnijeg HIFI-ja.

No, na samom odlasku iz TD-a, negdje kod izlaza, u staklenom regalu zapažam nešto egzotično, nešto što nikad nisam vidio niti sam znao da postoji. Bio je to neki fancy komad poliranog metala, neki stršeći crveni valjci, neke lampice, komadi drveta i elementi koji su davali neku ideju da bi moglo biti riječ o audio uređaju. Ponovno sam pitao prijatelja – A što je ovo? – Na to mi je odgovorio, ovog puta još kraće – To zaboravi.

Tad sam znao da je u pitanju nešto opako, ako ništa drugo, opako po pitanju cijene i rezervirano za teške audiofile milijunaše. A znate li o čemu je bilo riječ? O ‘običnom’ Pathos Classic One MKI integriranom pojačalu koje danas za šaku dolara možete kupiti u second handu i pojačalu koje je već tada bilo li-la u krugovima svih onih koji su se malo bolje kužili u topologiju ili konstrukciju pojačala. Neki su se čudili kako se takav uređaj uopće našao u prodaji jer je konstrukcijom ozbiljno prijetio da u određenom režimu rada i opterećenja prouzrokuje havariju. Tek su se verzijom MKII, kasnije i MKIII, potonje drastično unaprijeđenom i konstruktivno sigurnom, Classic One pojačala pokazala vrijednim partnerima u HIFI sustavu. Onda je zaista postala riječ o malim biserima i dizajnom jedna od najseksepilnijih pojačala koje ste mogli kupiti. I da, fakat su svirala odlično.

Da stvar bude bolja, nakon ‘Rotel faze’, postao sam vlasnik Classic One MKII, kasnije i MKIII pojačala. Štoviše, neko sam vrijeme imao čak dva Classic One MKIII pojačala koje sam koristio u mostnom spoju, odnosno kao mono pojačala. Bio sam vlasnik i prve verzije Pathos Logos integriranog pojačala, a kasnije sam testirao i recenzirao još dva modela, Pathos Ethos i Inpol 2, također integrirana pojačala te konačno i Pathos Endorphin CD player. A da ne kažem da sam na razno raznim prezentacijama, uključujući i one na High Endu u Münchenu, uspio čuti Adrenalin mono pojačala sa samog vrha te par ulaznih modela iz recentne ponude poput Inpol Remix MKII i Classic Remix integriraca.

Iz ovoga se može zaključiti da sam stekao prilično iskustvo kako bih mogao napisati par rečenica o Pathosu i onome što ta talijanska tvrtka nudi audiofilima.

Sada je na red došlo Pathos Heritage hibridno integrirano pojačalo (cijevi u ulazu, tranzistori u izlazu) tj. solidna mrcina od 58 kilograma koja isporučuje 2 x 80 Watta u A klasi. Riječ je o potpuno balansiranom pojačalu s implementiranom i vlastito razvijenom INPOL tehnologijom (Inseguitore Pompa Lineare), odnosno o sklopu koji radi u A klasi bez povratne veze i u kojem je signal kompletno amplificiran putem cijevi. Kako tvrdi ekipa iz Pathosa, to je jedini način da se sačuva integritet harmoničke strukture ulaznog signala. Slijedom te tvrdnje, izlazno pojačalo služi samo isporučivanju onoga što zvučnici zahtijevaju – stabilnu i dostatnu snagu, osobito pri niskim impedancijama.

Inpol u svojoj novijoj verziji odlazi korak dalje, tako da sad imamo topologiju baziranu na dvostrukom Inpol sklopu koji međusobno djeluju u kontra fazi te tako praktično poništavaju izobličenja. Rezultat je THD manji od 0,05% bez potrebe za negativnom povratnom vezom.

Ako u startu govorimo o negativnoj strani Heritagea, onda je to neminovno grijane pojačala koje radi u A klasi. Naime, imati takvo pojačalo u slušaoni s takvim zagrijavanjem usred ljeta, ravno je uključivanju radijatora za kućno grijanje. Ne možete li takvom pojačalu osigurati adekvatan smještaj u smislu prostora u kojem će disati i imati zraka oko sebe te nemate klimu da rashladi prostoriju, znoj s ćela će vam ubiti svaki užitak slušanja. Dakle, pojačalo se grije baš kao i sva cijevna pojačala i sva ostala tranzistorska pojačala u A klasi koja rade pod punim naponom bez obzira koliko ih tiho, glasno, kratko ili dugo koristili. No, to ima i svojih prednosti i to značajnih.

Naime, jednom kada se dosegne optimalna radna temperatura, a to je u slučaju Heritagea u nekih 20-ak minuta, kreće prava zvukovna predstava. Kao prvo, pojačalo isporučuje dovoljno snage da potjera i kontrolira Wilson Audio Sophia 3 zvučnike bez ikakvih napora ili naznaka da posustaje po pitanju snage u ključnim trenucima. O KEF LS50 neću ni govoriti jer se tu Heritage zapravo pokazao kao debeli overkill partner, što i jest, ako ništa drugo onda u razlici u cijeni. Međutim i s novim Bowers & Wilkins 804 D4 zvučnicima, koji su sve samo ne neki middle frendly zvučnici po pitanju tražene snage kojom bi propjevali, Heritage ih je uspješno gurnuo u sferu gdje su pokazali što mogu. O samim Bowers & Wilkins 804 D4 zvučnicima čitat ćete u jednoj od sljedećih recenzija.

Dakle, Heritage sam testirao s 3 različita zvučnika i generalno sam došao do nekoliko glavnih zaključaka, odnosno glavnih karakteristika koje sam našao univerzalnim. Kao prvo, pojačalo je dovoljno snažno za većinu današnjih komercijalnih zvučnika. I to nema nikakve veze radi li u A klasi, AB ili, kako se u žargonu kaže, ŽNJ klasi. Čak i nema veze s deklariranom snagom jer iz iskustva mogu reći da sam imao posla s pojačalima za koje bih, čitajući specifikacije, rekao da nema ikakve šanse da potjeraju jedne Wilsone. Pa se onda, primjerice, dogodio jedan Electron Audio Red sa ‘siromašnih’ 20-ak Watta i izuo me iz cipela. S druge strane, Pass XA 60.8 mono pojačala iskazali su nedostatak snage u bas području i time mi ubili mokre snove jer sam ih već vidio trajno u sustavu. Primjera ima još, ali nisu tema jer u konačnici, a to svako malo naglašavam, sve je pitanje što se s čime spaja i kako što sinergijski odgovara u nekom prostoru.

Heritage na svu sreću ima dovoljno snage, konkretno u slučaju Wilsona, Bowersa i konačno KEF-a. Karakterom naginje na topliju stranu i to granično, dovoljno da ne prijeđe u koloraciju ili neku ‘lampašku’ fantaziju. Kabeli, zvučnički i interkonekti otvorenijeg karaktera dobrodošli su. Jasnije govoreći, na relaciji pojačalo – DAC, Sumić Audio Ultimate 3 ima prolaz, ali ne i Cardas Clear Rev. 2, baš kao ni Transparent Musiclink Super MM2, svi balansirani. Ne zbog toga što su posljednja dva kabela loša, daleko od toga, izvrsni su, nego jednostavno nisu legli. Djelovali su tamnije i zatvorenije.

Prije zvukovnih doživljaja i utisaka, nekoliko rečenica o izgledu pojačala. Naime, baš kao i ostala pojačala, integrirana i izlazna, ustvari, gotovo kao i svi uređaji i Pathos ergele, Heritage također izgledom odskače od pojačala kakve smo uglavnom navikli vidjeti. I tu ne bih stavio za usporedbu, recimo, nova Dan D’Agostino ili Gryphon pojačala jer su pitanju drastično drugačiji pogledi na estetiku i sam dizajn. Talijani komuniciraju, i to ne samo Pathos, sofisticiraniji pristup s naglaskom na postizanje ugode u očima promatrača. Drugim riječima, koliko god da se trudili biti originalni oblikom, prvenstveno gledaju da konačan proizvod u kupcu razvija i ostavlja dojam da kupuje dizajnerski komad i nešto što će senzaciju viđenog kasnije povezati s užitkom slušanja. Krenite samo od Sonusa fabera ili Franca Serblina i kako im izgledaju zvučnici. Tu je i jedan Unison Research koji je s velikim osjećajem za estetiku pojedine modele cijevnih pojačala kombinirao s Murano staklom ili pak bakrenim površinama u kombinaciji s drvom.

Spomenuti D’Agostino i Gryphon, koliko god da proizvode zvukovno fantastične uređaje, praktički siluju osjećaj moći, beskonačne snage (ne u tehničkom smislu), statusnog simbola i ekskluziviteta. Smatram da ne pretjerujem ako pišem da im uređaji ulaze u seksističku sferu i zorno daju do znanja da su stvoreni za muškarce. Talijani pak dozvoljavaju da se i ženskom rodu njihovi proizvodi sviđaju, a to mogu potvrditi iz prve ruke jer su često, upravo žene bile te koje su na druženjima u mom domu i koje nije imalo blage veze sa slušnim, audiofilskim seansama, u nekom trenutku pitale – a što ti je ovo, baš super izgleda! Doduše, neke su za Pathos Classic One i ona dva crvena kondenzatora koja strše iz pojačala pomislile da su dekorativne svijeće na nekom čudnom postolju, ali bože moj… pažnja je bila tu.

S druge strane, Pass izlaz, Esoteric, Krklec, D’Agostino, Audio Research i sve ono što izgledom daje do znanja da je pojačalo u pitanju, ne da nije privuklo pažnju, nego se niti jedna moja prijateljica nije zapitala što bi to uopće moglo biti.

Heritage kombinira više materijala, aluminij, staklo, pleksi, drvo i čelik. U mojim očima, Pathos ima ljepših uređaja, ali Heritage ipak prati genetski kod proizvodne linije tako da se i on šepuri istaknutim crvenim kondenzatorima, vidljivim cijevima u ulaznoj sekciji i bočnim hladnjacima u obliku izduženog logotipa tvrtke. Baš me taj dio od prvog dana oduševljava i tu Talijanima skidam kapu na domišljatosti. Do danas sam vidio par sličnih rješenja, ove godine i na High Endu 2022 u Münchenu, ali mi je to toliko blijedo djelovalo da se nisam ni trudio zapamtiti koje su te tvrtke tj . proizvođači koji se povode za Pathosom. Plus, a priori su me odbili od samog slušanja.

Heritage nudi opciju nadogradnje u smislu ubacivanja DAC i phono boarda koji se zasebno kupuju. Ajde, za phono još lako, ali nisam znao da mi je ustupljeni primjerak isporučen bez DAC-a pa sam prva dva dana ludio zašto ne mogu nikako dobiti zvuk s računala. Te daj ovaj driver, te daj Mac, te Windows laptop, daj ovaj USB kabel, daj drugi, za izluditi. Nije mi palo na pamet da nema ugrađen DAC jer i s prednje i sa stražnje strane uredno stoje USB priključci. Tek sam nakon zvanja distributera i izražavanja nemoći dobio odgovor – E, da… ovaj ti to nema ugrađeno, nismo ti rekli? – Aaaa, ne, niste!

No, nema veze, čak mi je u neku ruku kasnije bilo drago da ću se fokusirati na samo pojačalo i njegove performanse. Kad već spominjem priključke, tu Pathos nije štedio tako da su na raspolaganju 2 balansirana (XLR) i 5 nebalansiranih ulaza, pre ulazi, 2 para zvučničkih priključaka, kao i mrežni. Odabir ulaza ide preko daljinskog ili na samom uređaju. Ono što je za Heritage specifično jest regulator glasnoće koji me je podsjetio na Conrad Johnson pretpojačalo iz Premier serije. Naime, i tamo se prilikom pojačavanja ili stišavanja moglo u reprodukciji čuti kliktanje releja zaduženih za atenuaciju. Nekoga to neće smetati, nekom bi to mogao ipak biti trn u uhu pa je red da to i spomenem.

No, ovako ili onako, estetski lijepo ili ružno, kako kome, s kliktanjem ili bez, Heritage kao pojačalo radi izvrsno. Detaljan je i precizan, bogat informacijama, izvrsno povezan po cijelom spektru i ono najvažnije ili bolje rečeno, enigmatično, ima tu neku neobičnu sposobnost da stvori ugodu slušanja koju bih u nekim drugim okolnostima diskvalificirao jer bih nanjušio koloraciju. Nisam pobornik ugodnog i maženja ušiju periskom. Ne volim to, radije slušam po sistemu ‘rubbish in, rubbish out’, odnosno što vjernije prenošenje onoga što se nalazi na samom nosaču zvuka. Ako malo duže pratite što pišem kada su recenzije u pitanju, znat ćete da u širokom luku zaobilazim termin ‘muzikalnost’ jer ga uspoređujem s pretjeranim naglašavanjem, uglavnom srednjetonskog područja koje kao ključan dio slušnog spektra uspješno anulira doživljaj visokog, a posebno niskog spektra. Kao da ih sebično izbaci, a da slušatelj toga nije ni svjestan.

Heritage ima tu sposobnost da stvori ugodu kroz homogenost spektra, dozira ga u racionalnoj mjeri i ne dozvoljava da nešto iskoči, nešto što bi odvuklo pažnju od samog glazbenog materijala. S druge strane, koliko god da je rezolutan, precizan i bogat teksturom, nije jedno od onih pojačala koji će dati zadnju riječ kada su najsitniji detalji u pitanju. Moglo bi to bolje i jedan, primjerice, D’Agostino Integrated radi to osjetno kvalitetnije. Međutim, ruku na srce, i košta dva i pol puta više. Jasno, ovdje govorimo o apsolutnim kriterijima jer u ovom cjenovnom razredu s pravom se traži dlaka u jajetu.

U nižim registrima Wilsoni su sjajno surađivali, ali kod Bowersa je malo drugačija priča. Kao što sam ranije napomenuo, zasebna recenzija stiže, ovdje bih samo rekao da ti, najmanji samostojeći zvučnici iz nove 800 D4 serije itekako su gladni snage i svi oni koji će iz njih željeti izvući bas, mogu zaboraviti na neka slabašna pojačala i švercanje s, kao malim, ali kvalitetnim Wattima. Jok, neće proći.

Na svu sreću Heritage ima zavidnu rezervu snage pa ih je odlično primio za cojones, ali su se sljubili tek na većim glasnoćama. Na manjim, tu su Wilsoni odradili ipak bolji posao. No oba slučaja Heritage je pokazao da može i da je kadar prenijeti glazbu na timbralno vrlo uvjerljiv način. Sjajno zvuče klasični instrumenti, počevši od gudača pa do klavira. Potonji ima punoću, lepršavost i perfektnu definiciju. Spajao sam različite kabele znatiželjan kako će pojačalo reagirati i tu se pokazalo da je odabir itekako važan i da će dobro pogođen izbor ožičenja odigrati ključnu ulogu u konačnoj percepciji visokovjernog zvuka. Uz ranije spomenute Ultimate 3 interkonekte, izvrstan posao su odradili i Marohei Statement kabeli, oba izrazito otvorena i detaljna.

Možda će sad netko reći da je to slučaj sa svakim sustavom i neće biti u krivu. No opet, svjedočio sam slučajevima kada je izmjena kabela iste klase odigrala minornu ulogu, ponekad takvu da mi je gotovo bilo svejedno što sam spojio, a pogotovo kada su mrežni kabeli bili u pitanju, ali neću sad Pandorinu kutiju otvarati, već samo dati do znanja da je i tu bilo svega, od ‘wow’ do ‘dajmenemoj’ situacija.

No da se vratim na ono važno, a to je zvuk samog Heritagea i onoga što još nisam opisao. Pojačalo je kod mene bilo tjednima, testirao sam ga sa svim mogućim glazbenim materijalom koji mi je došao pod ruku. Vadio sam mu mast na sve načine, tjerao ga poput odbjeglog pljačkaša poštanske kočije usred prerije i mazio kao premijer svoje ministre pod kriminalističkom istragom. Slušao sam što može na najmanjim glasnoćama, a što na najvećim. Zanimalo me hoće li na najmanjim zanijemiti, odnosno se na najvećim raspasti. Nije se dogodilo niti jedno niti drugo. Pojačalo zaista odrađuje vrhunski posao i to toliko dobro da sam mu kroz prste progledao to višesatno grijanje usred ljetnih temperatura. Doslovno, nakon par sati slušanja, ajmo pola sata klime i peglaj dalje.

Da ne bi bilo da je svaka livada idealno zelena, a mjesec svaku noć pun, imam par zamjerki koje, na svu sreću, nemaju veze s kvalitetom zvuka. Naime, daljinski koliko god da je dizajnerski lijepo riješen, zapravo je nespretno izveden jer kroz par tipaka uz koje ništa ne piše, nudi se važna namještanja za koja vam treba štrebanje kombinacija. Dakle, iz 5 tipaka birate glasnoću, mute, power on/off, balans, ulaze, prigušivanje displaya i još nekoliko funkcija. Koliko god se trudio, u tih nekoliko tjedana stalno sam nešto promašio pa čak i ugasio uređaj kada to nisam htio.

I drugo, volio bih na pozadini ipak vidjeti ručke. Nije to bez vraga ustaljena praksa kod ostalih high-end igrača jer pomicanje 60 kilograma teškog uređaja na niskim nožicama zove na rezanje ruku hladnjacima. Uz malo sreće, ako se baš i porežete, na ruci će vam pisati Pathos.

Zaključio bih recenziju činjenicom da Heritage nije jeftin uređaj i da cca 16.200 eura neće baš svatko moći iskeširati. Štoviše, za te novce dobar dio audiofila će ići za provjerenim imenima u high-end svijetu i zaigrati na sigurno. Međutim, tu bih dodao da danas nije ništa sigurno i da na tehničkom padaju i višestruko skuplji uređaji. Nema više, kupio sam i imat ću sljedećih 20 godina pojačalo koje neće vidjeti servis. Možda neće, možda hoće.

Kvare se najveća imena i to je činjenica, tako da to ne smije biti razlog pri uzimanju u obzir Heritagea kao kandidata. Ono što bi pak moralo biti jest, da je Heritage istinski alat za uživanje u glazbi. Ima karakter, ima iskrenost i ne razbacuje se tamo gdje ne treba. Danas sam ga vratio i jedina stvar koje me je donekle utješila je ta, što ga nisam morao osobno odnijeti nazad u Sonus art, već su dečki iz dućani došli po njega. I da… baš sam mogao nešto izmisliti pa ga još malo zadržati. Bar još jedan vikend. No znam da mi ni to ne bi bilo dovoljno.

Nisam neki nogometni fan i slabo pratim europske i ine lige. No da se sada nađem na nekoj HIFI tekmi u kojoj igra talijanska momčad protiv ostatak svijeta, bez imalo susprezanja bih glasno viknuo – forza Italia!


Cijena: oko 16.200 eura

Pojačalo ustupio:
Sonus art
Šarengradska 1
10000 Zagreb
Tel. +385 1 4813 025


Sustav za testiranje:

Zvučnici: Wilson Audio Sophia 3, KEF LS50, Bowers & Wilkins 804 D4
Pretpojačalo: Pass XP-20
D/A konverter: Classé CP-800 Rev. 2
Analogni izvor: Kuzma Stabi S PS MKII/Kuzma 4Point 9/Lyra Delos
Phono pretpojačalo: Teac PE-50, Pass XP-17
Digitalni izvor: MacBook Air, Audirvana 3.5
Digitalni izvor (CD transport): Marantz CD6000 OSE LE
Digitalni kabel (USB): Nordost Blue Heaven
Digitalni kabel (AES/EBU): Z Audio Spider (XLR)
Digitalni kabel (COAX): Profigold (RCA)
Zvučnički kabeli: Transparent Musicwave Super MM2, Transparent The Wave Gen. 5, Marohei Cables Statement
Interkonekti (XLR): Transparent Musiclink Super MM2, Transparent Musiclink Plus MM2, WAY Cables Harmony+, Sumic Audio Ultimate 3, Cardas Clear Rev. 2, Marohei Cables Statement
Interkonekti (RCA): Marohei Cables CT Reference, Sumic Audio Overture 3, Marohei Cables Statement
Strujni kabeli: Transparent Reference Power Cord Gen. 5, Revelation Audio Labs Passage CryoSilver Reference, Audioquest NRG-2, Audioquest NRG-3, Wireworld Stratus
Strujna letva: Supra MD06-EU MKII
Audio dodaci: Stillpoints Ultra SS, Stillpoints Mini
Audio police: Rondo Spirit Custom
Zvučnički stalci: KEF Performance
Soba: Akustički tretirana, 8,5×3,8×2,8 m

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.