Walt Disney Records, 2016. (LP D002364401). – Format: CD/2LP/Hi-res 24 Bit/96 kHz– Žanr: soundtrack
Glazba: 3 – Kvaliteta zvuka: 3

Tko god da je već u naslovu pronašao razlog zašto sam kupio ovaj vinil, nije pogriješio. Točno, privukao me tehnički dio kojem sam dao prednost nad glazbenim sadržajem. Međutim, točno je i to kako sam kupovinom Star Wars: The Force Awakens – 3D Hologram Vinyl, zaokružio svoju priču oko filmskog serijala koji je obilježio dio mog života.

Nema tu previše filozofije, činjenica je da sam jedan od mnogih koji je svojevremeno ludovao za Star Wars filmovima i svemu ostalom vezanom uz serijal. Razdoblje čekanja novog nastavka činilo mi se poput vječnosti i svaki put sam ispočetka gledao prethodnu epizodu kako bih se bolje uvukao u sljedeću. Naravno, govorim o prva tri filma. 15-ak godina kasnije dočekao sam i odgledao nove nastavke iako sam se već tada debelo ohladio od Tamne strane, Yode, svjetlosnog mača i glazbe Johna Williamsa. Osim toga, bezgranično su mi na živce išle prozirne računalne animacije i računalno generirani likovi.

Star Wars: The Force Awakens – 3D Hologram Vinyl. Dvostruki album sadrži katalog sa scenama iz filma bez dodatnih opisa. Općenito je malo informacija navedeno tako da ako želite saznati nešto više, Google vam je prijatelj ili ovaj blog. 

Pogledao sam i najnoviju epizodu Star Wars sage, The Force Awakens, jedne subotnje večeri rezervirane za obiteljsko gledanje filmova na filmskom platnu. Tada obično biram film što ležernijeg sadržaja koji me neće opterećivati i tjerati da previše razmišljam, a pogotovo nakon radnog tjedna. Drugim riječima, biram film koji će se uklopiti u moj omiljeni filmski žanr subotom – mozak na pašu.

No, ovako ili onako, nekad ili danas, činjenica je da nemam ništa opipljivo što bi me na Star Wars podsjećalo i na period života kada bih dao sve na svijetu da sam snagom Sile mogao pomicati stvari oko sebe. Nemam sačuvane figure filmskih likova, plakate, nemam majicu, šalicu za kavu, privjesak za ključeve, LEGO kocke, posteljinu, žitarice, kondome – ništa! Nisam nikad ni imao. Moj sin većinu navedenog ima i sad je konačno došao red da i tata sebi kupi dio povijesti. I to baš sad, kad mogu naći jeftinu izliku da si sam stavim nešto pod bor.

Da stvar bude bolja, tek sam nedavno saznao da ovakvo izdanje vinila postoji. Otkinuo sam kad sam vidio o čemu je riječ i pomislio – pa ja to moram imati! Par klikova po Googleu otkrilo mi je gdje kupiti i nekoliko minuta kasnije Star Wars: The Force Awakens – 3D Hologram Vinyl bio je u košarici.

Priča se vrti (doslovno) oko holograma Star Wars letjelica na samim pločama. Na prvoj je to Tie Fighter, na drugoj Millennium Falcon. Iza holografije stoji Tristan Duke, američki konceptualni umjetnik čiji se rad temelji na području istraživanja vizualnog i optičkog doživljaja. Međunarodno prepoznat, izlagao je diljem svijeta u poznatim galerijama i muzejima.

Između ostalih, njegov rad prepoznale su i glazbene izdavačke kuće koje su očito uvidjele kako iskoristiti Dukeov rad za bolju prodaju gramofonskih ploča. Krenulo je od Jacka Whitea i albuma Lazaretto iz 2014. godine, da bi se kasnije hologram našao i na box setu The Rise & Fall of Paramount Records Vol. 2, zatim na albumu 2112, kanadskog rock banda Rush te naposljetku i na vinilu o kojem ovdje pišem.

Da biste doživjeli hologram onako kako je zamišljeno, uteg ili clamp za ploče smeta jer prekriva dio samog holograma. Dakle birajte, želite li audiofilski pristup slušanju ili onaj ‘obični’.

Na strani ploče gdje je urezan hologram, isti ostaje nevidljiv sve do trenutka dok se ploča ne zavrti i u nju ne usmjeri izvor svjetlosti. Što je jači usmjeren izvor i što je veći mrak u prostoriji senzacija je bolja. U konačnici imate osjećaj da gledate u Tie Fighter, odnosno Millennium Falcon kako se iznad ploče rotira oko svoje osi. Zagarantirana je zabava i osmijeh na licu. Nažalost, hologram u ovom obliku, osim što ga je teško fotografirati, samom fotografijom ne prenosi doživljaj što se u stvari događa pred vašim očima. Video koji sam snimio u manjoj je prednosti, ali niti on ne može dočarati iluziju. Dakle, nema vam druge nego kupiti ploču.

Što se tiče glazbe Johna Williamsa, nije se dramatično promijenila od prvog filma iz 1977. godine. Tko je gledao Star Wars filmove prepoznat će o kojem je filmu riječ i bez gledanja posljednjeg nastavka. Iako sam pročitao mišljenja kako je John Williams ovim soundtrackom napravio značajan zaokret prilikom komponiranja, zadržan osnovni stilski potpis ne donosi nova glazbena uzbuđenja. Bar ne za mene.

Doduše, priklonio bih se stavu kako je riječ o vrhunskom orkestralnom djelu i nimalo ne dvojim oko kvalitete glazbenog stvaralaštva Johna Williamsa. Da iza sebe imam glazbenu školu, možda bih razliku uočio u tehničkom smislu, ovako mi preostaje povlačiti paralele s glazbom iz ranijih filmova. Te paralele otkrivaju već poznat glazbeni uzorak koji u napetim scenama uključuje trublje kratkog daha, usporena i razvučena gudala violine u kadrovima odlaska, razigrane flaute i oboe u međuscenama, itd.

Uz svevremensku naslovnu Star Wars temu koja se svako malo provlači u raznim oblicima kroz cijeli film, odnosno album, izostale su nove glazbene teme koje bi u stvari ovaj soundtrack učinile originalnim. Throne Room Theme Song, Imperial March, Yoda Theme, Duel of The Fates i druge kompozicije iz ranijih epizoda, zahvaljujući genijalnosti Johna Williamsa, zauvijek će ostati zapamćene i zapisane u povijesti filmske glazbe. Nažalost, ovdje to nije slučaj.

Na četiri strane nalaze se 23 kompozicije uglavnom nazvane prema scenama iz filma. Ako bih neke morao izdvojiti, bile bi to Rey’s Theme, Torn Apart i Farewell and The Trip jer u sebi nose određenu svježinu.

Album sam preslušao više puta, čak sam se natjerao još jedanput pogledati film, ali i dalje ostajem pri mišljenju kako je riječ o filmskoj glazbi koja se van osnovnih okvira vrlo brzo zaboravlja.

Iako se album na naslovnici šepuri naljepnicom koja bi trebala, između ostalog, sugerirati kako je riječ o audiofilskom izdanju jer je otisak nastao DMM (Direct Metal Mastering) tehnikom urezivanja master ploče te da su serijske ploče napravljene na 180-gramskom vinilu, zvuk je daleko od neke audiofilske nirvane. U fonoteci imam daleko bolje zvučećih albuma. Ovo me čak previše i ne iznenađuje jer se gotovo i ne sjećam kad sam zadnji put slušao kvalitetnu snimku filmske glazbe nekog američkog blockbustera.

No bez obzira na sve, pronašao sam osobno zadovoljstvo i nimalo mi nije žao što sam odlučio za kupovinu. Konačno imam nešto opipljivo što će me podsjećati na moje zvjezdane ratne dane. Možda bi bilo ispravnije da sam išao za soundtrackom iz prvog, drugog ili trećeg filma, ali tada bih propustio ovaj tehnološki kič koji će bez ikakve sumnje još dugo pružati dobru zabavu. Osim toga, ako sad u ovo blagdansko vrijeme nije trenutak za kič, onda ne znam kad je.

Konačno, snažna je Sila u vinilu. Tko mu se još danas može oduprijeti?