Zagreb, Mala dvorana 'Lisinski' - 21.3.2013.
Sama činjenica da netko sa 75 godina obilazi svijet i održava koncerte u meni izaziva divljenje i duboko poštivanje. Prošlog četvrtka pred zagrebačku publiku stao je jedan od najvećih živućih glazbenika, ostavljajući dojam da još ima itekako što za reći u glazbenom svijetu bez obzira na to što korača prema devetom desetljeću svog života. Je li stvar u genima ili načinu življenja, tema je za neki drugi tekst ili razgovor, ali ono što sam imao prilike čuti, svakako zaslužuje ne samo divljenje, nego i ulazak u sferu nadrealnog.
Ron Carter, glazbenik koji je sudjelovao na više od 2000 albuma (!), višestruki dobitnik Grammyja s reputacijom jednog od najvećih kontrabasista i violončelista u povijesti jazza, osoba s dva počasna doktorata i vlasnik mnogobrojnih svjetskih glazbenih nagrada, po drugi put se našao u Zagrebu. Prvi put se predstavio 2005. godine na ZG jazz festivalu s Foursight kvartetom i već tada me oduševio nastupom i interpretacijom. Bio je to jedan od onih koncerata koji dugo ostaju u sjećanju i koji usađuju nadu da se takav glazbenik ponovo vidi i posluša.
Neposredno prije samog nastupa, Antun Tomislav Šaban uručio je Ron Carteru u ime Hrvatskog instituta glazbe nagradu Porin Special Merit Award za posebna postignuća na području jazz glazbe.
.
Zahvaljujući organizaciji Jazz kluba Zagreb HDS-a i angažmanu Antuna Tomislava Šabana, voditelja Jazz.hr/proljeće festivala u Lisinskom, nada je postala stvarnost, a priliku da Cartera ponovo čujem uživo naprosto nisam smio propustiti. Karte su se našle u džepu već po samoj najavi, nekih 20-ak dana ranije. Ron Carter stigao je kao predvodnik The Golden Strike trija čiji ostatak čine Russell Malone (gitara) i Donald Vega (klavir) koji je zamijenio Mulgrew Millera, izvornog klaviristu trija.
Mala dvorana bila je ispunjena do posljednjeg mjesta što je zapravo čudno jer se znalo događati da na dosadašnjim jazz koncertima ostane dobar dio dvorane prazan. Čak i nije stvar u cijeni ulaznica jer je ona u ovom festivalu prilično niska, nego u činjenici da zagrebačku publiku jazz ne zanima ako nastupe ne prate razvikana imena koja sa sobom povlače određeni status – ‘moram biti viđen na tom koncertu’. No da ne kvarim općenito izvrstan dojam i ovaj tekst, vraćam se na sam koncert.
Trio je krenuo u laganom tonu, svirajući kompozicije sa studijskog albuma The Golden Striker iz 2003., Parade, Cedar Tree i My Funny Valentine da bi kasnije, prema drugom dijelu koncerta ubacili u nešto višu brzinu. U nekoliko trenutaka izdvojile su se solaže sve trojice, međutim osobno ostaje najupečatljivija Donalda Vege, amerikanca nikaragvanskog podrijetla koji je očito tu večer bio jako dobro raspoložen.
Da je Carter jedan od najvećih kontrabasista, mogli smo se uvjeriti kroz savršeno usklađen ritam s ostatkom trija. Relacija Carter – Mallone djelovala je kao dobro organizirana i razvijena infrastruktura nekog zapadnog grada u kojem se točno zna gdje se ide i u kojem pravcu. Nema lutanja i krivih skretanja. Carterovo majstorstvo da u pojedine jazz standarde ubaci kroz improvizaciju dijelove klasične glazbe, jedan je od trenutaka koji ću bez ikakve sumnje pamtiti kao vrhunac koncerta i koji zaslužuje divljenje u svakom pogledu.
Ugođaj koji je The Golden Striker Trio uspio stvoriti u gotovo dva sata nastupa pretvorio je glazbu u iskreno zadovoljstvo koje se zahvaljujući gromoglasnom pljesku prisutnih produžilo u obliku dva bisa.
Ako bih morao jazz glazbu opisati kao finu, sa stilom, uljudnu i kulturnu, onda bi mi upravo ovaj koncert izvrsno poslužio. Nenametljiv, a opet dovoljno snažan da prodrije u emotivan sustav svakog pojedinca.
Na kraju valja napomenuti i to, da od ovog koncerta voditeljsku palicu festivala preuzima Davor Hrvoj koji se zahvalio A.T. Šabanu na dosadašnjem angažmanu. Rekao bih da je ovim potezom osigurana svijetla budućnost festivala te da će se nastaviti kvalitetan program iza kojeg je do sada stajao A.T. Šaban.
Hoću li još koji put vidjeti i slušati Ron Cartera, teško je reći. Želja svakako postoji, ali realno gledajući, moglo bi do ponovnog susreta proći narednih sedam, osam godina. Ako još k tome pridodamo činjenicu da još Zagreb nije vidjela masa drugih, izvrsnih jazz glazbenika kojima će domaći organizatori sasvim sigurno dati prednost u budućim programima, postaje jasno da Ron Cartera eventualno treba vrebati na nekim gostovanjima u susjedstvu.
Ne skrivam zadovoljstvo da sam se ponovno družio s Ron Carterom te da sam ušima i srcem uspio uhvatiti još jedan komadić jazz povijesti. Ovakvi glazbenici rijetko se rađaju i bez obzira na svoje veliko stvaralaštvo iz nekih čudnih razloga tijekom svoje karijere zaobilaze naše krajeve. Mnogi od njih stižu u Hrvatsku tek u odmaklim godinama, poput recimo, Sonny Rollinsa ili Ornette Colemana, no bez obzira na to, smatram da svi oni zaslužuju duboki naklon i kupovinu karte za koncert. Možda nemaju mladenačkog žara i brzinu kao prije 40-ak godina, ali zato imaju ogromno iskustvo i glazbu u sebi nose kao i svaki drugi vitalni organ. Da stvar bude bolja, uvijek su spremni na transplantaciju.
Dobar osvrt, dobre fotke, izvrstan koncert….potpisujem……
LOŠ RAZGLAS :(…pogotovo u basu, a ipak je glavna zvijezda nastupila u donjim oktavama….još da ti je objektiv od par iljadi biločega ;)….s obzirom da sam tvojom zaslugom i sam nazočio ovom izvrsnom koncertu…ovim putem – DANKE ŠEN :)))
Nema na čemu, i drugi put. A što se tiče razglasa, u jednom osvrtu sam pročitao da je koncert bio odlično ozvučen te da je bio gotovo akustičan što je pridonijelo ukupnoj atmosferi.
Naravno, i sam si čuo pa znaš da to nije točno te da su klavir i gitara zapomagale da ih se malo poglasni. Međutim, tonac je bio neumoljiv. Te večeri je sve stavio na ‘flat’ i tu više nije bilo spasa. Ne znam zašto je tamo uopće sjedio te večeri? Ah, znam. Da bi imao najbolje mjesto u dvorani.
Ne bih se u potpunosti složio da je razmjerno slaba posjećenost koncerata u Maloj dvorani VL posljedica samo “snobizma” zagrebačke publike. U Zagrebu postoji, imho, kritična masa istinskih ljubitelja jazza. No, potrebno je doprijeti do njih i iskomunicirati koncerte. Šabanu, Hrvoju & ekipi stvarno kapa dole za glazbenike koje dovode. Ti su koncerti “skrivena tajna” zagrebačkog jazza što je nama koji znamo za tu tajnu pomalo i komotno jer znamo da najčešće kartu možemo kupiti i svega 2-3 dana ranije. No – uz samo malo truda oko marketinga / komunikacije koncerti bi bili puno bolje posjećeni a to bi sigurno i publici i glazbenicima bilo draže. Dio razloga je vjerojatno u tome što organizatorima (pretpostavljam) prihod od ulaznica ne znači mnogo u zatvaranju financijske konstrukcije ovakvih projekata.
Vidimo se (nadam se!) 3.4. na Don Ellis Tribute koncertu. Paklenski mi je žao što sam bio spriječen ovom prilikom ali ježi ga, sudbina se preklopila…
Slažem se s tobom da je marketing zakazao, ali neosporna je činjenica da zapravo postoji slab interes za takve koncerte tj. festivale. To što postoji kritična jazz masa ne znači da se radi o brojci koja bi trebala predstavljati ozbiljniji financijski interes.
Zagrebački jazz festival, bez obzira na sva uložena sredstva u marketing, od samog početka muku muči s financijskom konstrukcijom i sve ove godine poteže sa sobom pitanje hoće li opstati ili ne. Podilazi se sponzorima, onemogućava se istinskim fanovima kupovina adekvatnih karata (pri tom mislim na konkretna sjedeća mjesta, a ne na zadnje redove ili ‘pogled u leđa’ izvođača) i samim time odvraća dobar dio publike od samog festivala.
Međutim, već u susjednim zemljama poput recimo Italije, jazz festivali su itekako prepoznati ne samo kao kulturološki važan događaj, nego i ekonomski doprinos zajednici. Stvar je u tome što se festival sagledava u široj slici, tako da mjesto glazbenog događaja nije samo koncertna dvorana, nego i nerijetko, cijela regija.
Najbolji primjer za to je Umbria jazz festival koji već desetljećima okuplja svjetsku kremu jazza, ali i one manje poznate. Uz program koji obuhvaća cijelu regiju, a posebice Perugiu, u danima festivala svi profitiraju. Od lokalnih barova, restorana, CD shopova, hotela, pa sve do privatnih smještaja i agro turizma debelo van grada.
Stvar je organizacije i zdravog pogleda na konačan cilj. Kada bi netko u sklopu jazz festivala, bilo da se radi o ZG jazz, proljetnom Jazz.hr ili nekom trećem festivalu organizirao radionice, jamove, razgovore s umjetnicima, tematske večeri u određenim klubovima ili barovima, itd., cijeli događaj bi dobio sasvim novu dimenziju te samim time privukao veći broj sponzora, ali i pobudio interes šire publike.
Ovako ostaje jazz festival, koji se ‘od nekud’ pojavio u medijima, prilika da se iskaže isforsirana nepripadnost mainstreamu. Lako za nas, ljubitelje jazza. Mi ćemo iskopati dobar koncert i pronaći termin jer ga ciljano tražimo i zato što tu glazbu volimo.
Nadam se da sam trećeg navečer free i da ću ti se pridružiti. Jazza nikad dosta!
Sve si reko!