Pula, 9.8.2015. - Pulska Arena.

Nikad neću zaboraviti dan, kada sam negdje krajem ’80-ih nakon škole prelazio ondašnji Trg republike i ciljano svratio u knjižaru ‘Naprijed’, pokoj joj duši, kako bih se spustio u podrum gdje su se, između ostalog, mogle kupiti i gramofonske ploče. S obzirom na to da sam tada raspolagao skromnim i teškom mukom stečenim džeparcem, morao sam jako dobro paziti što ću odabrati.

Od svih ploča, najviše mi je pažnje privukao modri omot na kojem se u sredini nalazio lik vojnog časnika s B-17G bombarderom u pozadini, sve stavljeno u tamnoplavo-bijelo-crveni okvir. Na vrhu je pisalo – The best of Glenn Miller.

Moram priznati da mi tada, kao tinejdžeru, ime Glenn Miller nije bilo potpuno strano, baš kao i kompozicije ‘Moonlight Serenade’, ‘In The Mood’ i ‘Pennsylvania 6500’, jer su se slušale u kući dok je otac bio živ. Doduše, nismo imali niti jednu Millerovu ploču, ali mi je otac svaki put skrenuo pažnju kada bi se neka od navedenih kompozicija zavrtjela u pozadini određene TV emisije ili u sklopu radijskog programa. Osim toga, upravo zahvaljujući ocu i njegovom glazbenom ukusu te ljubavi prema jazz glazbi, i sam danas obožavam jazz.

No bez obzira na prvi vizualni dojam te na činjenicu da koliko god da sam (ne)poznavao Glenn Millera ili koketirao s jazzom, hormoni su nemilosrdno vukli ka glazbi Pink Floyda, Kraftwerka, Petera Gabriela, Dire Straitsa, The Beatlesa i drugih. Drugim riječima, morao sam opako odvagati, na što ću potrošiti 23.668 YU dinara, koliko dan danas stoji na omotu.

Na kraju sam ipak kupio The best of Glenn Miller i odšetao do doma jer nisam htio riskirati da mi neki penzioner nagnječi ploču u prepunom autobusu na putu za Mirogoj. Sjećam se da sam narednih tjedana i mjeseci prežderavao uši glazbom Glenn Millera o čemu svjedoče mnogobrojni ožiljci na brazdama. Naime, tada se još nisam smatrao audiofilom pa sukladno tome nisam pristupao glazbenoj kolekciji kako to danas činim. Ploče sam kupovao i slušao, ali moram priznati da ih nisam osobito čuvao. Nisam vidio razloga zašto i bih jer su uredno svirale svaki put kada bih ih stavio na gramofon. Okej, s vremenom bi pucketanja bila izraženija, ali bože moj – svirale su!

Danas u podrumu čuvam nekih 200-ak ploča, a nažalost nemam gramofon. Međutim to ne mijenja na činjenici da i dalje volim slušati glazbu Glenn Millera, ali ne samo njega, nego općenito swing jazz ’30-ih i ’40-ih. U međuvremenu sam nabavio djela ostalih kompozitora i izvođača tako da zaista cijenim i volim slušati glazbu te zlatne big band epohe.

S druge strane i za razliku od mnogih audiofila koji ne vole swing, odnosno big band jazz glazbu jer mnogima pada kvaliteta vlastitog HIFI sustava kao kula od karata kad trebaju dočarati osjećaj orkestra u slušaoni, osobno sam se u svom audiofilskom stažu upravo trudio da dosegnem tu iluziju. Naravno, postoje i oni koji jednostavno takvu glazbu ne vole.

Propušteno – nadoknađeno. Konačno je karta u rukama.

.

No kako god, dobio sam početkom godine priliku uživo čuti u zagrebačkoj koncertnoj dvorani ‘Vatroslav Lisinski’, licencirani Glenn Miller orkestar koji nastupa diljem svijeta i snima albume pod nazivom The World Famous Glenn Miller Orchestra, pod dirigentskim vodstvom Wila Saldena.

Nažalost, tu sam priliku profućkao zbog kojekakvih obaveza iako me prijatelj Daniel, inače svirač trube u limenom orkestru i vrsni poznavatelj glazbe, upozorio kako taj nastup ne bih smio nikako propustiti. Nekoliko dana kasnije, poludrhtavim glasom sam ga upitao kakav je bio koncert premda sam znao da će mi odgovorom samo dodati sol na ranu. Tako je i bilo jer je na moje pitanje, ispalio k’o iz topa – Fantastičan! E, jebiga, pomislio sam u sebi i slijegnuo ramenima poput bjelosvjetskog luzera.

Donekle sam utjehu pronašao u tome što sam mu učinio uslugu pa napravio sigurnosnu kopiju albuma koji je kupio na samom koncertu i kojeg nema u slobodnoj prodaji pa tako ni na Amazonu ili sličnim prodajnim kanalima. Možete ga kupiti, ili na koncertu, ili ako pošaljete orkestru mail. U svakom slučaju, ta se kopija vrtjela sve do nedavno kod mene.

The History of Big Bands. Nisam mogao otići s koncerta a da nisam kupio CD koji mi toliko znači. Snimka ne briljira u audiofilskom smislu, ali može slušatelja uvući u glazbeno tkivo i staviti svaki HIFI sustav na muke.

.

Ali očito je nešto pozitivno zapisano u zvijezdama što se tiče Glenn Millera i mene. Poslovna obaveza usred godišnjeg odmora odvukla me u Rovinj, ali sam iskoristio priliku pa na povratku na Krk svratio do Pazina gdje moj raniji spomenuti prijatelj ljetuje. Tada mi je ponovno skrenuo pažnju na još jedan nastup The World Famous Glenn Miller Orchestra koji će se ovoga puta održati za nekih tjedan dana u Pulskoj Areni.

Takvu, zlata vrijednu informaciju smo zalili s par hladnih piva, ugodno uvaljeni u stolce ispod vinove loze lokalnog kafića. Zaboravio sam ime, ali pamtim neobičan raspored i izlazak na ulicu kroz kuhinju. Vjerojatno je taj trenutak povukao određene asocijacije pa smo već sljedećeg trenutka sjedili u obližnjem restoranu i navalili na istarski ombolo i pečenu autohtonu salamu. Na rastanku sam mu obećao da ću svakako razmisliti o koncertu i dati sve od sebe da se 9. kolovoza nacrtam na mjestu gdje se nekada krv u potocima prolijevala.

Prvotna zamisao je bila da na koncert otiđem sa suprugom, ali je ispalo da je koncert zadnjega dana mog godišnjeg odmora te da bih vozio od Krka do Pule i natrag jer supruga ostaje tjedan dana duže na odmoru, a zatim bih vozio i do Zagreba. Takav raspored je donekle zakomplicirao stvari pa sam na kraju zaključio kako je najbolje da otiđem sam jer sam planirao nakon koncerta produžiti direktno za Zagreb. Znam da sad razmišljate o tome kako sam jadan morao solo izvoziti sve te silne kilometre i izložiti se ogromnim naporima, ali što je, tu je – ljubav prema glazbi ne poznaje nikakve prepreke!

Pulska Arena.

.

U Pulu sam došao negdje oko 19 sati. Auto navigacija me precizno dovela pred samu arenu gdje sam nekim čudom u trenu našao parking. Nakon nedoumica o tome, plaća li se nedjeljom u Puli parkiranje ili ne, jer natpis na ploči iznad parkirnog automata govori da se plaća, dok mobilna aplikacija govori da ne, platio sam SMS-om, čisto da mi ne bi koncert ostao u sjećanju po auto lisicama, kaznama, natezanjima sa žutoprslukašima i sličnom ekipom.

Samo da dodam kako sam navigaciju uključio iz prostog razloga, a taj je da sam se po prvi put u životu našao u Puli. Da, tako je, nikad ranije nisam bio u tom gradu iako sam Istru uzduž i poprijeko prošao. Shodno tome, nisam nikad slušao koncert u toj čuvenoj Pulskoj Areni o kojoj svi pričaju u superlativima.

Krenuo sam ka glavnom ulazu kako bih podigao ranije kupljenu kartu putem interneta kada sam ugledao neobičnu automobilsku tablicu montiranu na kabrio Mazdu Miatu. Na bijeloj pozadini nalazilo se par slova i brojeva, a ispod je pisalo – Principality. Od kud je ovaj, upitao sam se, da bih već sljedećeg trenutka uočio i CD naljepnicu. Nakon toga mi je trebalo svega par sekundi da povežem i zaključim kako gledam u automobil još jednog dragog prijatelja iz Zagreba, Željka. Inače Željko ima dvojno državljanstvo, a tablice pripadaju otočnoj državi, Hutt River. Znam, nikad čuli.

Daniel, Ana i Željko. Igrom slučaja, svi smo se te večeri našli na koncertu.

.

Odmah sam ga nazvao i pitao ga zar je moguće da je parkiran ispred arene, na što mi je odgovorio protupitanjem, zar je moguće da ja gledam u njegov auto. Pet minuta kasnije sjedili smo za stolom kafića u neposrednoj blizini Zlatnih vrata. Ispalo je da je došao iz Fažane sa suprugom Anom na koncert. Nakon što su čuli moju glupu ideju da se odmah nakon nastupa uputim za Zagreb, naredili su mi da prenoćim kod njih pa ujutro krenem. Naravno da takvu neplaniranu i naglu ideju nisam mogao odbiti. Ruku na srce, takva ponuda mi je ostavila prostora da umjesto vodurine iz plastične boce, ipak k’o čovjek popijem pokoje pivo prije i nakon koncerta.

Moram priznati da sam očekivao više posjetitelja, ali je na kraju ispalo da je arena bila poluprazna. Doduše, odgovarala mi je takva situacija jer sam imao kartu za sjedeće mjesto u prvom redu, krajnje lijevo. Ovako sam se mogao premjestiti, što sam naravno i učinio, u 5. red u prolazu. Dakle, u sweet spot!

Relativnu slabu posjećenost treba potražiti u dvije činjenice. Prva, nitko ne sluša jazz. Amen. I druga, glazba Glenn Millera i općenito swing jazza često se kreće na margini i mnogi je smatraju glazbom za penzionere ili terase hotela na kojima se turisti obučeni u kratke hlače, u bijelim čarapama i sandalama zibaju lijevo, desno, poneseni jeftinim domaćim crvenim vinom.

Naravno, postoji i onaj treći, skriveni razlog, a taj je da možda jedan dobar dio otišao u Rovinj, u kojemu se također svira swing. Doduše, umjesto u limene instrumente, puše se u nešto drugo.

Koncert je započeo kompozicijom ‘Moonlight Serenade’, Glenn Millera, da bi se nastavio i s ostalim popularnim kompozicijama poput ‘Bizet has his day’, ‘Pennsylvania 6-5000’, ‘Sweet Georgia Brown’, ‘The Sky fell down’ i drugima.
Kompozicije je uglavnom najavljivao Wil Salden, na pomalo isforsiranom američkom naglasku (ipak je Nizozemac u pitanju), ali je i zapjevao u nekoliko kompozicija.

Moram priznati da je cijeli koncert vodio vrlo profesionalno, kako dirigirajući i svirajući klavir, tako i u onom, zabavljačkom dijelu gdje je ostvario odličnu interakciju s publikom. Ovo se posljednje odnosi na cijeli orkestar.

Wil Salden – nizozemski glazbenik koji je 1990. godine, nakon što ga je predsjednik Glenn Miller Production, Inc., imenovao voditeljem Glenn Miller orkestra za Europu, isti oformio te se tako pridružio američkom i engleskom. Orkestar djeluje samostalno, ali ih povezuje autentičnost zvuka Glenn Millerove glazbe.

.

Uz izvrsne instrumentalne solaže i sjajno pogođen ritam kompozicija, možda je najslabija karika u cijeloj priči bila vokalistica Ellen Bliek, čiji smo nastup mogli čuti u izvedbama ‘At last’, ‘It’s only a paper Moon’ i ‘It’s been a long long time’. Doduše, moram biti iskren pa napisati da je za ovakav dojam prvenstveno zaslužan orkestar koji je te večeri jednostavno instrumentalno briljirao te zaokupio svu pozornost.

Što se mene tiče, vrhunac večeri dogodio se u drugome dijelu koncerta, kada je na red došla kompozicija ‘Sing, sing, sing’, Louisa Prime. Napisana 1936. godine i izvorno zamišljena kao vokalna izvedba, ogromnu popularnost stekla je godinu kasnije kada ju je Benny Goodman obradio i pretvorio u instrumentalnu varijantu. Toj izvedbi snažan pečat dao je i Gene Krupa, za mnoge najbolji big band bubnjar svih vremena.

Tako visoko postavljenoj ljestvici i s takvim imenima upisanim zlatnim slovima u povijest jazza teško je parirati pa ipak smatram da je upravo izvedba The World Famous Glenn Miller Orchestra najbolja koju sam ikad čuo. Brza, potentna, dobro odmjerena, duhovita i snažna. I ovdje se bubnjar iskazao odličnom, pomalo teatralnom solažom, ali i Malte Dürrschnabel na klarinetu.

Skakutao sam na stolcu i mahao prstom s razvučenim osmijehom od uha do uha. Uživao sam slušajući uživo ono što zadnjih mjeseci neumorno vrtim u svom HIFI sustavu i što mi je upravo ta kompozicija postala jedna od referentnih snimaka za evaluaciju HIFI sustava. Prijatelji audiofili, razmislite dvaput prije nego što me pozovete na slušanac, ‘Sing, sing, sing’ je uredno snimljen na USB sticku!

Koncert je završio laganom kompozicijom ‘Adios’ (Madriguera/Connolly/Woods) da bi na bis orkestar još jedanput zaprašio i zasvirao antologijski ‘In the Mood’, Joea Garlanda, kompozicijom kojom se Glenn Miller krajem ’30-ih proslavio. Dobar dio orkestra sišao je s pozornice i prošetao među publikom što je samo dodatno raspametilo prisutne koji su, sudeći po izrazima lica i pokretima tijela, uživali u koncertu.

Odličan nastup koji ću vjerojatno još dugo pamtiti. Napustio sam arenu zadovoljan, vjerojatno isto kao i onaj tigar koji se prije 2000 godina vratio u svoj brlog, sretan što je preživio još jedan dan. Drugim riječima, mahao sam repom.

Što se same arene tiče, dijelim mišljenje sa svima koji su je ranije posjetili i koji tvrde da se radi o impresivnoj građevini. I zaista jest. Bez obzira odvija li se u njoj neki kulturni događaj ili ne, isplati se obići i razgledati to čudo arhitekture.

Moje uho kaže da arena kao takva, akustički gledajući, nije idealno rješenje za koncerte iako je zvuk bio impresivan. Ne znam je li orkestar dovukao sa sobom razglas i ton majstora, ali znam da bi zvuk mnogima mogao poslužiti kao primjer kako se slaže razglas na otvorenom prostoru.

Ta, dlaka u jajetu, nalazila se u dionicama kada su trubačke solaže došle na red te kad su trube u pikovima proizvodile reski zvuk koji se odbijao od stražnjeg zida. Tada sam mogao čuti kako zvuk trube dolazi i s leđa. Doduše, jedva primjetno, ali za jednog audiofila, značajno. Dobro, ne morate sad kolutati očima. Niti ja ne kužim jedem li pizzu s Kotanyi ili origanom ubranim iz vrta. Priznajem.

U Željkov i Anin stan u Fažani došao sam negdje oko 1 ujutro. Dovoljno rano da sjednemo na balkonu i još jedanput prokomentiramo koncert. Ovoga puta uz čašu finog terana. Bio je to trenutak kada sam zaokružio svoj godišnji odmor izvadivši kubansku cigaru koju sam čuvao baš za ovaj trenutak. Cigaru sam dobio od mojih prijatelja Ratka i Barbare koju su negdje početkom godine posjetili Kubu.

Inače ne pušim cigare i malo znam o njima, ali to mi u tom trenutku uopće nije bilo važno. Niti sad nije. Važno je da sam se vratio u Zagreb napunjenih baterija i s misli kako život može biti lijep. A s jazzom u ušima – još ljepši.

[Show slideshow]

1 2 ►