ECM Records, 2006. (ECM 1980) – Format: CD

Glazba: 4.5 – Kvaliteta zvuka: 4

Tvrdnja kako posljednjih godina veliki uspjeh Tomasza Stanka leži u činjenici kako se ništa značajno u jazzu ne dešava “preko bare”, a koja se često spominje u medijima, zapravo nema osnove. Fenomen “Tomasz Stanko” se prije svega nalazi u logičnom evolucijskom razvoju kvalitetnog pristupa jazz glazbi, glazbi koja u svojoj suštini nikada nije bila podređena i određena širokim masama i koja svojim razvojem odavno više ne stanuje u Americi. Koliko je Tomasz Stanko daleko otišao u tom razvoju, sugerira sam naziv posljednjeg albuma “Lontano” (CD, ECM 1980). Naziv albuma u prijevodu znači daleko, odnosno u ovom slučaju odredište bez jasnog cilja, banalno razmišljajući, bilo gdje. Upravo tamo (lontano) stanuje i živi glazba Tomasza Stanka.

Problematiku albuma, ako se to uopće može tako nazvati, nalazimo u osjećaju da slušamo nastavak sjajnog prethodnog albuma u izdanju ECM-a “Suspended Night” u kojem su Tomasz Stanku (truba) također društvo pravili Michal Miskiewicz (bubanj), Marcin Wasilewski (klavir) i Slawomir Kurkiewicz (kontrabas). Problem se može produbiti tvrdnjama, a koje idu u prilog spomenutog u prijašnjoj rečenici, da albumom odiše slična atmosfera. Možda se može reći da se u stvari radi o određenom glazbenom stilu i da od tuda dolazi prepoznatljiv zvuk. Poveznica tom zvuku može biti i veliki interes Tomasza Stanka za kazalištem, slikarstvom, filmom, poezijom i sl. Taj interes postoji i na “Lontanu” u mjeri koju ćemo sami odrediti, dok pravo iznenađenje slijedi kada otkrijemo da se ovaj album ne može kontrolirati. Nešto kasnije o tome.

Foto: Andrzej Tyszko (ECM)

.

No, kako god bilo, osobno držim da se radi o potpuno drukčijoj glazbi kakvu smo do sada navikli slušati od Tomasza Stanka. Suptilnija no ikad, ispolirana do najvišeg sjaja i spremna za pružanje najljepših glazbenih trenutaka. Da ne bi bilo zabune, ne govorim o ljubavnom albumu prepunom romantike (iako i toga ima), već o jednoj savršeno stabilnoj i umirujućoj glazbenoj “predstavi”, koja ne skriva niti najmanji detalj, a koju je Stanko odlučio podijeliti s nama u smislu, mi smo uprta rasvjeta, a njegov Quartet pozornica. Onoga trenutka kada glazbenici prestaju svirati i rasvjeta se gasi.

Tomasz Stanko i njegovi članovi predstavljaju bez ikakvih dvojbi vrhunac modernog jazz kvarteta i iz albuma u album pokazuju koliko je kvalitetna suradnja bez obzira na generacijske razlike članova, što me pomalo podsjeća na suradnju Miles Davisa i Tony Williamsa, koji se pridružio Milesovom kvintetu u dobi od 17 godina (!). Takva suradnja samo govori o talentu mladih umjetnika, a s kakvim se Stanko okružio. Izdvojio bih možda, pomalo nevoljko, Marcina Wasilewskija na klaviru kao poseban dodatak cjelokupnoj atmosferi. Čini mi se da se radi o “izdvajanju” kakvo se osjetilo i na albumu “Soul of Things”, ali ovoga puta u jednom smirenijem istupu. Ovakvi “ekscesi” samo pridonose još većem uživanju u albumu.

Ovaj album nećete slušati svaki dan, pa čak ni onda kada ćete ga tek kupiti. Ovaj album se sam po sebi dozira i određuje kada će se slušati. Mislim da ne griješim ako napišem da se takav karakter albuma krije samo u najvećim glazbenim izdanjima, bilo kojeg glazbenog žanra.

Takve albume možemo naći samo tamo, negdje, daleko.