NA TESTU: Dan D’Agostino Master Audio System – Momentum mono blok pojačala

Zamislite situaciju u kojoj vas je prijatelj posjeo za stolac, sjeo nasuprot vas, primio čvrsto za ruke i pogledao duboko u oči. Rekao vam je istinu, drugačiju od one kakvu ste inače navikli čuti, suočio vas s njom. Možda ste uživali u tim riječima, možda osjetili nemir i nije vam odgovaralo ono što vam je servirao. Međutim neosporno je to, da ste shvatili da postoji drugačiji svijet van vašeg shvaćanja realnosti. Na kraju se teško rastati od takvog prijatelja, pogotovo ako znate da postoji mogućnost da se više nikad nećete naći u takvim okolnostima i da neće odvojiti vrijeme samo za vas.

U ovoj priči moj prijatelj se zove Daniel D’Agostino, konstruktor HIFI uređaja koji je razgovarao sa mnom punih sedam dana, dočaravajući mi svu ljepotu glazbe kroz svoja remek-djela, Momentum mono pojačala.

Tema naših razgovora bila su uglavnom klasična, jazz, rock, blues, world, ethno i pop djela. Često su se ti razgovori produžili do kasno u noć, kada bih odlazio na počinak s osmijehom na licu, nestrpljivo očekujući nastavak u novom danu.

Tko je taj prijatelj?

D’Agostinov pečat valja se u tinti više od 30 godina. U tom periodu, kao osnivač i ‘master mind’ KRELL Industries, stvorio je neke od najznačajnijih uređaja u povijesti HIFI-a. Uvelike je definirao termin ‘high-end’, ostavljajući malo prostora svima koji su pokušavali kupiti ulaznicu u to visoko društvo. Spletom okolnosti D’Agostino biva izguran iz vlastite tvrtke da bi konačno, 30-ak godina kasnije napokon izvadio pečat iz crne mase, spustio ga na novi papir i označio vrhunac svoje dugogodišnje karijere.

Otisak je Dan D’Agostino Master Audio Systems, novoosnovana tvrtka u kojoj je D’Agostino koncentrirao sve svoje stečeno znanje i pretočio ga u referentnu seriju HIFI uređaja. Trenutna ponuda, kronološki gledano, sastoji se od Momentum mono pojačala, stereo pojačala i pretpojačala. Na moju veliku radost, upravo se najbolje našlo kod mene na testiranju.

Mi se znamo?

Ovo nije moj prvi susret s Momentumima. Imao sam ih prilike vidjeti i čuti na nekoliko zadnjih minhenskih High-End sajmova te po samom dolasku u Hrvatsku početkom ove godine. Domaćoj, široj javnosti predstavljeni su na nedavno održanom Multipaku 2 u Pakracu. Međutim, imati ih doma, u vlastitom sustavu i u poznatim uvjetima, i to na tjedan dana, ipak je nešto sasvim drugo i pruža dovoljno vremena da se stekne uvid o kakvim je zapravo HIFI uređajima riječ.

Prema mojim saznanjima, to je jedini par Momentuma u Hrvatskoj, a sudeći po cijeni, vrlo lako bi mogao još neko vrijeme tako i ostati. U svakom slučaju, ovakvu priliku nisam smio propustiti i osjećao sam se prilično sretnim pod audiofilskim nebom jer su se Momentumi našli baš kod mene na slušanju.

Dobro mi došel, prijatel

Svako mono pojačalo teži respektabilnih 43 kilograma i zapakirano je u predimenzioniran crni kofer, uvelike sličan onom putnom. Sve je tu, i kotačići i nekoliko ručki, među njima i izvlačna za lakše povlačenje. ‘Putnici’ su tijekom puta savršeno osigurani, vjerujem da bi preživjeli i pad aviona.

Da bih ih smjestio kako im dolikuje, morao sam rastaviti svoju HIFI polici, nadodati koji modul i napraviti novi raspored. Sat vremena kasnije, bio sam u znoju od premještanja, ali i sretan što ću ih za nekoliko trenutaka ponuditi vrhunskom strujom iz HEP-a. Naravno, na moj račun.

Neki to vole vruće

Iako su pojačala od ranije već dobro usvirana i odmah po puštanju u rad pružaju zavidne performanse, za optimalan rad ipak se trebaju dobro zagrijati. Tek tada skidaju masku i dišu punim plućima. Drugim riječima, kad više ne možete duže od 10-ak sekundi držati dlanove na hladnjacima, znate da imate partnera spremnog za ples. Kasnije pojačala ostaju vruća čak i kad ne rade, odnosno ne primaju nikakav signal.

Da se stvari ipak ne bi otele kontroli, za hlađenje se brinu bakreni blokovi s konkavnim rupama bočno smještenim na pojačalima. Bakar sam po sebi ima bolja termička svojstva od aluminija, standardno korištenim u izradi pojačala, ali je i osjetno skuplji materijal. No kako ovdje cijena materijala nije određivala konačnu cijenu proizvoda, hladnjaci su lako mogli biti i zlatni.

Ovakvo, ‘bakreno rješenje’ nije samo pomoglo boljoj disipaciji topline i dovođenju tranzistora u optimalnu radnu temperaturu, nego i konačnoj veličini pojačala koja su izgledom vrlo kompaktna tako da ne traže kubni metar i pol za smještaj svakog od njih.

Zagrijavanje je palo kroz lagane rifove Stevie Ray Vaughna, Terry Evansa i Doug MacLeoda, da bi im se kasnije pridružio veteran Big Pete Pearson i ubrzao malo stvari s ‘Mini Skirt’ i ‘Gambler’s Groove’. No prije opisa zvuka, još par riječi o izgledu.

Tko to mene gleda?

‘Steampunk’ je najčešća riječ s kojom sam se susreo u opisima izgleda ovih pojačala u razno-raznim tekstovima diljem interneta i moram priznati da obarani epitet odlično pristaje uz Momentume.

Pojačala balansiraju na granici dobrog ukusa i američkog kiča. Svojim izgledom lako će prevariti prosječnog korisnika naviklom na klasične kvadrataste oblike audio uređaja i izvući mu ‘wow!’ na lice. S druge strane, iskusniji igrači u HIFI svijetu koji su se u svom stažu nagledali svega i svačega, od kineskih dizajnerskih SF avantura pa sve do talijanske HIFI stolarije prekrivene višeslojnim lakom, teško će biti olako zavedeni.

Pa ipak, Momentumi su u svojoj pojavi nešto posebno. O izradi je bespotrebno trošiti riječi jer je teško zamisliti bolje, ali izgled otkriva dobro upakiranu priču u proizvod. Ona sugerira ručni rad, preciznu mehaniku i sve ono što čini recimo, jedan švicarski sat skupim i poželjnim. Centralno smješteno ‘oko’ prikazuje koliko pojačalo isporučuje snage u radu, ali to je manje bitan podatak. Važniji je izbor tipografije, izgled same kazaljke, zelenkasto pozadinsko osvjetljenje te naposljetku činjenica, da je inspiriracija za izgled potražena u Breguetu, čuvenom švicarskom proizvođaču satova. Zajedno koketiraju s vremenom, sadašnjim i prošlim, ostavljajući vlasniku dojam da je kupio nešto bezvremensko.

Zeleno oko tijekom dana jedva je primjetno, ali u noći postaje upečatljiv dio pojačala, doduše manje nametljivo nego kod McIntosh, Pass ili Accuphase uređaja. Uz to, vlasniku se nudi regulacija osvjetljenja ili pak potpuno isključenje pozadinskog svjetla.

Manje je više

Na pozadini pojačala nalaze se zvučnički priključci solidne kvalitete, ali po ničemu posebni. Čak ne prihvaćaju banana konektore, nego samo vilice. Gotovo identični nalaze se i na Wilson Audio zvučnicima. Kako će se kasnije pokazati u mnogim sustavima, pa tako i u mom, ovaj detalj kao da sugerira da su jedni stvoreni za druge.

Tu su i balansirani (XLR) ulazi, mrežni priključak te regulatori osvjetljenja te osjetljivosti kazaljki. Nebalansiranih (RCA) ulaza nema i nikad ih nije ni trebalo biti jer je ovdje riječ o potpuno balansiranoj topologiji. 12 V priključak za simultano paljenje uređaja (trigger) također je prisutan na poleđini uređaja. Momentumi se uključuju pomoću mikroprekidača smještenim na dnu pojačala, odmah ispod zelenog oka.

Deklarirana snaga mono pojačala je 1 x 300 W/8 Ohm, 1 x 600 W/4 Ohm, 1 x 1200 W/2 Ohm. S ovakvom snagom teško je danas zamisliti zvučnike koje ova pojačala ne bi mogla potjerati. Osim toga, pojačala su se pokazala izuzetno stabilna u radu tako da nisam primijetio gubitak kontrole čak ni na najglasnijim i vrlo složenim dionicama. Štoviše, soba je u trenucima ozbiljnih glasnoća dala do znanja da, bez obzira na akustički tretman, sve ima svoje granice. Pojačala nisu imala tih problema.

Bitno je napomenuti i to da, za razliku od D’Agostinijevih pojačala iz Krell ere, ova ne troše kW struje u mirovanju i pri paljenju ne izbijaju osigurače iz razvodnih kutija, nego su više ‘eco-friendly’, s tek nešto većom potrošnjom od 1 W u mirovanju.

Maestro, muzika!

Prvo slušanje otkrilo je grandioznu zvučnu pozornicu. Naspram dosadašnjeg pojačala u sistemu, slika se dodatno razvukla u svim smjerovima i ostavila me u čudu. Očekivao sam dublji i širi ‘stage’, ali ipak nisam bio spreman na ovakvo što. Momentumi doslovno ruše granice i daju uvid u pozornicu daleko veću od one koja ih omeđuje zidovima sobe. U mom sustavu takvo rušenje nije novost, ali ovo je sasvim nova dimenzija. Da stvar bude bolja, pozornica nije prostački razbacana u svim smjerovima, nego je fino definirana i širi se trapezoidno iza linije zvučnika. Konačno se polukružno zatvara između dvije najudaljenije točke.

March to the Scaffold (Hector Berlioz, Fantastična simfonija op. 14 – Varujan Kojian, The Utah Symphony Orchestra/Reference Recordings) poslužio mi je kao odličan predložak za testiranje pojačala, između ostalog i pozornice. Fagoti, oboe, violine, timpani i svi ostali instrumenti fantastično su ocrtavali svoju poziciju u orkestru i bez greške otkrivali dubinsku perspektivu. U uvodnom dijelu kompozicije timpani se provlače kroz orkestar i iz pozadine dinamičnim udarima izbijaju u prvi plan. Štos je u tome da oni zapravo na pozornici tijekom cijele kompozicije čvrsto ostaju tamo gdje im je i mjesto, dakle daleko u pozadini. Gradacija zvukova pojedinih grupa instrumenata također je izvrsno ocrtavala taj magičan ‘naprijed-nazad’ moment koji ih je precizno držao na svojim mjestima. Uz širinu koju je, ruku na srce, lakše postići, rezultat je bio zapanjujuć.

Dinamika je priča za sebe. Iznenadni i snažni udari bubnjeva, timpana i činela, iz najtiših dionica, bili su zaustavljeni istog trenutka. Kao da je netko na rubove membrana zvučničkih jedinica stavio super ljepilo pa kad bi one dotakle okvir, tamo bi iste sekunde i ostale. Nerijetko sam slušajući glazbu žmirkao kao posljedica laganog šoka iznenadnog zvuka.

Momentumi su se doslovno poigravali sa Sophijama i imali su u rezervi dovoljno snage za potjerati paralelno još jedan par. Ali ta dinamika pridonijela je i realnosti reprodukcije. Pravi užitak je bio slušati kako se isprepliću različiti instrumenti u svojim dinamičkim otklonima u istom trenutku.

Pod lupom

Ako postoje najsitniji detalji na snimci, Momentumi će ih bez problema otkriti. Slušajući Fragment I (Iva Bittova, ECM) u kojem Bittova otkriva svu ljepotu ženskog glasa sa svim suzvučjima i titrajima glasnica, stekao sam dojam da gledam pred sobom dugačak, isprepleten konop koji se ravno proteže ispred mojih očiju i završava negdje daleko u dubini pozornice.

Na tom konopu jasno se vidi struktura od kojeg je napravljen. Dlačice konoplje predstavljaju fine detalje beskonačno vidljive golim okom. Taj konop niti u jednom trenutku ne popušta već ostaje napet te prenosi precizan i prirodan zvuk prema slušatelju.

A kad već spominjem prirodnost, naglasio bih da sve dane koliko sam intenzivno slušao ova pojačala, nisam razmišljao o tome slušam li cijevna ili tranzistorska pojačala što samo govori koliko su neutralnog karaktera. Zaboravite hladnoću, sterilnost ili oštrinu kakva se zna pripisivati tranzistorskim pojačalima, ili pak, toplinu, koloracije i tzv. ‘muzikalnost’ koja se često veže uz cijevna pojačala. Ustvari, Momentumi se već nakon kraćeg slušanja povlače iz prvog plana i nestaju u zvuku cjelokupnog sustava. Nema ih, ostaje samo glazba!

Srebrni pir

No jedna stvar me ipak mučila. Naime, Momentume sam dobio s pripadajućim strujnim kabelima standardne proizvodnje kakvi dolaze uz svima znane el. uređaje poput računala ili aparata za kavu. Nekako sam imao osjećaj da bez obzira na to što su Momentumi briljirali i s takvim kabelima ipak zaslužuju bolje. Na kraju krajeva, više puta sam se uvjerio što sve dobar strujni kabel može učiniti po pitanju kvalitete zvuka.

Jedan telefonski poziv i susretljivost g. Damira Sumića, etabliranog domaćeg proizvođača HIFI kabela iz tvrtke Sumić Audio, osigurali su nekoliko zamjenskih strujnih kabela. I to ne bilo kakvih. Riječ je o referentnim proizvodima strujnih kabela, Black Hole 5, Black Hole 4 i Black Hole 3, izrađenih od srebrnih vodiča punog presjeka izuzetne čistoće (6 n), termički obrađenih i ručno poliranih. Razliku u modelima čine debljina i broj vodiča u spiralnoj konstrukciji. Par ‘petica’, odnosno najboljih kabela našao se na pojačalima. Ostali su čekali svoj red jer nisam htio naprasno promijeniti karakter zvuka sustava u cjelini.

Promjena je bila odmah primjetna u obliku dodatne rezolucije s povećanom pozadinskom tamom u zvučnoj slici. Sve zajedno je zasviralo još lepršavije i tonski usklađenije.

Predzadnjeg dana slušanja zamijenio sam Audioquest NRG-2 s Black Hole 4 na DAC-u, Audioquest NRG-3 s Black Hole 3 na napajanju za USB/SPDIF konverter te tako zaokružio Sumić Audio priču u sustavu. Ovi srebrni mušketiri su najbolji strujni kabeli koje sam dosad imao prilike čuti u svom sustavu. Pomak u zvuku nije tek kozmetičkog karaktera, nego konkretna nadogradnja. Recenziju ću ostaviti za neku drugu priliku jer smatram da zaslužuju više od par rečenica ovdje napisanih.

Oči širom zatvorene

Jedan od ljepših trenutaka druženja sa Momentumima doživio sam slušajući kompoziciju The Robin (Tommy Emmanuel – Only, Favored Nations Acoustic). U određenim dijelovima, žice akustične gitare brzinom trzaja doslovno paraju zrak u prostoru. Kako taj zrak ima određeni volumen koji je u ovom slučaju impozantan, stvorila se iluzija cijepanja na dijelove. Jedan dio odlazi lijevo, drugi desno, treći prema slušaču, četvrti se širi u pozadini, peti raspršuje stvarajući eho, šesti se zavlači u tijelo gitare, itd.

Možda će sad netko pomisliti da zapravo Momentumi seciraju glazbu i vizualizirati pred sobom tanjur hrane iz kojeg se izdvajaju ‘nejestivi’ dijelovi te zaključiti kako ovakva reprodukcija udaljava od samog glazbenog djela.

Međutim, upravo suprotno, uz nevjerojatno precizan i brz zvuk, sačuvao se integritet svih tonova gitare i timbralna korektnost te su svi dijelovi stvorili fantastičan 3D mozaik. Uvjerljivo je upravo postalo opipljivo, a sam osjećaj da nešto možete dotaknuti na glazbenoj pozornici dovoljno govori da ste prevareni te da je san postao java.

Tribute to Louis Armstrong iz 1977. godine (Benny Carter Live And Well In Japan, Pablo/Polydor Japan) predstavlja jedan od svjetlijih trenutaka u svijetu live jazz albuma. Sjajno ulovljena atmosfera na snimci odlično dočarava raspoloženje koje te večeri vladalo u Kosei Nenkin Hallu u Tokiju. Na pozornici su se našle nekolicine truba, svaka sa svojim karakterom koje su se odlično uklopile u swing ritam. Još kad im se u trećem dijelu kompozicije pridružio Cat Anderson čiji glas frapantno podsjeća na glas Luisa Armstronga, oduševljenju nema kraja. Momentumi su to sve zajedno zapakirali u veličanstvenu predstavu koja mi je razvukla osmijeh na licu jer su me ponovo uspjeli prebaciti ‘tamo’, u koncertnu dvoranu, odnosno istu prebaciti u moju sobu.

Mogao bih ispisati još pedesetak stranica s opisima kompozicija različitih žanrova koje sam sve slušao u tih tjedan dana. Od mono snimaka John Coltranea pa sve do Hi-Res 24 bit/192 kHz iz HDTT produkcije, naprosto je sve zvučalo ispravno. Naravno, loše snimke su loše snimke i tu nema spasa, ali ono što je odrađeno dobro, Momentumi su zorno otkrivali.

Za dva svijeta

Prema mom dosadašnjem iskustvu, uvid u ovakav, ultimativno transparentan i visokovjeran zvuk rezerviran je samo za najbolja HIFI pojačala današnjice, odnosno sustave u kojima se nalaze. Ovdje je riječ o apsolutnom vrhu i pojačalima je zaista teško naći manu. Barem ih ja nisam uspio naći u tjedan dana provedenih s njima.

Momentumi su najbolja pojačala koja sam ikad imao prilike čuti u svom sustavu i jedna od najboljih koje sam uopće čuo, igdje. S Wilsonima su se izvrsno slagali i slobodno mogu reći da se Sophije i D’Agostino ljube javno. Doduše, potonji je opaki ženskaroš tako da mu leže i Sashe i Alexije, i vjerojatno još stotinjak zvučnika sličnog imena.

U usporedbi s pojačalom vlastitog sustava, nažalost ne postoji niti jedan jedini parametar po kojem bi se mogao pokazati kao ravnopravan suparnik Momentumima. Možda, tek možda u bas području gdje Classé ne ide tako duboko poput Momentuma pa se može steći dojam da najniže oktave svira tvrđe i brže. Ovo je čak više pitanje sobne akustike nego kvalitete pojačala. Doduše, treba shvatiti i to, da Momentumi koštaju 10 puta više od Classéa.

Cijena od oko 55.000 € za par ovih remek-djela također spada u monetarni vrh i nedohvatljiva je za 99,9% audiofila i za otprilike isti takav postotak svjetske populacije. Ali ista stvar je i sa svim skupim i luksuznim stvarima u životu, počevši od satova, automobila, jahti, odjeće, itd. Stoga ne treba dvojiti vrijede li ona toliko, nego možete li ih kupiti ili ne.

Osobno mogu samo sanjati o kupovini Momentuma i to je onaj najgori dio istine koji sam čuo od svog prijatelja. Kad sam to shvatio, taj trenutak istine, sami rastanak mi je lakše pao.

Zahvalio sam se D’Agostinu na posjeti, zaželio mu sve najbolje u daljem radu i obećao da ćemo se još puno puta vidjeti. Negdje. Na samom odlasku osmjehnuo se preko ramena i pitao me – A znaš li da postoji i stereo, jeftinija varijanta? – Znam, proklet bio!

 

Sustav za testiranje:

Zvučnici: Wilson Audio Sophia 3
Izlazno pojačalo: Classé CA-2200
Pretpojačalo/DAC: Classé CP-800
Izvor zvuka: Mac Mini (Mid 2010/Mountain Lion)
Software: Fidelia, Audirvana Plus
USB/SPDIF konverter: M2Tech HiFace EVO
PSU za M2Tech: Soundness
Zvučnički kabeli: Transparent Musicwave Super MM2
Interkonekti: Audioquest Niagara (XLR)
Digitalni kabeli: Audioquest Raven AES/EBU (XLR), Nordost Blue Heaven USB
Strujni kabeli: Audioquest NRG-2, Audioquest NRG-3, Wireworld Stratus
Strujna letva: Supra MD06-EU MKII
Soba: Akustički tretirana, 8,5 x 3,8 x 2,8 m