Nije lako kad skužiš da stariš. Nekako ti sve krene ići na živce, prag tolerancije se smanjuje, fitilj je sve kraći. Odjedanput ti ništa ne valja, budućnost se čini tmurnom, depresivnom, a jedini tračak dobrog raspoloženja vidiš – u prošlosti.

I mene su načele neke godine. Evo, sljedećeg mjeseca navršit ću 46 godina, ulazim u 47. Čovječe, kad prije?! Pa opet, ne osjećam se starim i koliko god da mi je teško priznati da ponekad znam biti čangrizav, posebno mi na živce idu priče o tome kako je nekad bilo sve bolje.

Te priče obuhvaćaju više društvenih aspekata i kao da ništa nije pošteđeno. Evo, automobili ne valjaju. Nekad su ih radili da prelaze milijune kilometara, bili su izrađeni poput tenka, nije se štedjelo na materijalima, a gle sad ove, plastične, plehnate, jedva sto tisuća doguraju. To što su sigurniji više nego ikad, nije toliko važno.

Ista je stvar i s bijelom tehnikom. Ova današnja je teže smeće, stalno se kvari. Fakat, kad se samo sjetim. Moja je baka imala Bosch perilicu rublja koju je bacila u glomazni otpad nakon nevjerojatnih 40 godina korištenja, i to ne zato što se pokvarila, nego zato što nije mogla pomaknuti tih 80 kilograma, a i gutala je previše praška za pranje.

A gle ova tanušna sranja od TV-a koje nam danas prodaju. Nekada si kupio TV i imao ga do smrti. Nema veze što su ga četvorica nosila iz dućana i što je serviser morao doći u kuću ako bi se slučajno pokvario. Jer, naravno, tko bi to teško đubre nosio na servis?! Fino si nazvao, pričekao koji tjedan i eto servisera.

O hrani da ne govorim. Dobar obrok iščezao je u obiteljima. Jede se instant hrana, konzumna, šparovska, kauflandska. Gdje su sad oni fini mirisi domaćeg kruha, mirisi kolača, sarmi i svinjskog pečenja. Ah, kad se samo sjetim kako su kuhale naše bake, none, neokrunjene kraljice kuhinja.

Niti modna industrija nije pošteđena. Danas svi nose neke jeftine krpe, dronjke. Gdje je tu kvaliteta?! Traperice u nekim haundemovima za bijednih 20 eura, što puštaju boju čim ih pogledaš, a ne dao bog da ih opereš s ostalim stvarima. Sve će zaplaviti i ako imaš sreće, izaći će u komadu iz vešmašine. Eh, kad se samo sjetim jeansa iz Trsta. To je bio jeans!

Ma ni glumci nisu što su nekad bili. Sve neki patvoreni glumčići mlakog karaktera. Jedni skaču s krova na krov u nekakvim plaštevima, drugi pak plešu i pjevaju kao da ih netko stišće za međunožje. Treći izražavaju emocije težim facijalnim devijacijama, inače trendom koji je svojevremeno Stallone pokrenuo. Marlon Brando, e to je bio frajer i glumac! De Niro, Pacino, Nicholson… ta garda, više nema takvih.

Mogao bih do sutra nabrajati što sve danas ne valja i što je sve nekad bilo bolje. Međutim, dodao bih još nešto, a na što sam posebno alergičan, a to je da je i glazba nekad bila bolja.

Ispada da su pravi tekstopisci i kompozitori nestali, umrli, više se ne rađaju. Nema ni pravih bandova. Ovi današnji nerezonski lupetaju po instrumentima, nemaju viziju što bi uopće stvarali. Kakav je sad to rock?! Pa zna se kako rock zvuči, a ne ovaj bezidejnih mlakonja. Sve je to izgubljena generacija kojoj nema spasa.

Ma nije tako! To, što je netko zaostao u svom vremenu ili preusmjerio interes na nešto drugo, ne znači da se majčica zemlja prestala okretati. Gledajući kroz vlastitu prizmu, mene boli neka stvar zato što su tamo neki Foo Fightersi rasprodali koncert u pulskoj Areni u pola sata. No nigdje ne piše niti je uklesano u sveti kamen da ti isti Foo Fightersi ne valjaju. Milijunima diljem svijeta valjaju, meni ne valjaju i to je moj problem. U stvari, ne mogu reći da mi ne valjaju, nego me ne interesiraju i to je činjenica. Poštena činjenica.

Čovjek se s godinama mijenja i sasvim je prirodno da kreće dalje, migrira na neke teritorije gdje nalazi ugodniju klimu. Odrastao sam na rocku, popu, jazzu, bluesu, elektronici, new ageu, pitaj boga na kojem sve glazbenom žanru. Odlazio sam na koncerte domaćih i stranih izvođača, mega zvijezdi i potpunih anonimusa. Kroz godine sam razvio filter u sebi pa sad više-manje znam što mi odgovara i što mi se sluša, iako još uvijek radoznalo dijete čuči u meni pa tu i tamo zalutam.

Žalosno je to, da danas kada je glazba dostupnija više nego ikad, sve je manji interes za istraživanjem pa se grade grube podijele na nekad i danas. U eri bez interneta, morali ste se jako potruditi da bi netko čuo za vas, odnosno da biste vi čuli nešto novo. Slušali ste uglavnom ono što vam je mainstream industrija gurala pod nos ili radio stanice. Mislite li da nekad nisu postojali world ili ethno glazbenici, da nije bilo crossovera i fusiona? Bilo je, ali tko bi takvima uopće dao priliku da isplivaju na površinu. Bilo je i vrhunskih rock, pop, jazz i inih glazbenika za koje nitko nije čuo, iz ovih ili onih razloga. U svim su se žanrovima nalazile žrtve.

Danas je situacija drastično drugačija jer je zahvaljujući internetu sve dostupno u par klikova, a samim time je omogućeno da se stvori slika o tome kako u glazbi ima previše smeća ili, kako bi rekli oni najtvrdokorniji, uglavnom je sve smeće.

Što mislite, da nekad nije bilo smeća od glazbe? Pa naravno da je bilo, ali ga niste mogli čuti u onoj mjeri kako to danas možete. I tu se onda stvara slika kako je nekad glazba bila bolja. Malo morgen.

Internet je predivna stvar. Bar što se tiče glazbe. Dao mi je priliku da doprim do glazbe za koju uopće nisam znao da postoji. Pomogao mi je da otkrijem mnogobrojne albume, autore, kompozitore, a isti ti su pak meni pomogli da se u nekom dijelu emotivno i karakterno formiram kao osoba. Da stvar bude bolja, ta silna moderna tehnologija i sva ta HIFI čuda koja sam dovukao doma, o kojima ovdje pišem i u koje sam utukao hrpu love, omogućile su mi da glazbu čujem u svjetlu u kakvom su audiofili nekad mogli samo sanjati. I, kako je onda nekad bilo bolje?

Međutim, ispada da je u cijeloj priči vrijeme najveći problem. Kronično ga nedostaje i posljedično površnost preuzima glavnu riječ. Više se nikome ne da zagrepsti pod površinu, otići u dublje istraživanje i analizu. Stvari se prihvaćaju zdravo za gotovo i donose se brzinski zaključci bez zrelog uporišta. Ovo se odnosi na sve generacije.

Stariji kao da uopće nemaju interes sagledati i shvatiti što se danas događa na glazbenoj sceni, nemaju vremena za gubljenje te žive u uvjerenju da je glazba nekad bila bolja, dok mlađe ne zanima kako nastaje ono što vole slušati, a još manje istražiti glazbu kroz povijest. Niti oni nemaju vremena.

S druge strane, svjedočimo zanimljivom fenomenu u kojem su se generacije ujedinile. Pojavom filma Bohemian Rhapsody, odjedanput svi slušaju Queen. Ludilo ne jenjava već mjesecima. Ne možeš proći hodnikom trgovačkog lanaca a da ne čuješ glas Freddieja Mercuryja, ne možeš natočiti gorivo a da ti s krova pumpe ne dolazi, Mama, just killed a man. Javni prijevoz, dućani, pošte, aerodromi, stanovi, kafići, restorani, tulumi, bolnice, radio stanice… ma nema mjesta gdje se ne sluša Queen! Zapravo, svi su ogromni fanovi Freddieja Mercuryja i faca je onaj tko je pogledao film među prvima. Pa iako to bilo s torrenta u VGA rezoluciji s korejskim titlom. Zvuk ionako nije bitan.

Stariji uživaju promatrajući mlađe kako upijaju Queen i konačno im stiže potvrda o tome da ne laprdaju bez veze o tome da se nekad radila prava glazba jer ju sad i mladi slušaju. Naravno, ne kuže da mladi u stvari slušaju Queen jer je Queen ‘in’, zato što se stvorio ogroman hype oko Queena, a ne zato što im predstavlja glazbenu vrijednost. Stariji će znati nabrojati nekoliko albuma Queena, sjetiti se popularnih i manje popularnih pjesama, nastupa u Zagrebu 1979. godine, dok će mlađi zaboraviti na Queen već do ljeta, ako ne i prije. Oh mamma mia!

Još jedan, u mojim očima, otužan trenutak je taj, kad nam u gostovanje dolaze glazbenici s jednom nogom u grobu. Ovo možda grubo zvuči, ali gledajte na to figurativno pa možda uspijete ublažiti retoriku. Dakle, ta, stara garda, ta koja nešto znači u glazbenom svijetu, ti koji su kao neki dokaz da se nekad radila prava stvar, na vrhuncu svoje slave na ove prostore nisu ni prismrdili. Čast izuzecima.

Evo, stiže nam The Cure. Band za kojim sam u tinejdžerskim danima ludovao, kupovao ploče, čudio se maskari na očima i ružu na ustima Roberta Smitha, plašio se da mi, obuzet mračnim stihovima, možda neće pasti na pamet da se bacim pod vlak, sada, 35 godina kasnije dolazi u Zagreb. Wow! I što bih ja sad trebao, otići na koncert? Ne pada mi na pamet. Ne zato što ne cijenim band kao takav, nego zato što me više ne zanima. Još ’96 kada se Robert Smith pojavio u Puli nisam bio zainteresiran. Osim toga, pogledajte kako sada 59-godišnjaku stoji maskara i ruž. Međutim, isto tako mi ne pada na pamet sugerirati da je odlazak na taj koncert obavezan svima onima koji žele čuti kako se nekad radila dobra glazba.

Glazba je more, ogromno neistraženo more. Svoje korijene vuče od pamtivijeka, stvara se i mijenja. Nije točno da je nekad bila bolja, prije bih rekao siromašnija u izboru. Tko želi danas slušati dobru glazbu, ima internet kao izuzetno jak alat. Glazbeni streameri, koliko god da sam a priori protiv njih, također mogu biti izvor nove i dobre glazbe.

Nema ljepšeg trenutka od onoga kada mi moja 15-godišnja kćer otkrije neku novu stvar, nekog izvođača za kojeg ne da nisam čuo, nego uopće ne znam u koji bi ga žanr smjestio. Ponos je tim veći jer vidim da mlada osoba ima volje posegnuti za nečim novim, nađe vremena za slušanje i istraživanje. Često ju pohvalim iako ju istraživanje koji put odvede u neke vode zbog kojih dobijem mikro moždani udar, ali bože moj, valja dozvoliti da se i dijete kroz glazbu razvija kao što sam se ja razvijao. I ponovno mi ne pada na pamet da joj popujem kako je sve to što ona sluša smeće te da će joj sada tata pustiti stvar iz prošlog stoljeća da čuje što je prava glazba.

Vrijeme nosi svoje i svatko od nas ima svoje afinitete. Baš kao i glazba, i afiniteti se godinama grade i mijenjaju. Konačno, u moje vrijeme postojalo je isto što i danas – glazba. Kako ćemo ju konzumirati te kakav ćemo zauzeti stav naspram nje, ovisi o nama samima. No ne smijemo dozvoliti da nam vrijeme postane alibi za površnost i generaliziranje. Glazba to ne zaslužuje.