Klasičnu priču 21. stoljeća svi već znaju. Našlo se par likova, kasnije će se ispostaviti, informatičkih genijalaca, koji su briljantnu ideju u vrlo kratkom roku pretvorili u masovni proizvod i pritom zgrnuli milijarde. YouTube – internetski servis za razmjenu video sadržaja u svojih nepunih 10 godina postojanja lansirao je u zvijezde mnoge anonimuse, rasplakao i nasmijao milijune, pomogao nebrojenim tvrtkama oko brendiranja te ono najvažnije, omogućio milijardama ljudi diljem svijeta da pomoću obične, jednostavne tražilice, gledaju i slušaju što god im padne na pamet.
Pametan projekt koji je munjevitom brzinom prepoznat kao izvanserijski i u koji se ubacivalo dodatne milijune dolara za razvoj, poprimio je čvrste oblike da bi naposljetku došao Google i rekao – Deca, evo vam love, brdo love, a sad đada! Vrijeme je da veliki dečki preuzmu igru.
Google se isprsio 1,65 milijardi dolara u dionicama (službeni iznos nije nikad objavljen) i došlo je vrijeme da se povuku pravi poslovni potezi. Jedan takav bio je potpisivanje ugovora sa svim vodećim svjetskim izdavačkim kućama, Warner, EMI, CBS, Universal i Sony BMG, u kojem se navodi da će navedene kuće ustupiti sva autorska prava u zamjenu za dio prihoda koji YouTube ostvaruje putem oglašavanja. Cilj ovog projekta koji su, naravno, svi objeručke prihvatili jest taj, da se na YouTubeu nađu svi video spotovi ikad objavljeni, a iza kojih stoje medijske mega korporacije.
YouTube, to je baš za mene!
Danas je YouTube takoreći standard kad je u pitanju gledanje video sadržaja, ne samo na računalima i smartphoneima, nego i na televizorima. Pojavom tzv. “Smart TV-a” te razno raznih media playera, YouTube je već unaprijed definiran kao dio tih uređaja.
Ako prošećete do nekog A/V dućana koji prodaje televizore i zatražite prodavača da vam pokaže što sve ljuta pila od modernog TV-a može, i prije nego što saznate kako se uključuje u strujnu mrežu te da li vidite sve programe koji vas zanimaju, reći će vam – A možete gledati i YouTube! – Naravno, pritom će vas znakovito pogledati, a vi ćete podignutih obrva i s ugodno iznenađenim izrazom lica reći – A da? – Kao, e to je baš ono što vam treba.
Tisuće je primjera gdje se YouTube nameće kao nešto zgodno, nužno, vrlo bitno u životu pojedinca. I zaista, ako pogledamo da jedna moderna kuharica ima mali ekran u kuhinji i da u svakom trenutku može točno vidjeti da li se kuhača okreće u lijevo ili u desno dok radi bešamel umak, te da ne moramo otići u vojne specijalce da bismo znali sastaviti bombu s kojom ćemo pobiti cijeli razred jer nam se onomad rugao, mogli bismo zaključiti da YouTube zaista caruje.
Nisi čuo, e sad ćeš!
Međutim, što je s video spotovima koji se spominju u ovom tekstu, odnosno što je s glazbom koja se nalazi na YouTubeu? Radeći na polju društvenih mreža za tvrtku koja se bavi prodajom audio/video opreme, svojevremeno sam postavio pitanje na službenim Facebook fan stranicama – Koji vam je glavni izvor glazbe? – Oko 66% sudionika ankete odabralo je YouTube kao glavni izvor, 12% internet radio, 11% CD player, 10% radio, itd. Ideju za takvu anketu, odnosno potvrdu alarmantnog stanja, dobio sam jedne večeri kad su me posjetili dragi prijatelji, inače prilično mlađi od mene, koji su me više puta pitali da li sam čuo “onu stvar”. Na moj odgovor da nisam, jurnuli su prema računalu govoreći – Kako nisi, pa imaš ju na YouTubeu, e sad ćeš čuti! – Zapravo, ispao sam čudak jer, eto, nisam čuo, a nadomak mi je ruke.
I tu upravo dolazim do srži problema i do trenutka gdje se pitam – A što sam ja to točno trebao čuti? Odnosno, što to mi uopće čujemo putem YouTubea? Odgovor je kratak – Čujemo malo toga, odnosno nedovoljno da bismo mogli zaključiti da smo nešto zaista čuli. Obrazloženje je ipak nešto duže.
Naime, dok YouTube omogućava korisnicima da pogledaju video u HD kvaliteti, zvuk se i dalje vuče u očajnoj kvaliteti. Primjera radi, 1080p HD signal prenosi se brzinom od 3,5 do 5 Mbit/s dok se komprimirani audio zapis prenosi brzinom do 192 kbit/s, dakle čak niti u punoj 320 kbit/s Mp3 (ne)kvaliteti! Čisto za usporedbu, standardni CD zapis (16 bit/44.1 kHz) prenosi se brzinom od 1411.2 kbit/s što je svjetlosne godine udaljeno od 192 kbit/s. O Hi-Res audio zapisima da i ne govorim. Često se nasmijem kad vidim “HQ” (High Quality) uz naziv pojedinog videa koji je zapravo statična slika, tek toliko prisutna jer pjesma ili kompozicija nema video spot niti je ikad bio u planu.
Pola pije, pola Šarcu daje
Jasno mi je zašto YouTube forsira naglasak na sliku, baš kao i zašto iTunes forsira zvuk te da oba servisa daju sve od sebe kako bi nas uvjerili da su konačno rješenje korisnika, ali zabrinjavajuće je da to ti isti korisnici prihvaćaju zdravo za gotovo ne tražeći bolje. YouTube nije samo servis, važan je dio društvenih mreža koji je kroz godine uveo brojne mogućnosti poput lajkanja, odnosno dislajkanja videa, komentiranja, sastavljanje playlista, sugeriranja videa sličnog sadržaja (iako ovo često nema veze sa zdravim razumom), otvaranja vlastitih kanala, pretplate, dijeljenja sadržaja s ostalim društvenim mrežama i još mnogo toga.
Banalno gledajući, na YouTube se nalazi sve što nam treba da bismo uživali u bilo kojoj vrsti glazbe. Naravno da to nije tako jer je već iz ranije navedenih brojeva jasno da se radi o poluinformaciji. Da bismo natočili 5 litara vode u kantu od 4 litre, jednu litru moramo proliti, odnosno baciti. Ista stvar je i ovdje, komprimirani audio zapis smanjuje rezoluciju i dinamiku, doslovce mičući dijelove glazbenog zapisa kroz anuliranje pojedinih tonova. Algoritam komprimiranog audio zapisa složen je tako da u samom zapisu prepoznaje dijelove u kojima se nalazi određeni dinamički raspon te da iz njega jednostavno makne tihe dionice koje su prekrivene glasnim signalom pod pretpostavkom da ih ionako nećemo čuti. A svi znamo što je pretpostavka, zar ne?
No to sve zajedno kao da nikoga ne brine i sasvim suprotno kad je u pitanju gledanje video zapisa. Prilično sam siguran da nitko danas ne bi pogledao neki noviji film s VHS kazete i to prvenstveno zato što se nikome ne gledaju akvareli i razlivene boje. Isto tako vjerojatno nitko ne bi čitao knjigu kojoj nedostaju stranice. U oba slučaja nedostajat će detalji koji su neizostavni dio cjeline, odnosno nedostajat će informacije.
YouTube ne samo da je sa svojim “mogućnostima” lukavo prikovao korisnike za svoje stranice, nego i iskoristio činjenicu da je današnje društvo, pogotovo mlađa generacija, sklona brzom konzumiranju – svega! Bitno je da je (polu)informacija dostupna odmah i da je besplatna. Nešto poput odlaska u fast food restoran gdje topli hamburger već spremno čeka, s prilozima i pićem, a ako ste malo vješti s narudžbom (plati više), dobit ćete i Coca-Cola čašu. Besplatno, naravno.
Eh, da, lako tebi…
S druge strane, razloge zašto mnogi ne idu dalje od YouTubea kada je glazba u pitanju nalazim u izostanku iskustva i edukacije. Ako se ne zna za bolje, onda to i ne postoji, ili da citiram Bareta iz Majki – Ne postoji, nešto što ne postoji. – Jasno je da takav stav nosi više problema nego rješenja, ali je očito prihvatljiviji od želje za spoznajom.
Da stvar bude gora, kad i iznesem ovakva razmišljanja, nerijetko primam komentare poput – A da, lako tebi, ti doma imaš vrhunski HIFI pa možeš čuti. – Meni u tom trenutku kroz glavu prođe film i druženja u zagrebačkom audiofilskom klubu, tamo negdje, 2006. godine, kad sam još kao audiofil sa skromnim stažem slušao jednostavne HIFI sustave u kojima su se nalazili zvučnici od cca 1.000 kuna i na kojima se čulo jako puno. Da ne kažem da ni ostale komponente nisu značajnije bile skuplje. Stvar je bila volje i želje da se čuje.
Osobno gledam na YouTube kao korisnu stvar. Tu se zaista mogu pronaći video zapisi namijenjeni isključivo prikazivanju putem YouTubea ili koji nigdje drugdje nisu dostupni. Više puta sam razvukao osmijeh na licu kad sam shvatio da je netko ponio kameru i snimio koncert na kojem sam bio i koji mi je ostao u dobrom sjećanju. Također, priznajem da sam za neke izvođače prvi put čuo upravo na YouTubeu. Konačno, i na ovom blogu koristim YouTube linkove kako bih približio čitateljima ono o čemu pišem te im omogućio da inicijalno čuju o čemu se radi.
Eric Clapton i Lenny Kravitz – “All Along the Watchtower”, s dvosatnog koncerta “The Concert of the Century” u Bijeloj kući (Washington, DC) iz 1999. godine objavljenog na VHS kazeti. Jedan od primjera gdje YouTube uskače kao dobar izvor ako se želi pogledati ovaj koncert. I slika i zvuk su loši, ali boljeg nema.
.
Međutim, YouTube za mene nikako ne može biti izvor glazbe tj. medij preko kojega ću slušati glazbu. Ako naiđem na nešto što mi je leglo u uho i što bih volio ponovo čuti, dat ću sve od sebe da to pronađem u najboljoj mogućoj kvaliteti. YouTube ne može biti zamjena za kvalitetan izvor glazbe poput CD playera ili računala s nekomprimiranim audio zapisima, a kako stvari stoje, YouTube niti ne radi na tome da bi bio dostojna zamjena. On će i dalje pružati inicijalni uvid u glazbeno djelo, a da li ćemo ga mi u konačnici čuti u punoj svojoj raskoši, isključivo ovisi o nama.
Koliko ja mogu čuti :P Grooveshark.com mi je puno, puno, deset puta bolji od YouTubea. Spotove ionako ne volim pretjerano, a tamo nađe čovjek i brutalne verzije pojedine pjesme. To odobravaš? :P
Grooveshark je samo još jedan oblik nekvalitetnog konzumiranja glazbe. Onog trenutka kad infrastruktura otvori pipu u smislu brizne prijenosa podataka te kad Grooveshark i srodne mu duše ponude alternativu u kvaliteti sadržaja, tada mogu promijeniti mišljenje.
Naravno, za sve je kriv nesretni mp3 s kojim ću se posebno obračunati na ovom blogu :)
Povratni ping: Znam što se slušali prošlog ljeta
Znam da ni to nije prava stvar, ali znaš li možda kako Vimeo stoji po pitanju kompresiranja audio zapisa? Jesi li istraživao?
Prema iskustvima korisnika, Vimeo ima kvaliteniji prikaz slike, ali zato slabiju kvalitetu zvuka. Zanimljivo je to da Vimeo navodi 320 kbps komprimirani audio format kao opitimalan za najbolje rezultate, a i dalje ne postiže kvalitetu zvuka YouTubea nižeg bitratea.
Izgleda da YouTube ima kvalitetniji sustav enkodiranja komprimiranog audio zapisa.
Naišao sam na zanimljiv komentar korisnika Vimea u koji je stavio dva linka, jedan na Vimeo, drugi na YouTube, s identičnnim videom.
http://vimeo.com/forums/topic:69538
Hvala na odgovoru :) Točno to, video spotovi su mi zbog kvalitete još uvijek draži na Vimeu pa sam pomislio da ima razlike i u zvuku – nabolje. Znači, ništa od toga, barem zasad…
Slažem se sa izrečenim! Glazbena industrija igra lošu igru (za nas konzumente) ne želeći mijenjati postojeći poslovni model koji im omogućuje dobru zaradu. Ja sam za to da se jednostavno i brzo može doći do željenog glazbenog uratka i spreman sam to platiti. Danas je tehnologija takva da posrednici više nisu potrebni. Nažalost, ne ide tim smjerom. Svoj dio krivice imaju i sami glazbenici koji su potpisali ugovore koji glazbenoj industriji omogućuju takvu igru.
Osobno, YT koristim kao informaciju o glazbi koju kasnije kupujem (ili ne). Tako sam otkrio ogromnu količinu izvođača za koje prije toga nikada nisam čuo. Slušanje glazbe preko YT – ne, hvala. Mp3 – da za glazbu u pokretu.
BTW ispostaviti umjesto uspostaviti (u drugoj rečenici članka)
To što glazbenici potpisuju takve ugovore, predstavlja problem za njih same jer će im se prije ili kasnije obiti o glavu (slavu). No postoje i oni koji uočavaju taj problem te se odlučuju na samostalan put, bez posrednika. Nedavno sam razgovarao s jednim domaćim autorom koji uskoro planira izbaciti debitantski album i koji će ga direktno online distribuirati. Nadam se da će ponuditi i nekoliko nivoa kvalitete zapisa, iako bih ja u startu izbacio mp3, što je naravno, nerealno za očekivati.
Hvala na ispravci i btw… “Slažem se S izrečenim”, prva rečenica.
Haha, ovo oko “s” i “sa” stoji iako sam ja u školi učio da nije pogrešno upotrijebiti “sa” bez obzira što slijedeća riječ ne počinje sa č, ž, š ili s :) No, slažem se, mogao sam izbjeći “a” :)
Stoji ovo o glazbenicima koji rade štetu sami sebi. Nažalost, problem je što dosta glazbe koju slušam stiže od glazbenika kojih više nema na ovom svijetu :( Prava na njihovu glazbu imaju glazbene kuće i tu se više ništa ne može učiniti.
Ono što je Apple učinio sa iTunes je odlično. No, mene zanima isključivo nekomprimirana glazba i želio bih da netko učiniti sličnu stvar sa takvom glazbom. Kako i sam kažeš, problem je što je velikom broju konzumenata glazba u mp3 formatu sasvim dovoljne kvalitete. U biti to nije njihov problem već problem nas koji hoćemo glazbu u kvalitetnijim formatima. Apsurdno je što je takva glazba teško ili nikako dostupna i nama koji smo spremni za nju platiti.
Ah, iTunesi su priča za sebe kojoj ću posvetiti zasebnu temu. Nikad nisam imao zdravi stav prema njima, a sve mi se čini da ni neću. No, kako sam napisao, to je zasebna tema.
“Naš” prvi problem je sama glazba koju slušamo, nažalost marginalizirana u svojoj ljepoti. Iza nje ne stoji glazbena mašinerija koja bi ju popularizirala. Drugi problem je shvaćanje takve glazbe kao dobre u očima onih koji za nju nisu čuli pa nastaju komentari i rasprave na temu – što je zapravo nekome dobro i raspravlja li se uopće o ukusima. Na ovo drugo sam u tekstu odgovorio, a vezano uz prvo vidim nedostatak želje za otvaranjem novih glazbenih horizonta.
P.S. Odličan protuotrov za grammar nazije. Često pomaže :) http://hacheck.tel.fer.hr/
Eto još jedne gr(ije)ške! slijedeća ne, sljedeća da :)
Ja nemam ništa protiv iTunes. Naprotiv. Repozitorij glazbe iz kojega biram (kupujem) ono što želim. Za mene je to ideal. Brzo, jednostavno, legalno i bez posrednika (u stvari, posrednik je samo jedan). Htio bih to vidjeti i na polju video uradaka (serija i filmova). Dakle, želim slušati Milesa Davisa. Odaberem, platim, slušam. Želim pogledati Blade Runner. Odaberem, platim, gledam. Sada i odmah bez čekanja. Možda će i iTunes jednog dana nuditi i glazbu u nekom kvalitetnijem formatu (npr. kompresija bez gubitaka). To bi bila prava stvar.
PS napominjem da iTunes ne koristim jer se kod nas ne može legalno koristiti. Da može kupovao bih glazbu za svoj prijenosni mp3 player. BTW ne slušam istu glazbu u pokretu i u udobnosti sobe. Jazz slušam isključivo u toplini svoga doma (i nikada kao mp3), a na prijenosnom mp3 playeru je sasvim druga glazba (nikako jazz).
I za kraj: htio bih da pri kupnji glazbe mogu odabrati kvalitetu onako kako mi to u određenom trenutku odgovara.
Povratni ping: Ja sam audiofil, tko sam ja? - Too Loud
Sve pohvale autoru Too Loud Nebojši Uglješiću, čije sam tekstove pročitao i po nekoliko puta, a najboli članak je po mom skromnom mišljenju Text Fidelity – Kako je MP3 ubio glazbu.
Slušam visokovjeran HIFI zvuk kao “Ja sam audiofil“ ili “HIFI mi služi kao sredstvo kako bih još više uživao i u glazbi i u zvuku“. Slušam komprimirane audio zapise bez gubitaka u FLAC formatu i moja preporuka je album Various Artists 24-BITS OF CHRISTMAS 2014 – FLAC 24bit/96kHz.
YouTube naslovi daleko su od 24/96 ali u zadnje vrijeme mislim da su se približili mogućem uživanju i u glazbi i u zvuku. Iznenadit će te se, predlažem poslušati glazbu i zvuk slijedećih naslova:
1. 7.1 THX audio test in FULL HD 1080p.mp4
2. Audiophile Music (24-bit Audio) Orchestra Sound.mp4
3. BASS TEST 2013 , HIGH QUALITY 1080p. [HD].mp4
4. Dolby Digital 5.1 – Orchestra- Intro (HD 1080p).mp4
5. Dts 5.1 Surround Sound Test HD.Link/.mp4
6. Hearing Test HD.mp4
7. Samsung Sound Demo – Blu-ray Disc | HD 1080p.mp4
Veljko, hvala lijepo na komentaru i pohvalama. U glazbi s YT-a može se svakako uživati, ali može li se i u zvuku, veliko je pitanje. Naravno, gledajući s audiofilskog stajališta. Naime, još uvijek se uz HD sliku vuče slaba kvaliteta zvuka (do 384 kbps za stereo i 512 kbps za 5.1) što je još uvijek daleko od standardne CD kvalitete. Nadam se da će ubuduće stvari po tom pitanju promijeniti, ali sam nekako skeptičan.
Hvala na preporukama navedenih naslova.
Lijepi pozdrav!
Naravno da se može uživat u glazbi preko youtuba,moguće je i preko radio prijemnika u autu itd..naravno da neću spojit youtube na svoj hifi sustav,naravno da ne moram bit audiofil 24/7,pa kome je to uopće napeto,seciranje glazbe po cile dane!!
Ne valja tražit dlaku u jajetu non stop,fala dragom Bogu na terabajtima lossles glazbe za ugodno slušanje u izabranom vremenu,za sve ostalo tu je youtube,radio,iPod….