New Music B. V. (Presiner Production), 2013. – Format: CD/LP/16 bit/44.1 kHz download (WAV) – Žanr: Klasika

Glazba: 5 – Kvaliteta zvuka: 5

Orkestar: Warsaw Philharmonic Chamber Orchestra
Dirigent: Zbigniew Preisner
Solisti: Lisa Gerrard, Archie Buchanan, Adam Klocek, Konrad Mastylo

Sedmi studijski album poljskog kompozitora Zbigniewa Preisnera inspiriran je poemama i dnevnicima o poljskoj djeci čiju je sudbinu zapečatio holokaust drugog svjetskog rata. Iako se sama tematika može opisati kao tmurna i mučna te u startu može nekoga tko nije od ranije upoznat sa stvaralačkim opusom Zbigniewa Preisnera odmaknuti od ovog djela, pažljivije slušanje i uvid u djelo otkriva drugo lice.

Diaries Of Hope, iako suštinski govori o patnji i trajno podsjeća na jednu od najvećih tragedija ljudske povijesti, s druge strane veliča život kao takav. Podijeljen u pet dijelova, kronološki prati sudbinu djece obuzete zlom koje se takoreći niotkuda pojavilo. Preko patnje, tuge, snova, najmračnijeg trenutka pa sve do epitafa, Diaries Of Hope je djelo satkano od najfinijeg glazbenog materijala i emocija.

Zbigniew Preisner – Foto: Anna Wloch

.

Izražen kontrast orkestracije prati frapantan raspon glasa Lise Gerrard s kojom je Preisner s ovim albumom po prvi put ostvario glazbenu suradnju. Dublji pogled u stvaralaštvo ovih glazbenika, otkriva da do ovog spoja nije slučajno došlo. Štoviše, rekao bih da je riječ o prirodnom slijedu događaja. Naime, iza Zbigniewa Preisnera stoji niz djela napisanih za filmove što ga u konačnici i svrstava među najveće poljske filmske kompozitore. Najpoznatija djela nastala su za filmove Krzysztofa Kieslowskog: Dekalog, Dvostruki život Veronike te za trilogiju Tri boje – Plava, Bijela, Crvena.

Osim toga, možemo reći da je upravo Kieslowski najveći krivac za nastanak ovog djela. Početkom devedesetih Preisner je u pratnji Kieslowskog otišao u Jeruzalem kako bi održao koncert povodom Jeruzalemskog filmskog festivala. Tamo obojica sreću Shevu Weissa koji im otkriva Yad Vashem muzej s izložbom posvećenoj djeci holokausta. Tugu, strah i sve što je doživio, Preisner nije mogao riječima opisati. Tada mu je Kieslowski rekao – Moraš to glazbom opisati, moraš to učiniti!

Krzysztof Kieślowski

.

Nažalost, Kieslowski je preminuo 1996. godine. Naprasno prekinuto prijateljstvo Preisner je dvije godine kasnije obilježio veličanstvenim djelom Requiem for my friend. No riječi iz Jeruzalema nikad nisu iščezle tako da u godinama koje su uslijedile Preisner sabire memoare, poeme, dnevnike i sve ostale materijale kako bi stekao što bolji uvid u ono što se događalo u koncentracijskim logorima u drugom svjetskom ratu, stavljajući poseban fokus na djecu. Kako sam Preisner zaključuje, djeca su bila ta koja nikad, do posljednjeg trenutka svojih života nisu gubila nadu u preživljavanje. Ta nada pretočena je u Diaries Of Hope.

Portrait of Lisa Gerrard by Clive Collier

.

Lisa Gerrard je ostvarila nezaboravnu suradnju s Ridleyem Scottom, odnosno Hansom Zimmerom u filmovima Gladiator i Black Hawk Down, Michaelom Mannom i Pieterom Burkeom u filmu The Insider, Lajosem Koltaijem i Enniom Morriconeom u Fateless, najskupljem mađarskom filmu svih vremena, te s mnogim drugima. Zanimljivo je spomenuti da se zadnji spomenuti film također bavi holokaustom, odnosno dječakom i njegovim preživljavanjem u koncentracijskim logorima Auschwitz, Buchenwald i Zeitz.

Vjerujem da je i brak Lise Gerrard s Jacekom Tuschewskim, poljskim glazbenim producentom, također odigrao jednu od uloga u povezivanju sa Zbigniewom Preisnerom. U svakom slučaju, kao veliki ljubitelj oba glazbenika, s posebnim zanimanjem sam ušao u preslušavanje Diaries Of Hope.

Album kreće s kompozicijom From the Abbys koja slušatelja kroz smirenu i nostalgičnu orkestraciju polako uvlači u djelo ne nagovještavajući nadolazeću dramu sljedećih stavaka. Već sa sljedećom, Lament, stvari se bitno mijenjaju. Dubok glas Lise Gerrard u tamnoj i teškoj atmosferi provlači se kroz kompoziciju i opisuje tugu koja je zadesila nesretnu djecu. Gotovo vanzemaljski glas nevjerojatnom lakoćom uvlači u glazbeno tkivo, djeluje hipnotizirajuće i tjera na razmišljanje o onome što će u stvari zadesiti te mlade živote.

Kulminacija albuma razvija se kroz naredne dvije kompozicije, Dream i In a dark hour koje je Archie Buchanan obilježio solističkim vokalnim nastupom. Da ni ovdje nije slučajno pao izbor na ovog dječaka, najbolje govori članstvo Archieja Buchanana u Kraljevskoj kapeli Njezinog Visočanstva (St James’s Palace) gdje redovito nastupa od osme godine. Nisu ništa manje vrijedni spomena i nastupi na Kraljevskom vjenčanju 2011. i kraljičinom Dijamantnom jubileju 2012. godine.

Dnevnik Rutke Laskier – jedan od mnogih dnevnika iz kojih je Zbigniew Preisner crpio inspiraciju za Diaries Of Hope.

.

Nevinim dječjim glasom, Archie Buchanan pjeva o dječačkom snu i opčinjenošću ljepotom svijeta u kojem živi. Sanja o egzotičnim mjestima koje bi volio vidjeti jednoga dana kada napuni dvadeset godina. Taj san se proteže od Nila i Eufrata pa sve do Tibeta. Nažalost, sudbina grubo remeti taj san i uvlači Buchanana na razmišljanje zašto baš on mora biti taj kojeg je zatekla najgora noćna mora koja se pretvorila u stvarnost.

Prema napisima, ovo je trenutak u kojem su se mnogi slomili slušajući Diaries Of Hope uživo. Za neke je In the dark hour u kombinaciji sa scenografijom naprosto bio previše za podnijeti. Moram priznati da sam se i sam slomio slušajući spomenutu kompoziciju jer jednom kad sagledate kakvo djelo imate pred sobom i o čemu govori, teško je potisnuti osjećaje koje su Preisner, Gerrard i Buchanan izvukli iz vas.

Ulomak iz izvedbe Diaries of Hope (Epitaph), održane 8. listopada 2013. godine u The White Stork Synagogue (Wrocław), jedinoj preživjelog poljskoj sinagogi u drugom svjetskom ratu.

.

Diaries Of Hope završava s kompozicijom Epitaph u kojem se ujedinjuje orkestar, Gerrard i crkveni zbor. Dječji glas je nestao, baš kao što je i u onom vremenu nestao u nacističkim logorima. Uz maestralni završetak još jednog dnevnika o sudbini djece holokausta ostala su uklesana slova i sjećanja u svima nama koji smo preslušali Diaries Of Hope.

Time je Zbigniew Preisner ispunio želju svog pokojnog prijatelja, ali i odao žrtvama počast na najljepši mogući način. Ako je glazba medij za prenošenje poruka i emocija, onda je Diaries Of Hope najbolji primjer kako ju iskoristiti s tim ciljem.

Ne sjećam se kad sam zadnji put bio toliko duboko taknut s nekim djelom poput ovog. Shvaćanje, da sva opisana tuga u stvari veliča život kao takav, najveća je nagrada proizašla iz ovog djela i glavni razlog zašto ću mu se vraćati još puno puta u životu. Stoga, ne tugujte, prigrlite život i poslušajte što maestro Preisner ima za reći.