Zabreb, 4.10.2015. - Mala dvorana Vatroslav Lisinski.
Zdenka Kovačiček
.
Kad je riječ o Elli Fitzgerald, jednoj od najvećih jazz pjevačica svih vremena, nije mi teško pridobiti pažnju. Ovog puta, tu pažnju privukla je još jedna značajna pjevačica s naših prostora, Zdenka Kovačiček. Te je večeri u Maloj dvorani Vatroslav Lisinski pjevala jazz standarde koje su obilježile karijeru Elle Fitzgerald. Međutim, Zdenka Kovačiček je ponudila još jednu neobičnu jazz predstavu.
Naime, drugi dio koncerta bio je rezerviran za izvođenje autorskih kompozicija Lele Kaplowitz, hrvatske jazz glazbenice s bogatim međunarodnim iskustvom i nastupima u prestižnim svjetskim jazz klubovima te na mnogim poznatim jazz festivalima.
Lela Kaplowitz
.
Cijeli je nastup sniman za novi, dvostruki CD u izdanju Croatia Records pod nazivom ‘Zdenka pjeva Ellu i Lelu’, koji bi se trebao naći krajem ove godine na policama trgovina nosača zvuka. Na njemu još sudjeluju Joe Kaplowitz (orgulje), Elvis Penava (gitara), Ratko Divjak (bubnjevi) te gosti Saša Nestorović (saksofon), Ramon Reberšak (truba) uz ranije spomenutu Lelu Kaplowitz (vokal).
U solidno popunjenoj Maloj dvorani Lisinski koncert je krenuo u ležernom ozračju kroz poznate jazz standarde u kojima je Zdenka Kovačiček jasno dala do znanja da pripada skupini jazz pjevačica koje glasom mogu izraziti senzibilitet kakav se traži kad je Ella Fitzgerald u pitanju. Interpretacijama je pristupila vrlo emotivno i otvoreno kroz koje je održavala uravnoteženu atmosferu. Kako će se kasnije pokazati, bila je to uvertira za daleko energičniji drugi dio koncerta. Slušali smo standarde, I’ve got you under my skin, I can’t give You anything but Love, Blue Moon, Lady is a tramp, I’ve got the World on a String, i druge.
Zanimljivo je kako je te večeri Joe Kaplowitz dobio priliku isprobati nove orgulje, a sudeći po onom što sam čuo, rekao bih da je prilično zadovoljan. Nakon koncerta Didiera Lockwooda i klavirističke pratnje, gledao sam i slušao još jedan odličan nastup u kojem se Joe Kaplowitz pokazao kao vrstan glazbenik bez obzira kakve mu se klavijature pod prstima nađu.
Dobro raspoloženje pokazao je i Elvis Penava na gitari kojemu sam u više navrata mogao vidjeti široki osmijeh na licu što samo govori da se svirajući dobro zabavljao. Sasvim suprotnog izraza lica, veteran hrvatske jazz scene, Ratko Divjak, ponudio je korektan nastup iako bih za ovu priliku očekivao nešto više.
Saša Nestorović
.
Sašu Nestorovića gotovo da i nisam čuo, iako sam sjedio u prvom redu (!), za što bih se prvenstveno zahvalio ton majstoru koji je te večeri, sjedeći u dvorani za tonskim pultom, gorivo za warp brzinu vlastitog Enterprisea potražio u trubi Ramona Reberšaka i bubnjevima Ratka Divjaka te tako dobrim dijelom anulirao ne samo saksofon Saše Nestorovića, nego i glas Zdenke Kovačiček. U pauzi je očito netko toncu objasnio da još uvijek živimo na planeti Zemlji gdje točimo naftne derivate, tako da je u drugom dijelu tonski balans bio daleko bolji. Živo me zanima što će na sve to reći glazbeni producenti kad se dokopaju snimljenog materijala.
Možda bi se izlaz iz cijele situacije nalazio u tome da je Zdenka Kovačiček ubacila glas u šestu brzinu, ali se takvo što naprosto nije nudilo kao opcija jer je ipak riječ o Elli Fitzgerald i svemu onom što je Zdenka Kovačiček kroz odabrani repertoar pjesama željela postići.
No, u drugom dijelu tek nije bilo mjesta za kalkulacije jer su kompozicije Lele Kaplowitz i tekstovi Danijele Borovnjak zahtijevale, uvjetno rečeno, žešći angažman. Ovdje je Zdenka Kovačiček pokazala da još uvijek može jako dobro glasovno potegnuti i u potpunosti opravdati vokalni status kakav je prati.
Takva mi je energičnost daleko bolje sjela, ali isto tako smatram da je drugi dio koncerta ponudio bolju simbiozu na pozornici te da je nestala određena trema koja se mogla osjetiti u prvom dijelu koncerta. U takvom je ozračju Zdenka Kovačiček daleko lakše potakla interakciju s publikom koja je prihvatila poziv te se pljeskanjem i pjevanjem aktivno uključila u koncert.
Svakako bih istaknuo i pohvalio odličnu vokalnu suradnju Zdenke Kovačiček i Lele Kaplowitz. Pjesme, Sestre i Molitva ljubavi, na samom su kraju koncerta izvukle maksimum iz pjevačica što je publika prepoznala i euforičnim pljeskom podržala. Prilično sam uvjeren da će se taj dio osjetiti i na budućem CD-u. Naravno, pod uvjetom da se tonac na vrijeme vratio s intergalaktičkog putovanja.
I dok se te nedjelje u maloj dvorani, manji dio publike častio jazzom, istovremeno se u velikoj veći dio hranio pjesmama Halida Bešlića. Takav mi razvoj situacije nije nimalo smetao jer izrazito cijenim one koju su se svojevremeno potrudili da zvučna izolacija između dvorana savršeno funkcionira. Baš kao što je te večeri funkcionirao glas Zdenke Kovačiček.
