Na početku želim jasno dati do znanja kako nisam prvi koji piše na temu je li neka filmska glazba bolja od samog filma za koji je napravljena. Štoviše, internet je prepun web stranica, što glazbenih, filmskih, novinskih, komercijalnih i pitaj boga kakvih sve drugih, koje su analizirale i uspoređivale upravo ono o čemu ovdje želim pisati.
Međutim, od svih tih tekstova i ovog koji slijedi postoji bitna razlika. Naime, većina se referira na filmsku glazbu koju čine ‘various artists’, odnosno izvođači različitih ili sličnih žanrova. Tek rijetki pišu o cjelovitim autorskim djelima i konkretnom – OST-u tj. original soundtracku.
Primjerice, Finding Forester, Gusa Van Santa iz 2000. jest sjajan soundtrack, ali je suštinski u pitanju kompilacija tj. kolekcija probranih jazz kompozicija, počevši od Milesa Davisa, Billa Frisella, Waynea Shortera pa do Ornettea Colemana i drugih. Ili recimo, The Matrix, Wachowskih iz 1999., u kojem praše Marylin Mason, The Prodigy, Rammstein, Rage against machine, Deftones i ostala žešća svita.
Sve je to dobra filmska glazba, ali nije ona koju bih ja ovdje uzeo kao primjer i usporedio je li bolja od samog filma. Meni se kao inspiracija za pisanje ovog blog posta nametnulo sjećanje na filmsku glazbu koju sam svojevremeno slušanjem višestruko nadmašio od gledanja filma. I ovih deset filmova, odnosno o glazbi iz tih filmova, pišem jer su mi prve pale na pamet iz tog trenutka sjećanja.
Passion / The Last Temptation of Christ – Peter Gabriel
Film sam jedanput pogledao, a soundtrack iz filma poslušao, pa valjda 50-ak puta. A da stvar bude zanimljivija, to mi je bio prvi CD koji sam u životu kupio, ali sam ga prvi put poslušao tek godinu kasnije kada sam kupio prvi CD player.
Kako god, film je daleko od lošeg, ali je zato glazba, pogotovo u vremenu kada je nastala, apsolutno nadrealna i do danas je ostala postulat “world music” žanra. Tko je tada znao za Youssoua N’Doura, Shankara ili Manua Katchéa? Taj je soundtrack zapravo svijet za sebe ili bolje rečeno, film u filmu.
The Insider – Lisa Gerrard & Peter Bourke
Slijedi još jedan kontrast u kojem soundtrack debelo nadilazi film. Iako se u glazbi filma nalaze i drugi izvođači jakog kalibra poput Jana Garbareka, Massive Attacka, Billyja Cobhama i drugih, većinske originalne vokalne interpretacije, prvenstveno Lise Gerrard, čine ovaj soundtrack snažnim primjerom kako glazba nekom filmu može pružiti vrijednost koju de facto ne zaslužuje.
1492: Conquest of Paradise – Vangelis
Vangelis je u mojim ušima, a i u svakom drugom glazbenom smislu, ne samo kompozitor čiju glazbu volim, nego zaseban svijet koji je uvelike utjecao u mom glazbenom razvoju. Glazbu iz Blade Runnera, Ridleya Scotta iz 1982. i danas držim kao jedan od najboljih OST-a ikad ostvarenih. Međutim, za mene je Blade Runner, ne samo najbolji film svih vremena, nego i neodvojiva cjelina od Vangelisove glazbe.
No, koliko god da mi je Ridley Scott jedan od dražih redatelja, 1492: Conquest of Paradise za mene predstavlja svojevrstan poraz u srazu s glazbom. I tu ne kažem da je film loš, naprotiv, ali jednostavno nema tu snagu kakvu ima glazba Vangelisa. Ona je ta koja se ustvari osvajački nameće i opisuje svu dramatiku novo otkrivenog svijeta. Izuzetno je promišljena i stvorena u skladu vremena kakvog je povijest zabilježila. Scenariju, glumi ili režiji, subjektivno mogu naći mane, ali glazbi kao takvoj, mogu se samo diviti koliko je veličanstvena.
The Big Blue – Eric Serra
Svojevremeno istaknut i široko prihvaćen kao pitak, vizualno atraktivan i moderan europski film, suštinski je sladunjava i priglupa priča. Što se mene tiče, da u filmu nema Jeana Renoa, film bi bio osuđen na iritantnu glumu Rosanne Arquette i infantilnog Jean-Marca Barra.
Ali, kako se kaže, da rak raka jebe, filmom se Luc Besson proslavio, dok je Eric Serra zaista skladao izvrsnu glazbu. I upravo je njegova glazba ta, koja je filmu dala težinu. Sjajno je spojila čovjeka i prirodu, odnosno opisala ljudsku želju za slobodom i ispunjavanjem vlastitog duha.
Glazba se kreće od mirnih i nostalgičnih pa sve do dramatičnih i neizvjesnih tema. The Big Blue je jedan od onih OST-a koje možete, bar ja mogu, slušati još desetine ili sto puta i nikad mi neće biti odbojan. Dapače. S druge strane, film mi se ponovno baš i ne gleda.
Paris, Texas – Ry Cooder
E, ovdje se već lagano lome koplja. Ne osporavam kako je Wim Wenders po mnogima ostvario kultni film visokih umjetničkih vrijednosti, ali u mojim očima i percepciji filma kao takvog, Paris, Texas je u najmanju ruku pretenciozan, čak bih rekao i dosadan. Perfect days i Der Himmel über Berlin su mi primjerice, daleko bolji i smisleniji Wendersovi filmovi.
Naravno, i ovdje je riječ o subjektivnom doživljaju, ali čvrsto stojim kraj stava kako je Ry Cooder napravio fantastičnu glazbu za film. Od početka do kraja, u glazbi je sve opisano i ispričano. Što se mene tiče (znam da će ovo glupo zvučati), uz ovakvu glazbu, film uopće nije ni trebalo snimiti. Majstorski komponirano i odsvirano, puno života, drame, radosti i tuge. Kad god bih slušao taj soundtrack, više bih vidio od prikazanog u samom filmu.
Betty Blue – Gabriel Yared
Moram priznati kako sam uz ovaj OST prvenstveno vezan iz činjenice da me film u ono vrijeme prvog prikazivanja u kinima, još kao tinejdžera, žešće razvalio. Cijela ta priča bila mi je teška, tragična i zapravo u tim godinama nepotrebna.
A onda sam nekako dokopao kazete sa soundtrackom (kasnije kupio CD kojeg imam i danas) i proveo dane i dane slušajući glazbu iz filma. Spajao sam je sa scenama iz filma i u glavi stvarao neki svoj film. I što sam više slušao, postao sam sve svjesniji koliko ta glazba savršeno opisuje ono što se u “pravom” filmu događa, a ne u onom mom imaginarnom.
Nakon toga je prošlo još dosta godina i soundtrack sam poslušao na desetine puta. U međuvremenu sam naučio nešto više o glazbi, preslušao sam hrpu drugih OST-a i pogledao isto toliko filmova.
Danas, ravno 40 godina kasnije, bez ikakve zadrške mogu reći, kako je Betty Blue OST, bezvremenski klasik filmske glazbe. Gabriel Yared je maestralno kompozicijama opisao, ne samo karakter Betty kao osobe, nego i svu njezinu životnu dramu. Opisao je nešto, što se teško u stvarnom životu može opisati kod takvih psihički nestabilnih osoba.
U konačnici, čak i da nikad ne pogledate film, već poslušate OST, bit će dovoljno da steknete dojam o kakvom se tu, ne samo glazbenom, nego i literalom sadržaju radi. Remek-djelo.
Purple Rain – Prince
Ovo nisam mogao izostaviti jer je u pitanju, od ovdje svih navedenih, daleko najbolji primjer koji izdiže filmsku glazbu od samog filma. Dakle, kratko i jasno – Purple rain je loš film. Bio je loš još 1984. kada je nastao, takav je i danas, a takav će i ostati. O scenariju, režiji, a pogotovo ulogama, nema smisla trošiti riječi jer se ni po čemu ističu u kontekstu filmske umjetnosti.
Ali zato s one glazbene strane, vezane uz film, Purple rain ne da se ističe, nego spada u red antologijskih ostvarenja koja će zauvijek ostati zabilježena općenito kao jedno od najvažnijih u povijesti glazbe. Album je uvršten Grammy Hall of fame i Library of Congress’s National Recording Registry, osvojio je dva Grammyja, svrstao se s 25 milijuna prodanih primjeraka među najprodavanije albume svih vremena te osvojio Oscara za originalnu pjesmu. Uspjesi i nagrade ovdje ne završavaju, ali vjerujem da već navedeno dovoljno govori o kakvom je kapitalnom djelu riječ.
Into the Wild – Eddie Vedder
Oprečne kritike albuma, za neke dobre, za neke odlične, meni apsolutno nisu bile relevantne jer sam glazbu Eddieja Veddera doživio kao famoznu simbiozu glazbe i filma. Savršeno umjeren, predan i empatijski pristup, duboko je ušao u srž radnje filma i sudbinu glavnog protagonista. Soundtrack je realan, nenametljiv i stvaran. I baš mu te odlike daju za pravo da se samostalno istakne kao izvanserijsko ostvarenje. S filmom ili bez, može se opetovano slušati bez bojazni da će ga vrijeme pregaziti. Film je odličan, ali je Vedderova glazba ta koja će ga držati još dugo u sjećanju prošlih i budućih gledatelja.
Van konkurencije
Baraka – Michael Stearns
Baraka je dokumentarni film iz 1993. godine koji se temelji na artističkom i vizualno snažnim prikazima prirodnih pojava, različitih ljudskih kultura i tehnološkim fenomenima zabilježenim u 24 države na 6 kontinenata. Ne uključuje ljudsku naraciju ili objašnjenja. Gledatelji su prepušteni audio-vizualnom doživljaju i upravo je onaj prvi, po mnogo čemu poseban. Naime, atraktivne dokumentarističke kadrove dobrim smo dijelom u prošlosti vidjeli kroz mnogobrojne putopisne i prirodoslovne dokumentarce. BBC, Nation Geografic, Silverback i ostale producentske kuće iza sebe imaju impresivne dokumentarne filmove i serijale, ali bez obzira na takvu konkurenciju, Baraka se glazbom ipak značajno izdvaja.
Glazbu originalno potpisuje Michael Stearns, a svoj originalni zvukovni pečat zaokružuje kompozicijama dodatnih autora klasične, neoklasične, world glazbe pa čak i budističke. Tu se posebice izdvaja Dad Can Dance u koketiranju neoklasike i gotik rocka.
Ovo je jedan od soundtrackova koje se duboku urezuju u pamćenje dugo nakon slušanja, bez obzira gledali dokumentarac ili ne.
Silk Road – Kitaro
Još jedan dokumentarac, odnosno dokumentarna serija koju je japanski kompozitor Kitaro, pravim imenom Masanori Takahashi, obilježio glazbom i naslovnom temom koja spada u red najljepših kompozicija ikad napisanih za neki dokumentarni film. No nije samo naslovna tema ta koja Silk Road čini remek-djelom istočnjačke glazbe, već cjelokupna glazba koja se bešavno veže uz tematiku dokumentarca.
Kako serijal prati čuveni put svile, tako ga prati i Kitarova glazba. Međutim, i tu je prisutan fenomen koji dozvoljava da s glazbom putujete, a da nužno niste dužni pogledati niti jedan jedini kadar dokumentarnog filma. Veličanstveno!
Imate li vi svoje favorite, odnosno filmove u kojima vam je glazba bila bolja od samog filma? Napišite u komentarima, vjerujem da će biti zanimljivo pročitati i vaša iskustva.