Teško je opisati trenutak kada sam doznao da je preminuo Želimir Vrbanc, među audiofilima poznatiji kao Tatamata. Tada sam znao da je svijet izgubio izuzetnu osobu, osobu o kojoj nikad nitko nije govorio loše, osobu koju su mnogi poštivali i voljeli, ali sam isto tako u tom trenutku znao da sam izgubio osobu koja mi je u mnogočemu bila poput oca.
Definicija audiofila svakako bi bila, zaljubljenik u zvuk ili ako vam je draže – ljubitelj zvuka. OK, postoje i oni koji bi audiofile drastično drugačije opisali, no ne kanim o takvima pisati niti ići u tom smjeru. Želim opisati jednog pomalo netipičnog audiofila i ujedno, velikog glazbofila.
Svatko od nas ima neke uzore u životu, zar ne? Bio jedan ili njih više, mogu se provlačiti kroz sve društvene sfere i pojaviti od najranije dobi ili doći u nekim zrelijim godinama. Kako god, smatram da su uzori nužni svakom čovjeku u vlastitom karakternom i emotivnom razvoju.
Ako nešto duže pratite Too Loud blog, sjetit ćete se da sam o Marijanu Baxi već pisao na stranicama bloga. Tada sam dobrim dijelom objasnio o kakvom je čovjeku riječ i o kakvoj se strasti radi naspram HIFI-ja. Nakon posjete u Zagrebu, ovog puta sam potegnuo sjevernije, do Čakovca, gdje se posljednjih godina Baxa preselio i gdje je u drugačijim uvjetima ponovno složio svoj HIFI sustav. Preseljenjem se puno toga značajno promijenilo, ali je jedna stvar, ona najvažnija, ipak ostala ista.
Buš došel k meni čuti gramofona? – Tako je jednog prijepodneva u telefonskom razgovoru glasilo pitanje Marijana Baxe, prijatelja iz audiofilskih krugova, velikog poznavatelja glazbe i HIFI-ja općenito. S obzirom na to da sam još negdje prije ljeta načuo kako nešto posebno u svom sustavu kuha, trebalo mi je otprilike 5 minuta da u nastavku tog dana uskladim poslovne i obiteljske obaveze. – Okej, Baxa, vidimo se u pola sedam.