Taman kada sam pomislio da sam se do svojih pedeset i kusur godina nagutao gorkih pilula za tri života, ispalo je da terapija još nije gotova te da me čeka nova pilula – još gorča i još teže provariva. A da stvar bude još gora, ova se veže uz TOO LOUD FEST i odluku da festivala neće biti niti ove niti bilo koje sljedeće godine u Zagrebu.

Bez obzira na to što iza TOO LOUD FESTA stoji Too Loud blog kao neovisna društvena platforma, ne znači da ne postoji odgovornost prema svima onima koji su taj dio bloga proteklih godina prihvatili i podržali. Too Loud blog nije medijska kuća, niti sam ja profesionalan novinar pa samim time nemam prepreku da stvari iznosim i o njima pišem vlastitim nahođenjem, a ne nekim ustaljenim (novinarskim) formama. Drugim riječima, imam potpunu slobodu osobnog izražavanja i to je ono što ćete čitati u nastavku.

No, kako se kaže – first thing first – želim naglasiti kako je TOO LOUD FEST prvenstveno nastao iz čistog entuzijazma i želji da događaj kao takav široj publici približi svijet kakvog do tada nisu poznavali. Festival nije nikad primarno pucao na uski krug, audiofila ili videofila, nego na sve ostale koji također vole slušati glazbu i gledati video sadržaj, koji teže što boljem doživljaju, ali jednostavno nisu upoznati, niti s tehnologijama, mogućnostima i dostupnom ponudom. Čak i danas postoji ogromna masa koja blage veze nema da postoje specijalizirane audio i video trgovine. Masa koja zvučnike, slušalice ili TV ekrane kupuje u istim onim dućanima koji prodaju pegle, tostere ili zavjese na metre.

S druge strane, na organiziranje i pokretanje festivala velikim su dijelom utjecali domaći distributeri audio i video opreme koji su u Too Loud blogu, kao neovisnom mediju, vidjeli potencijal za kvalitetniju i konceptualno drugačiju promociju od onih u kakvima su prethodnih godina sudjelovali.

Međutim, koliko god da su me tada pojedini distributeri nagovarali da se primim organizacije i pokrenem nešto novo, to se ne bi nikad ostvarilo da glavna vodilja nije bila ono što sam gore naveo.

Od 2017. godine do danas organizirano je i održano ukupno sedam izdanja TOO LOUD FESTA. Gledajući sa sadržajne strane, neki su bili bolji, neki slabiji, ali je u svaki uložen maksimalan trud i s ponosom mogu napisati da je cijeli organizacijski tim iskazao visoku profesionalnost. Ne kažem da nije bilo određenih propusta ili da nije bilo prostora za bolje, ali je generalno svaki od tih sedam festivala održan na vrhunskom nivou.

Pa zašto onda više nema TOO LOUD FESTA?

Ako zanemarimo 2020., godinu kada su se zbog korone odgodila sva moguća događanja na globalnoj razini pa tako i TOO LOUD FEST, prva nepremostiva prepreka pojavila se prošle godine kada se festival više nije mogao bazično financijski pokriti najmom izlagačkih prostora i prodajom ulaznica. Drugim riječima, bez sponzora i dodatnih sredstava jednostavno nije išlo.

Organizacija i promocija svih dosadašnjih sedam festivala financirana je iz vlastitih sredstava. Tražili smo novce na više strana, od turističkih zajednica pa do privatnih tvrtki. Nažalost, bezuspješno. Mnogi su obećavali potporu u raznim oblicima da bi na kraju ispalo da smo uzalud potrošili vrijeme na kojekakve sastanke i razgovore. U međuvremenu su se iz godine u godinu troškovi organizacije konstantno povećavali, pojedini drastično. 

Ove godine se “krvna slika” popravila i jedva smo čekali da organiziramo novi festival. Radili smo i na realizaciji novog koncepta kojim bi se dodatno obogatio program festivala te privukla još šira publika. Ostvarili smo kontakte s glazbenim i strukovnim institucijama koje su pokazale interes za suradnjom. Pojavili su se i sponzori koji su se zahvaljujući novom konceptu prepoznali u festivalu. Pomaknuli smo i datum održavanja TOO LOUD FESTA, iz listopada u studeni, samo zato kako bismo ostvarili što bolje uvjete za održavanje festivala.

I onda kada je došao trenutak da se sa svime izađemo i krenemo s organizacijom, kada se činilo da je to, to – idemo!, dogodio se sasvim neočekivani obrat – izuzetno slab odaziv izlagača na festival. 

Kao prvo, nekima su cijene izlagačkih mjesta jednostavno bile neprihvatljive. I to ne zato što su u okvirima nerealnih iznosa, već ih trenutačno vlastitom prodajom audio i video opreme ne mogu pokriti, a kamoli dodatno uložiti u logističke i samopromocijske aktivnosti kakve traži sudjelovanje na festivalu.

Da razlike između distributera i proizvođača audio i video opreme postoje te da ne cvjetaju svima jednako ruže, između ostalog govori i to da se već ranije događalo da dobar dio izlagača nije opstao na tržištu do sljedećeg TOO LOUD FESTA.

Drugo, i sasvim objektivno, kada se pojave takva previranja na tržištu, pod posebnom se lupom gleda kako će konkurencija reagirati i u kom se smjeru kretati kada su u pitanju budući marketinški troškovi. Bez obzira na jasno postavljene rokove za prijavu sudjelovanja na festivalu, takoreći do zadnjeg časa se kalkulira i gleda tko će sudjelovati, a tko ne. Odluka jednih uvelike može, a nerijetko i jest utjecala, na odluku drugih.

Treće, što meni kako glavnom i odgovornom najviše ide na račun, jest odgađanje prošlogodišnjeg TOO LOUD FESTA. Svjestan sam činjenice da se pojavila opravdana sumnja hoće li više biti festivala pa su posljedično pojedine tvrtke potražile alternativne oblike promocije u vlastitoj režiji. Što se mene tiče, u takvom što ne vidim nikakav problem. Svatko ima pravo gledati što je njemu ili tvrtki u najboljem interesu.

Ono u čemu vidim problem, a to ne želim skrivati i neka se tu uvrijedi tko god želi, jest kada se taj interes oslanja na tuđi trud, konkretno na TOO LOUD FEST. Nitko nije obavezan sudjelovati na festivalu niti mora prihvatiti ponuđene uvjete. Međutim, organizirati vlastite prezentacije na drugim lokacijama u iste dane kada se festival održava, direktno iskorištava tuđe resurse.

Organizacija TOO LOUD FESTA obuhvaća velikim dijelom ulaganje u oglašavanje i privlačenje posjetitelja iz cijele regije. A onda se tim istim posjetiteljima nudi dodatan (besplatan, ne plaća se ulaznica) sadržaj na bliskim lokacijama. Smatram da tu ne moram više ništa dodatno objašnjavati.

Ove godine mogu još kako tako prihvatiti da mnogi nisu uopće odgovorili na poziv na festival ni nakon drugog ili trećeg maila. Ono što pak ne mogu prihvatiti, jest komunikacija pojedinih tvrtki svedena na omalovažavajući nivo, ne samo prema meni kao organizatoru, nego i svima onima koji bi eventualno sudjelovali.

Čast izuzecima i duboki naklon i respekt pojedincima i tvrtkama, ne samo onima koji su se odazvali i rezervirali svoja izlagačka mjesta, nego i onima koji su se ljubazno zahvalili na pozivu, objasnili zašto ne mogu sudjelovati ili izrazili podršku i dobre želje. 

S obzirom na sve navedene okolnosti, i na one koje sam mogao i nisam mogao utjecati, očito je došao trenutak kada se valja suočiti s realnim stanjem pa priznati da je priči došao kraj.

Veliko hvala svim dosadašnjim posjetiteljima, izlagačima, glazbenicima, predavačima, gostima i prijateljima TOO LOUD FESTA. Hvala i cijelom menadžmentu DoubleTree by Hilton Hotela Zagreb bez čije suradnje ne bi bilo moguće održati sve dosadašnje festivale na tako visokom nivou. Bio je užitak i veliko zadovoljstvo biti dio jednog takvog događaja.

Što će biti s Too Loud blogom?

To što TOO LOUD FESTA više neće biti u Zagrebu ne znači da Too Loud blog ne nastavlja sa stvaranjem sadržaja. Štoviše, blog će se i dalje razvijati, baš kao što se razvija i na ostalim komunikacijskim kanalima, počevši od YouTubea, Instagrama pa do TikToka, a u planu su i neki novi projekti.

Osim toga, nije ime bloga osmišljeno da bude u tišini, nego da se (pre)glasno čuje!