In memoriam: Želimir Vrbanc (16. 8. 1952. – 24. 7. 2021.)

Teško je opisati trenutak kada sam doznao da je preminuo Želimir Vrbanc, među audiofilima poznatiji kao Tatamata. Tada sam znao da je svijet izgubio izuzetnu osobu, osobu o kojoj nikad nitko nije govorio loše, osobu koju su mnogi poštivali i voljeli, ali sam isto tako u tom trenutku znao da sam izgubio osobu koja mi je u mnogočemu bila poput oca.

Teško je suspregnuti suze dok ovo pišem jer znam da više nikad nećemo razgovarati o glazbi, knjigama, slikarstvu, obiteljima, prijateljima, djeci, raznim dogodovštinama, općenito o životu i o mnogim drugim temama.

Audiofilska zajednica izgubila je neponovljivog člana, velikog poznavatelja glazbe i audiofila koji je svoju strast prihvatio beskompromisno, ali i je isto tako nesebično dijelio s drugima. Osobno sam sa Želimirom proveo stotine sati razgovarajući o tome kako približiti glazbu, kako prihvatiti, analizirati i doživjeti neko glazbeno djelo i kako senzaciju slušanja glazbe uživo prenijeti u svoj dom.

Imao sam tu čast da smo se, ne samo osobno poznavali i družili, nego da sam upoznao i njegovu obitelj, suprugu i djecu te da znam koliko su sretni što su takvog čovjeka imali kraj sebe do samog kraja.

Prije dvije godine, o Želimiru Vrbancu Tatamati na stranicama ovog bloga posvetio sam zasebnu temu jer sam imao potrebu da na neki način široj publici predstavim osobu koja to zbog svoje skromne i samozatajne prirode ne bi nikad napravila. Želio sam da ostane trag, iako će taj trag zauvijek ostati u sjećanjima svih onih koji su ga poznavali.

Godinu dana kasnije, ponovno sam pisao o Tatamati, kada se već većim dijelom oporavio od zloćudne bolesti koja ga je u međuvremenu dograbila i kada se činilo da su ponovno svjetliji dani pred njim. Štoviše, svojim duhom i optimizmom nije davao nikakve naznake predaje jer je i sam često govorio u kontekstu dosezanja svetog grala HIFI-ja, a to je postizanje tog famoznog visokovjernog zvuka u svom domu – nema predaje. Nije se predavao ni kad je bolest bila u pitanju.

Na žalost, ovoga puta je bolest ipak pobijedila, uzevši nam Želimira Vrbanca. U mom srcu će zauvijek ostati praznina, ali i ispunjenost činjenicom da smo bili prijatelji i da sam imao tu sreću da smo se poznavali i družili. Ako postoji najbolja definicija što je i tko je čovjek, onda je to bez ikakve sumnje upravo – Želimir Vrbanc.

Tatamata, hvala ti na svemu.

Nebojša

 

4 komentara na objavi “In memoriam: Želimir Vrbanc (16. 8. 1952. – 24. 7. 2021.)

  1. Čast mi je bila upoznati ga i povremeno zajedno družiti. Ljudina od formata i veliki zaljubljenik u naš sport. Nisam znao za njegovu bolest pa me vijest o smrti potresla. CYA Tatamata

  2. BIJAŠE JEDAN ČOVJEK

    Davno se rodio
    – a kratko živio.
    Znao je što je tražio
    i svojim putem je pošao.
    Hrabro je išao
    i nije skretao:
    mnoge za sobom je poveo!
    Dosta toga je činio,
    i drugima dobra učinio –
    te časno živio.
    Otišao je …
    u našem sjećanju zastao,
    i tu ostao
    da bi i dalje
    s nama trajao.
    Kad’ cvijet uvene – mirisa nestane.
    Kad’ ptica odleti – tad’ pjev prestane.
    Kad’ takav čovjek nestane – sjećanje, ipak, ostane.

    Posvećeno mom prijatelju i audiofilu Želimiru Vrbancu.
    Branko Filipović, Travnik
    p.s. Pjesma napisana u spomen Želimiru Vrbancu bit će poslana i časopisu „Kvaka“ na kojem objavljujem svoje radove.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *