Svatko od nas ima neke uzore u životu, zar ne? Bio jedan ili njih više, mogu se provlačiti kroz sve društvene sfere i pojaviti od najranije dobi ili doći u nekim zrelijim godinama. Kako god, smatram da su uzori nužni svakom čovjeku u vlastitom karakternom i emotivnom razvoju.

Pomalo ironično, ali najčešće su uzori osobe koje odavno više nisu s nama, niste ih nikad upoznali ili se pak nalaze na drugom kraju svijeta. Glumci, pisci, filozofi, kuhari…, ima ih svakakvih. I svatko vam od tih uzora može krojiti vaš stav, pogled na život i biti nadahnuće da i sami gradite kvalitetniji svjetonazor.

Da se razumijemo, nisam ni ja pošteđen i dobro da je tako. Imam uzore na više strana. Imam ih među slikarima, glazbenicima, profesorima i prijateljima. I smatram se sretnim što jednog takvog imam među živima, u svom vremenu. Jedan od njih je Želimir Vrbanc, čovjek kojeg sam relativno kasno u životu upoznao i koji mi je pomogao da na neke stvari pogledam na jedan drugačiji način. Želimir nije konstruktor ili inženjer, nije audio novinar niti glazbeni producent. Želimir je audiofil s ogromnim iskustvom i istančanim osjećajem za glazbu. Ako bih ikad morao pokazati na osobu koja gaji bezgraničnu ljubav prema glazbi i zvuku, onda bih prst usmjerio upravo prema njemu.

Želimir Vrbanc Tatamata

Prilična razlika u godinama, dovoljna da se osjećam kao sin, nije bila prepreka da kroz druženja ostvarimo prijateljski odnos koji još i danas traje. Sve je krenulo od upoznavanja 2006. godine u zagrebačkom audiofilskom klubu. Tada smo, vezani istim interesom, slušali raznorazne sustave i komponente, razgovarali o HIFI-ju, glazbi i svemu onome što ide uz to. Kasnije smo otišli u Italiju na nezaboravan koncert Jana Garbareka, da bi se druženje nastavilo i na privatnoj razini.

Ta su mi druženja otkrila kako je riječ o čovjeku čiju prošlost uopće ne znam, ali to je ionako potpuno nevažno. Ono što pak jest, da sam kroz godine od Želimira naučio jako puno, prvenstveno o međuljudskim odnosima, predanosti, strpljenju i naposljetku, kako težiti postizanju visokovjernog zvuka u svom domu.

Ako se ikad ozbiljno primite HIFI-ja, morate znati dvije stvari. Kao prvo, koliko god ulupali love u sustav, pa bili to milijuni kuna, dolara, funti, eura, drahmi ili čeških kruna, nikad, ali baš nikad nećete dosegnuti razinu zvukovne senzacije kakvu možete čuti uživo tj. u koncertnoj dvorani. Drugo, ako ste svjesni prve činjenice i prihvatite ju kao takvu, a pritom imate jasnu predodžbu kako instrumenti, trio ili orkestar zvuče uživo, imate sve preduvjete da opravdate uloženo u HIFI kako biste se približiti tom idealu u svom domu.

Taj put nije jednostavan i često odvodi u slijepe ulice. Odvodi u bjesomučnu kupovinu i mijenjanje komponenti. Odvodi u apsurde u kojima kupujete kojekakve kabele misleći da se tako ispravlja kriva Drina. Odvodi u kupovinu skupih pojačala jer su, eto, skupa pa valjda onda i dobro zvuče. Odvodi u konzumentski kaos gdje određeni brand postaje sinonim za kvalitetu iako on to nije, ali ste preslabi da biste si to priznali jer ste iskrcali ozbilje novce.

Konačno, odvodi u stereotipe koji a priori određuju da li dobar zvuk dolazi iz ovakvog ili onakvog koncepta. Govorim o fetišističkom odabiru topologija iz kojih se jedni kunu u cijevna pojačala, drugi u tranzistorska, jedni u gramofone i druge analogne izvore, drugi pak u digitaliju tj. u CD playere i D/A pretvarače i tako u nedogled. Tu su i oni koji će reći da je sve to sranje te da ni jedno ni drugo ne vrijedi te novce jer oni kao samograditelji mogu za daleko manje napraviti bolje od komercijalnog i (pre)skupog proizvoda. Začudo, neki čak i mogu.

Sorta koja se pak kune u određeni brand kao jedini relevantan po pitanju kvalitete zvuka priča su za sebe i nisu vrijedni da na njih trošim prste na tipkovnici, ali da ima i takvih – ima.

Naravno, ako u svemu tome itko ispašta, onda je to, zvuk. A taj siroti zvuk ne bi trebao biti ništa drugo, doli – zvuk. Takav kakav je, kakvog ga svi čujemo i kakav je dio naše svakodnevice i kakvog ga svi volimo čuti, dakle, prirodnog.

‘U svom elementu’ – Želimir uhvaćen u trenutku kad opisuje zvuk

E sad, ono što sam naučio od Želimira, jest da se do tog, prirodnog, ili govoreći audiofilskim žargonom, visokovjernog zvuka, ne dolazi odabirom brendova ili razbacivanjem love, nego strpljenjem i naoružan jakim referencama. Primjerice, znam hrpu ljudi koji će reći da zna kako zvuči violina. Tragično, većina to zna jer je čula na televizoru ili radiju. Ono, pa valjda znam kako zvuči violina?! A kad tamo, čuli su je jednom na nekoj ulici, drugi put na svadbi. Možda, ali fakat možda, i jednom kad su bili mali, na nekim krstitkama.

Da biste znali kako zvuči violina, morate ju čuti na desetine puta. Da, točno, i na svadbi, raštelanu i sa sto eura u strunama, u pothodniku u rukama beskućnika, ali i u crkvi, koncertnoj dvorani, maloj, velikoj, kao dio orkestra, solo, neamplificiranu i amplificiranu, arhivsku i modernu te na još x drugih načina. Tek tada možete reći da znate kako zvuči violina, a isto vrijedi i za ostale instrumente. Sad se zapitajte, da li vi to znate? Imate li takvo iskustvo? Ako nemate, kako ćete onda složiti HIFI (high-fidelity, visokovjeran) sustav?

Te priče, prilikom kupovine i slaganja HIFI sustava, kako je bas, ono, baš jebački dubok, ili kako se ‘sve’ čuje, nema veze s mozgom ili s HIFI zvukom. Super mi je kada mi netko kaže – e, Nebac, da čuješ kako se kod mene čuje bubanj, ajme, rastura! A da pitam, jesi li siguran da je u pitanju bubanj, da nije možda timpan, ovaj pojma nema.

‘Wassily Chair’ (Marcel Breuer) – Replika legendarnog stolca nastalog u Bauhausu, 1925. godine, Želimirov je ‘sweet spot’ za uživanje u slušanju glazbe.

No dobro, tu sam zaista maksimalno tolerantan kada su u pitanju prosječni konzumenti glazbe. Fakat, ljudi vole glazbu i generalno vole dobar zvuk, zašto ih sad maltretirati, a i konačno, sami će reći, jebe mi se, dobro svira! Idu na koncerte, ne da bi slušali strune kao ja, nego da uživaju u sasvim drugačijoj perspektivi. I to je OK, to je pošteno.

Međutim, audiofili, moja sorta, e takvima ne praštam. U stanju su utući stotine eura u kojekakve kabele, cjepidlačiti oko potpuno nebitnih stari kao što su raznorazni šiljci, dodaci, podlošci, a da u stvari od šume ne vide stablo. Mislim, da se razumijemo, i sâm sam bio dio te tužne priče pa sam mislio da ako kupim bolji strujni (!) kabel za pojačalo da ću postići bolji zvuk. To, što mi je soba ječala poput mesnice nije važno, ali taj, kao vodovodna cijev debeli kabel, za tog sam smatrao da će mi donijeti zvukovnu nirvanu. Aham, kako da ne, malo morgen.

Samo da prije nastavka raščistimo još jednu stvar, da kasnije ne bi bilo, nismo znali. Činjenica je, neosporiva, da se do HIFI zvuka dolazi i ulaganjem, čitaj – nije jeftino. Možemo mi tu drviti do sudnjeg dana, ali dobar, visokovjeran zvuk, jednostavno košta. Na žalost, u to sam se uvjerio x puta pa eto, i na svojoj koži. Može se proći jeftinije, pogotovo ako ste samograditelj (DIYer) i kužite što, gdje i kako te su vam poznati izvori materijala. Međutim, i vrhunski DIY projekti također koštaju.

I tu sad dolazimo do Želimira, kojeg pratim u HIFI razvoju otkako smo se 2006. godine upoznali. Ne želim reći da Želimir nije uložio u svoj HIFI sustav respektabilne novce, naprotiv, uložio je, ali ga je prije svega gradio slušajući, uspoređujući i rasterećen brendova i topologija. Sjećam se kada smo se upoznali, slušao je Sonus faber Grand Piano Home zvučnike, pogonjene Electrocompaniet AW-220 izlaznim pojačalom (kasnije je dodao još jedno). Bilo je tu još i Electrocompaniet EC 4.7 pretpojačalo, dok je izvor bio, ako se ne varam, Cambridge Audio CD player (ne sjećam se točno modela).

Sustav se kasnije potpuno promijenio tako da su Sonus faber zvučnike zamijenili KEF Reference 203, Electrocompaniet elektroniku zamijenio je Pass Aleph 5 izlazno pojačalo u DIY varijanti, nastalo uz pomoć Zorana Botića, još jednog velikog audiofila, poznavatelja elektrotehnike i glazbe iz Splita.

Arcam CD192 prvo je zamijenio Studer D731, a zatim i Audio Aero Prima CD player, a došlo je i Audio Research pretpojačalo (mislim da je bio model LS-16 MKII), da bi se na kraju usidrilo LAMM LL2 pretpojačalo koje i danas Želimir koristi u sustavu. Konačno je CD player kao takav otišao u ropotarnicu povijesti i Želimir ga je zamijenio računalom, vanjskim diskom i ‘custom’ izrađenim DAC-om, temeljenom na Anagram boardu sa Sonic2 konverterom i TM5 master clocku. Za USB/SPDIF konverziju bio je zadužen M2Tech EVO s vanjskim napajanjem. Ovo i dan danas bez greške fercera u Želimirom sustavu.

Antique Sound Lab Cadenza mono cijevna pojačala

Pojačalo (DIY Pass) je također otišlo na bubanj pa je zatim došlo GRAAF cijevno izlazno pojačalo, vjerujem da je bio u pitanju model 5050, da bi u konačnici Želimir našao idealne partnere zvučnicima, koji su zamijenili KEF Reference 203, u Antique Sound Lab Cadenza mono cijevnim pojačalima. Ta su još i danas aktualna, a prate DIY samostojeće zvučnike s Accuton keramičkim jedinicama.

DIY samostojeći zvučnici s Accuton keramičkim jedinicama. Nosači kabineta na šiljcima i natpis ‘Reference’, izrađeni su u vlastitoj režiji.

Bilo je još tu more kojekakvih kabela, što interkonekcijskih, što zvučničkih, strujnih, ovakvih i onakvih, digitalnih i analognih, koji su se također mijenjali u skladu sa sustavom. Mijenjale su se čak i različite cijevi, dodaci, podloge i pitaj boga što sve nije. Ali se nije mijenjalo jer, eto, Želimir nije znao što će sam sa sobom ili s novcima, nego iz konstantne težnje za postizanjem što vjernijeg zvuka sustava.

EAR 834P phono pretpojačalo

Često je sam zasukao rukave pa promišljeno gledao kako bi dodatno zvukovno unaprijedio postojeće karike vlastitog HIFI lanca. Dao je tokariti i izraditi postolje sa šiljcima za zvučnike, proučio kilometre teksta na internetu ne bi li našao najbolje cijevi za svoja pojačala, vlastitim prstima uvijao vodiče i konstruirao strujne kabele, izrađivao kućišta uređaja, furnirao komponente i tako u nedogled. Često je na tom putu, kojem se ne nazire kraj, sâm znao reći – nema predaje! I zaista nema. Ako zaista volite HIFI, onda ga, ili živite punim plućima, ili ste prolazna, pomodarska figura.

Fantastično pogođen i izbalansiran HIFI sustav kakvog se ne bi postidjeli ni najveći audiofili

Ako ste pažljivije čitali gornje odlomke, shvatili ste da je Želimir više puta iz temelja promijenio cijeli sustav te da je išao, uvjetno rečeno, iz jedne krajnosti u drugu. Dakle, tu je bilo ovakvih i onakvih digitalnih izvora, tranzistorskih i cijevnih pojačala, zvučnika, a da ne kažem da je doma dovukao i preslušao mali kontingent različitih HIFI uređaja i kabela. Vjerujete kad pišem da je naposljetku stao, samo privremeno jer je sasvim jasno da ovdje nema kraja, na onome što mu trenutno pružao užitak slušanja u zadanim uvjetima i što smatra da je najbliže vlastitom poimanju visokovjernog zvuka.

Da ne bi bilo zabune i nepotrebnih pitanja, u tom dugogodišnjem stažu cijelo vrijeme je bio uključen i gramofon kao izvor zvuka. Iz prikrajka je vrebao stari Marantz 6300, jedno vrijeme debelo zaboravljen uslijed poplave digitalnih formata, ali uspješno vraćen iz mrtvih i kompletno osvježen u tehničkom smislu. Staru ljubav prema vinilima prevagnula je nad digitalijom pa je Želimir usmjerio pažnju ka boljem gramofonu, tako da je na tron zasjeo Kuzma Stabi gramofon sa Stogi Reference ručkom, Lyra Delos zvučnicom i Sound Carrier vanjskim napajanjem. U zaborav su odavno otišli kojekakva entry level gramofonska pretpojačala pa je Kuzmu pratila svojevrsna dorađena verzija EAR 834P phono pretpojačala praćena Cinemag step-up transformatorima. No, niti tu nije bio kraj.

Lenco L-78 gramofon iz ranih ’70-ih prošlog stoljeća. Iako nikad sviran, dijelio ga je korak do glomaznog otpada. Zahvaljujući Želimiru, sada slavi novi rođendan. Foto: Želimir Vrbanc

Od nekud se pojavio Lenco L-78, nikad svirana gramofonska osnova s debelim slojem prašine, sakupljene na nečijem tavanu. Želimir je tog Lenca spasio od bacanja u glomazni otpad i napravio nešto što je po svim mjerilima vrijedno divljenja. Ne samo da je osnovu restaurirao do najsitnijeg detalja, od kojih je neke ručno sam izradio, nego je dao napraviti bazu od višeslojne špere i finiširao je u višeslojnom laku.

Lenco L-78 gramofon, potpuno obnovljen u novoj DIY bazi te s dodatnom ručkom

Dao je napraviti dijelove ručke, zapravo, uz osnovu je nadodao još jednu, tako da gramofon možete slušati birajući ručku, ovakvu ili onakvu, već prema vlastitim željama i afinitetima. Rezultat možete vidjeti u priloženim fotografijama, a ja bih samo dodao da sam imao prilike slušati taj gramofon i da mogu potvrditi da zvuči fantastično.

Model L-78 jedan je od posljednjih, ako ne i posljednji model koji se proizvodio u Švicarskoj. Kasnije se proizvodnja preselila u Italiju.

Dakle, još je jednom, nadam se, kristalno jasno da je nije zadržan gramofon renomiranog imena, nego onaj koji bolje zvuči i koji možda nema polovinu komercijalne vrijednosti kao prethodnik. Međutim, ponavljam, to za jednog pravog audiofila nije važno. Važno je samo ono što se čuje.

Neke dijelove originalne ručke Želimir je sam napravio u radionci u sklopu kuće u kojoj živi

E sad, nismo svi te sreće da smo rođeni i sposobni vlastitim rukama stvarati i kreirati oblikovne predmete. Želimir jest, pa u njegovom domu možete vidjeti zapanjujuće skulpture i sjajna slikarska djela, nastala iz vlastite kreativnosti i osjećajem za dimenziju, boju i prostor, a ne kao posljedica akademskog obrazovanja. I ovdje je Želimir otišao korak dalje pa kao da je sam sebi dokazao da talent, kakav god da je, zaslužuje priliku da dođe do izražaja. Bacite pogled na skulpture na kraju foto galerije ili na ovog ‘puža’ pa sami prosudite i procijenite, što morate imati u sebi i kakvom vještinom vladati da biste takvo što napravili iz jednog komada drveta, a da ste pritom zadržali koncept, prirodnu proporciju i formu. Slažem se, odgovor nije jednostavan.

‘Puž’ – Želimir Vrbanc, drvo.

No, Želimir ima i zanimljiv nadimak – Tatamata. Nastao je sasvim slučajno, kada je Želimir igrajući neku kompjutersku morao odabrati ime kako bi sudjelovao, pa je pukim slučajem i bez nekog rezona nalupao po tipkovnici, tatamata, da bi kasnije godinama i kroz bezbroj tema isti taj ‘nick’ koristio na audiofilskom forumu. Taj mu je nadimak često donio više štete nego koristi jer bi ga novi korisnici promatrali kao nekog umišljenog tipa pretencioznog nadimka koji soli pamet audiofilima.

Međutim, istina je ta, da Želimira, ili Tatamatu, nećete nikad uloviti u pisanju ili tumačenju nebuloza. Sve što je ikad napisao u javnoj raspravi, itekako ima debelo zaleđe. To, što je često mnogim kontrirao i ulazio u rasprave, ne znači da nije čovjek od krvi i mesa i ako bi otišao u nepoznati teritorij, ili se posuo pepelom ili mudro usvajao nečije tuđe znanje.

Sam je znao reći – pa kud sam baš taj nadimak odabrao!? Škvadra ne kuži, ali što im ja mogu? Sve što vide, jest – Tatamata, bog i batina, sveznadar. Takvima nema pomoći.

DIY headshell za gramofonsku ručku i Lyra Delos zvučnicu 

S druge strane, ja sam usvajao njegovo znanje i iskustvo, čitao, pamtio i primjenjivao kada sam mogao. Radim to i danas, s užitkom jer sam sretan da imam, ne samo prijatelja, nego i uzora. Od Želimira sam naučio što tražiti u snimkama, što percipirati u zvuku i kako zauzeti stav prema određenom djelu. Zahvaljujući upravo Želimiru na stranicama ovog bloga možete u recenzijama čitati vlastiti doživljaj zvuka nekog pojačala, zvučnika i ostalog, kao i glazbenog materijala. A da ne kažem da mi je Želimir otkrio more fantastičnih albuma, od klasike, filmske glazbe, jazza, rocka i svih ostalih žanrova. Vjerujem da za mnoge za života ne bi čuo i bio bih zakinut za genijalnu glazbu.

Stara garda audiofila – Marijan Baksa i Želimir Vrbanc. Možda ne čuju kada ih supruge zovu iz kuhinje, ali zato čuju najsitniji detalj u snimci.

Te, neke glupe i isprazne stavove o tome, kako ljudi nakon određene starosne dobi ne čuju kao kada su imali 18 godina, zaboravite. Činjenica je da stanice s godinama odumiru i ti mladi, neosporno imaju bolji sluh te čuju veći frekvencijski raspon, ali pojma nemaju ŠTO slušati u glazbi i kako u glavi riješiti tu zamršenu, gotovo kriptografsku slagalicu koja se nalazi u zvuku.

Razgovor o nekom djelu i onome što čujete u njemu, može poprimiti više oblika, od onog primitivnog na razini – sviđa mi se, ne sviđa mi se, do argumentirane rasprave s pokrićem. Tu znanje i iskustvo dolazi do izražaja jer kako, primjerice, govoriti o Mozartovim klavirskim koncertima, ako niste odslušali više izvedbi s različitim solistima i različitih produkcija. Kako kategorički reći da je nešto dobro ili bolje ako nemate s čime usporediti? Teško tj. nikako.

I to je taj ključan trenutak gdje se tuđim iskustvom gradi vlastito. To je trenutak kada nakon zajedničkog druženja posegnem za internetom pa si dam truda nabaviti ono o što sam kod Želimira slušao i o čemu smo razgovarali. Tada taj isti materijal poslušam u svom domu, analiziram, uspoređujem, pa ponovno sa Želimirom o tome razgovaram ili ga pozovem da taj isti materijal kod mene posluša. Tu leži ljepota i njega prema glazbi i zvuku, a ne u cijeni uređaja ili topologijama. Leži u ljubavi prema zvuku, predanosti i širokom razumijevanju.

Ovaj tekst mogu zaključiti činjenicom da sam zaista sretan što sam u ovom sportu naišao na sjajne ljude poput Želimira, što imam priliku pisati o njima i na neki način ostaviti pisani trag jer se često radi o samozatajnim i skromnim ljudima. Rekli bismo, malim ljudima, ali samo izvana. Iznutra je riječ o pravim divovima.

---