Croatia Records, 2015. (CD 6072569/LP 6073337). – Format: CD/LP/MP3 – Žanr: jazz
Glazba: 5 – Kvaliteta zvuka: 5
‘Nebac bok, imam u rukama LP ploču koju bih rado stavio kao album mjeseca da imam blog, ali nemam pa obrati pažnju.’ – Tako je glasio uvodni dio maila koji sam pred par mjeseci primio od prijatelja. U nastavku je pisalo – ‘Mali prekrasno svira dobro snimljen (Abbey Road) piano. Sjetio sam se boje i mirisa dvojke u jutarnjem sfumatu prije otprilike 40-ak godina. Time machine.’ – Zahvaljujući tom kratkom i pitoresknom opisu iz ruku velikog poznavatelja glazbe i audiofila, desetak dana kasnije, znatiželjno sam držao u rukama Matija svira Arsena.
Zaletio sam se biciklom do centra grada u Croatia Records trgovine gdje sam kupio vinil (99,00 kn), spletom okolnosti, kasnije i CD (79,00 kn). No, da se vratim malo na početak. Naime, preporuke prijatelja dosad sam više-manje objeručke prihvaćao jer ima glazbeni ukus koji meni odgovara. Često smo se našli na istoj valnoj dužini i izmjenjivali mišljenja o albumima koji su nam obojici bili zanimljivi, uzbudljivi i posebni. Naravno, znalo se dogoditi da se oko nekih naslova dijametralno suprotno raziđemo u stajalištima, ali generalno gledajući, više je bila riječ o iznimci, nego o pravilu.
Pa opet, moram priznati da sam na preporuku albuma iz naslova ipak gledao s određenom sumnjom jer se na albumu kao gost u jednoj kompoziciji pojavljuje Massimo. Matiju Dedića sam par puta slušao uživo, neke albume s trijom pamtim kao odlična domaća jazz ostvarenja, naročito Mr. K.K., te općenito gledam na Matiju Dedića kao na jednog od najboljih jazz instrumentalista u Hrvatskoj. S druge strane, Massimo kao pjevač jednostavno nije moja šalica čaja. Cijenim njegov rad, ali se ne mogu oteti dojmu da se posljednjih godina stilskim pjevanjem pretvorio u nikad ispričanu priču, knjigu od 1000 stranica milijun puta prelistanu na radio stanicama.
Kad sam rekao prijatelju da me ta sitnica malo odvlači od kupnje, nasmijao se i rekao da ne brinem jer će mi ta stvar uvijek biti ‘mint’ na ploči. Konačno sam pregrizao taj dio i prevladalo je povjerenje izgrađeno na temelju desetina ranije preporučenih, i kako će se kasnije pokazati – izvrsnih albuma.
S pločom nisam imao sreće jer je bila tvornički oštećena između dvije kompozicije na A strani. Za neke možda ništa strašno jer ploča nije preskakala, već izražajnije pucketala, ali za moje audiofilsko uho – trn u bubnjiću. Riječ je o nekakvoj ogrebotini nastaloj u proizvodnji i tu nema spasa.
Naposljetku sam ponovno otišao u Croatia Records gdje mi je izuzetno ljubazna prodavačica ponudila par drugih ploča na vizualnu provjeru prije zamjene. Kako uz ploču dolazi kupon za preuzimanje glazbe u digitalnom obliku, odnosno u blasfemičnom MP3 formatu, odlučio sam kupiti i CD izdanje kako bih mogao napraviti zvukovnu usporedbu s pločom. MP3 kao takav me ne zanima, a pogotovo ne u ovom kontekstu.
Ekipi iz Croatia Recordsa bih preporučio da na web stranicama za preuzimanje digitalnih zapisa stave na raspolaganje više oblika audio zapisa (flac, wave, aiff, mp3…) kao što to primjerice radi britanski Naim Records. Neće nikome kruna s glave pasti, a isto tako sumnjam da će Croatia Records bankrotirati kupovinom dodatnog diskovnog prostora. Prodavačica mi je čak ponudila ‘ispod čekića’ DVD izdanje live nastupa Matije Dedića u ZKM-u koje su upravo dobili i koje zaokružuje cijelu priču ‘Matija svira Arsena’. Rekoh – Pa dobro, otkud DVD izdanje?! Zašto nije izbačen Blu-Ray, a ne u formatu koji odavno umire? – Umjesto odgovora, prodavačica je samo slegnula ramenima uz nakošeno podignute obrve i stisnuta usta. OK, sve je jasno.
Iako naziv albuma sugerira o kakvom je sadržaju riječ te da je CD izdanje već neko duže vrijeme na tržištu uz respektabilan broj nagrada (5 Porina, uključujući i Porin za najbolji album), dodao bih da se iza naslova kriju autorske pjesme i kompozicije Arsena Dedića u klavirskim aranžmanima njegova sina, Matije Dedića. Album je posvećen preminulom ocu za kojeg je, bez ikakve dvojbe, Matija Dedić bio izuzetno vezan, kako na glazbenom, tako i na duhovnom nivou. Na popisu se nalaze čuvena Arsenova djela; iz tema hrvatskih filmskih klasika U registraturi i Glembajevi, pjesme Kuća pored mora, Razgovor s konobarom, Tvoje nježne godine, Ne plači, i druge.
Album je snimljen u rujnu prošle godine u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski. Fantastičan snimateljski i postprodukcijski posao (miksanje i mastering) napravili su Miroslav i Filip Vidović iz Morris studija, kao i Sean Magee iz londonskog Abbey Road studija gdje je napravljena matrica za rezanje vinila (kasnije umnoženih u londonskom The Vinyl Factoryju).
Ako želite čuti vrhunski snimljen zvuk klavira koji diše u Velikoj dvorani VL-a s odmjerenim osjećajem za prostor i pun tonskog kolorita, svaki format možete uzeti kao referentni glazbeni materijal. Ako me pitate što zvuči bolje, vinil, CD ili flac audio zapis napravljen iz CD-a i reproduciran iz računala, odgovor je – flac.
Međutim, valja uzeti u obzir kako je digitalna integracija koju koristim (računalo/DAC) kvalitativno iznad ostalih tj. analogne (gramofon/phono stage) ili druge digitalne (CD transport/DAC). U vašem slučaju, stvari mogu biti drugačije. No bez obzira na navedeno, svi su formati u svojim okvirima pružili maksimum po pitanju kvalitete snimljenog materijala tako da nećete pogriješiti što god odabrali. Naravno, to ne vrijedi za MP3.
U takav izuzetan snimateljski rad, sjajno se uklopio brilijantno sviranje klavira Matije Dedića. Bez ikakve dvojbe, ovo je najbolje izdanje Matije Dedića koje sam dosad čuo i zaista možemo biti sretni da imamo takvog umjetnika na domaćoj glazbenoj sceni.
Emotivni naboj prisutan je od prve do posljednje kompozicije kroz koje Matija putuje vodeći intelektualne razgovore kroz note i improvizacije. Žanrovski gledajući, teško da se glazba može staviti u samo jedan okvir iako je naglasak stavljen na jazz. Lepršavom svirkom i finim pasažima, osjeća se duh new age i ambijentalne glazbe kao i suvremene klasike.
Takva kombinacija, stvorila je nostalgičnu atmosferu koja me, baš kao i mog prijatelja, vratila u prošlost. Doduše, ne 40 godina unazad, ali jedno 25 sasvim sigurno. Vratila me u dane kada sam otkrivao glazbu Keitha Jerretta čiji je utjecaj ovdje neupitan, možda najviše u kompozicijama Kuća pored mora i Dida moj, kada sam gutao Private Music izdanja i tipke klavira Joachima Kuhna i Eddieja Jobsona te pokušavao shvatiti zašto uopće hodam ovim planetom.
Tih se vremena sjećam jako dobro i pamtim ih kao ljepših u životu. Da, zaista, Matija svira Arsena svojevrstan je vremeplov, baš kako ga je moj prijatelj u dvije rečenice opisao. Pa opet, ta ista atmosfera prenesena u zrelo doba dala mi je na razmišljanje o stvarima s kojima danas moram živjeti i suočavati se. Glazba Matije Dedića suštinski pogađa u emotivno središte pojedinca i gotovo ga tjera da se u njoj prepozna, baš kao što tjera da u toj glazbi prepoznate intimu koju je dijelio s ocem.
Rijetke su glazbene posvete poput ove. Matija Dedić ne samo da je stvorio kapitalno djelo koje će zauvijek ostati jedno od najboljih glazbenih ostvarenja na ovim prostorima, nego je i odao homage na najljepši mogući način.
Matija Dedić savršenim osjećajem za melodiju, liriku i dramu, promišljenim aranžmanima, konačno i tehnikom sviranja, album pretvara u cjelovito djelo kojem je teško pronaći manu. Moja sumnja vezana uz Massima pokazala se neopravdanom. Pri samom kraju izvrsno se uklopio u cijelu priču s pjesmom Razgovor s konobarom. Interpretacija je izvrsna, snimljeni vokal također i u idealnom skladu s klavirom Matije Dedića. Odmjereno, gospodski otpjevano i s velikim respektom prema autoru teksta.
Album završava još jednim gostovanjem u kojem se Matiji Dediću pridružio gitarist Miroslav Tadić. Zajedno su odsvirali Ne plači i kroz gotovo filmsku glazbenu temu zaokružili album. Tadić je, po ne znam koji put, pokazao da je virtuoz na gitari koji se također bešavno uklopio u strukturu nota.
Slušajući, gotovo sam mogao vidjeti prekrasne pejsaže nepoznate mi doline kroz koju vodi put u nepoznatom pravcu. Možda nepoznatom za mene, ali nekako imam osjećaj da Matija upravo tamo, na kraju tog puta, vidi Arsena. Predivan album, bezrezervna preporuka.
Sjajan osvrt, uživao sam čitajući, appreciate kaj si posluhnul frenda.
Žac
Hvala Žac, i na komentaru, a posebno na preporuci.
Mislim da sutra ujutro,čim otvori Cro rec. trgovina idem po svoj primjerak !
Obavezno!
Vrtimo ga već neko vrijeme. Jako lijepo. Super da si ukazao da taj album postoji…
Doista sjajan album, pravo osvježenje na domaćoj sceni. I sam sam imao bojazni zbog Massimovog gostovanja, ali i to je sjelo na svoje mjesto.
Slažem se da je snimka odlična, posebno je dobro uhvaćena prazninna/prostor između klavirskih tonova. Vrlo emotivan album, u najboljem smislu riječi. Duboka komunikacija u glazbenom i osobnom značenju koja dopušta i trećoj strani (nama) sudjelovanje u dijalogu i izmjeni osjećaja Redoslijed kompozicija je fantastično pogođen i zaokružuje cjelinu.
Po osobnom sudu vjerojatno najbolji album domaće (iako mrzim podjele na domaću i “stranu”) produkcije.
Inače novi sam na blogu (koje inače ne čitam) kojega unatrag nekoliko dana intenzivno čitam (preksinoć do dva ujutro što se odrazilo na poslovnu izvedbu sutradan, haha…).
Dragi Nebojša, želim Vam još puno dobrih tekstova i audiofilskih iskustava uz želju, da ih u što većem broju, podijelite s nama.
Lp
Nikola
PS. Vidim da obojica volimo Patriciu Barber, Smash je bio moj ukupni favorit 2013 godine. Nedavno sam u jednoj recenziji pročitao fenomenalnu usporedbu (mislim da je bio JazzTimes ali nisam više siguran) koja je glasila: Patricia Barber je Meryl Streep modernog jazza!
Pozdrav Nikola,
hvala Vam na komentaru i dobrim željama. Ne skrivam zadovoljstvo kad pročitam kako je blog dobio još jednog čitatelja. Komentari poput Vašeg daju mi vjetar u leđa i dodatni razlog da nastavim s pisanjem.
Moram priznati da mi je opis Patricie Barber naprosto – genijalan! Jezgrovita i savršeno povučena usporedba.
Pozdrav Nebojša. Vidiš, super je kad netko ukaže na ovako dobar album. Za cijenu koju košta može se i kupiti bez slušanja (neću reći riskirati :D). Daj mi reci nešto. Jesam li ja promašio ili nisi objavio priču o svom gramofonu? I da, sletio je i cd od Ive Bittove :D.
Živio
Nisi ti promašio, nego ja još uvijek nisam stigao napisati par rečenica. Bliži se GO pa vjereujem da ću tada napokon uloviti nešto više vremena i nadoknaditi zaostatke.
High five za Bittovu!
Hvala ti Nebac za ovu preporuku,
Odslušao sam si album u miru i stvarno uživao. Od početka do kraja.
S audiofilske strane, ne sviđa mi se snimak klavira s mikrofonom ispod haube. Klavira nema, odnosno ne vidim ga. Nerealno. Timbralno je ok, možda baš iz tog razloga. Massimo i Tadić jasno se ocrtavaju u prostoru mada je i to malo “nabrijano” dok je klavir potpuno izvan vremena i prostora ,-) Možda je to bila Matijina namjera ali čisto sumnjam.
Nema na čemu, drago mi je da si uživao u albumu. Meni ne smeta što ne vidim klavir, štoviše, kad zažmirim, savršeno ga vidim. Nadam se da se kužimo. ;) Složio bih se oko posljednje dvije kompozicije, posebno oko one s Tadićem. Tu je sve malo otišlo u ‘too loud’, a tim više što se uključila elektronska glazba pa je zaista teško pohvatati što se u pozadini događa. Međutim, to ne umanjuje činjenicu kako se i dalje radi o izvrsnom albumu.
Pohvale za preporuku, ne samo tog nego većinu albuma mjeseca.
Volio bih kad bi svaki mjesec osvanuo po jedan album po tvom izboru.
Ovako je više kao album godine.
Lp.
Hvala Mladene. Svjestan sam te činjenice, nažalost slobodno vrijeme najviše diktira frekvenciju objava. Da stvar bude gora, mjesečno uspijem poslušati bar dva, tri albuma koja bi rado uvrstio na blog, neke i kao album mjeseca, ali tipkovnica traži svoje. Mogu samo napisati da ću nastojati biti redovitiji u pisanju recenzija albuma. Lijepi pozdrav!
Sve pet … osim audiofilskih preseravanja (ovo se ponajviše odnosi na obsoled tehnologiju imena Vinyl; mislim, sprda se s DVD-om, a u nebo se diže LP) na koja sam posebno alergičan.
Ne znam na što si točno mislio pod ‘audiofilska preseravanja’, ali ako ih u mojim tekstovima nalaziš, a posebno si na njih alergičan, preporučio bih ti da zaobiđeš blog i na vrijeme izbjegneš čir na želucu. NHF.
Upravo sam poslušao tvoj savjet … i odoh.
A vi zlatouhi uživajte i nadalje u zvuku longplejki, kablova, dacova, lampi … i svemu ostalom što spada u haj-end prekenj.
Oh, i da, obavezno si što prije nabavite 8k LCD televizore (iako, u odnosu na hi-fi, ovdje i ima nekih pomaka – ako tv gledate s pola metra ;)
Imam taj album i mogu reči da je u najmanju ruku čudno tonski ispao, čudno je snimljen. Klavir zvuči nabrijano i napumpano sa neprirodnim(kroničan problem na mnogim snimkama) preširokom zvučnom slikom instrumenta, gdje prelaz s niskih na visoke tonove klavira, ujedno znači ekstremni prelaz sa L u R kanal(toga u stvarnosti nema osim ako ne gurneš glavu ispod haube odmah iznad batića), očigledno(odmahčujno) snimljen mikrofonima postavljenima unutar samog instrumenta, a prostor na snimci je naknadno dodan u postprodukciji. Lisinski, tj. njegova pozornica imaju izrazito suhu i mrtvu akustiku tako da ovo gore nije odjek tog prostora.
Ne kažem da je snimka loša, ali moglo je bolje, realnije, ali možda manje atraktivno.
Oprezno sa zaključcima.
Gašo, hvala ti na komentaru. U više se navrata povela rasprava oko snimke samog klavira i tek se djelomično s tobom slažem jer i dalje tvrdim da je klavir snimljen izvrsno bez obzira na raspon klavijature (kao posljedica korištenja mikrofona unutar samog klavira). Taj isti raspon nalazi se na mnogim snimkama poznatih izdavačkih kuća, od DECCA-e, DG-a, Reference Recordingsa, ECM-a, itd., i ne umanjuje doživljaj.
O reverbu i ehu bi se dalo raspravljati, pogotovo kroz kompoziciju u kojoj Massimo pjeva. Međutim, valja uzeti u obzir i to da svatko prema vlastitom sustavu donosi (subjektivne) zaključke i nimalo me ne čude razlike u razmišljanjima, odnosno doživljajima glazbenog djela. Vjerujem da se slažemo po ovom pitanju.